Pariz je u godinama između Matisseove La Danse (1931. – 1933.) i Dufyjeve La Fée Électricité (1937.) grad u kojem se moderna umjetnost više nije određivala samo kroz atelijer i galeriju, nego i kroz arhitekturu, javne narudžbe, izložbene paviljone i međunarodne političke napetosti.

Nakon avangardnih lomova kubizma, fovizma i apstrakcije, tridesete godine donijele su potrebu da se moderna umjetnost obrati široj publici: muralima, dekorativnim ciklusima, monumentalnim formatima i djelima koja su mogla konkurirati brzini novina, fotografije, filma, reklame i industrijskog spektakla.

Upravo zato Matisse i Dufy, premda izrazito različiti, pripadaju istoj pariškoj situaciji: obojica slikarstvo premještaju iz intimnog formata u javni, arhitektonski prostor, gdje boja i ritam postaju način razumijevanja novog stoljeća.

U Palais de Tokyo, u krilu u kojem se nalazi Musée d’Art Moderne de Paris, dvije dvorane kao da nude dvije različite definicije moderne umjetnosti.

U jednoj Henri Matisse svodi svijet na ritam: tijela, boju, prazninu, dah. U drugoj Raoul Dufy pokušava obuhvatiti sve: bogove i generatore, znanost i spektakl, moderno doba osvijetljeno strujom koja teče od mita do industrije. Promatrani zajedno, Matisseova La Danse i Dufyjeva La Fée Électricité čine jedan od najuzbudljivijih pariških dijaloga: između sažimanja i obilja, tišine i buke, tijela i tehnološkog stoljeća.

Pogled iz dvorišta palače na Eiffelov toranj

Sam Palais de Tokyo dio je te iste priče o javnoj modernosti. Zgrada je podignuta za Međunarodnu izložbu umjetnosti i tehnike u modernom životu 1937. godine, kao monumentalna art déco arhitektura namijenjena upravo modernoj umjetnosti. Projektirana je s dvama krilima: zapadnim, vezanim uz nacionalni muzej moderne umjetnosti, i istočnim, u kojem se danas nalazi Musée d’Art Moderne de Paris. Muzej moderne umjetnosti Pariza službeno je otvoren u Palais de Tokyo 6. srpnja 1961. godine. Time je sama zgrada postala okvir koji povezuje izložbu iz 1937., Dufyjevu vjeru u električno doba i kasniji muzejski pogled na modernu umjetnost kao povijest koju još uvijek promatramo iz sadašnjosti.

Henri Matisse svodi svijet na ritam: tijela, boju, prazninu, dah (Nedovršeni ples, 1931.)

Matisseov ples

U tom arhitektonskom i povijesnom okviru Matisseov se ples pojavljuje kao druga, tiša strana moderne: ne kao slavlje strojeva i električne energije, nego kao potraga za osnovnim ritmom tijela, prostora i boje. Matisseov ples gotovo je zapanjujuće ogoljen. Njegovi veliki dekorativni paneli, osmišljeni početkom tridesetih godina nakon narudžbe povezane s Albertom C. Barnesom, nastali su iz arhitektonskog problema: kako učiniti da slika nastanjuje zid, a da pritom ne postane puki ukras. Matisseov odgovor bio je da se tijela počnu ponašati poput glazbe. Figure ne pripovijedaju priču; one uspostavljaju puls. Njihovi se udovi protežu preko polja plave, ružičaste i crne boje s ekonomijom znakova. Rezultat nije toliko slika plesača koliko slika samoga kretanja. Oko djelo ne »čita«. Ono mu se pridružuje.

U tom odbijanju anegdote ima nečeg izrazito modernog. Matissea ne zanimaju psihologija, kostim ni mjesto. On slikarstvo svodi na odnose: krivulja nasuprot krivulji, boja nasuprot boji, težina nasuprot letu. Plesači djeluju istodobno monumentalno i bestežinski, kao da je zid postao pozornica na kojoj je gravitacija nakratko suspendirana. Nedovršena verzija, sačuvana uz kasniju parišku verziju, dirljiva je upravo zato što otkriva rad koji stoji iza prividne lakoće. Ono što izgleda spontano rezultat je dugog pregovaranja s mjerilom, proporcijom i arhitektonskim pritiskom. Matisseova smirenost teško je izborena.

Duh elektriciteta

Dufy nam, nasuprot Matisseu, ne nudi smirenost nego zasljepljujući sjaj modernog svijeta. La Fée Électricité (Duh elektriciteta), golema kompozicija nastala za Međunarodnu izložbu u Parizu 1937. godine, polazi od jasno zadanog programa: istaknuti ulogu elektriciteta u nacionalnom životu i društvenu moć električne rasvjete. No Dufy taj program ne pretvara u didaktičnu ilustraciju, nego u vizualnu fantaziju o znanju, napretku i novom dobu.

Na Dufyjevoj slici bogovi Olimpa lebde iznad turbina i elektrana

U tu panoramu uključuje galeriju od 108 znanstvenika, od antike do vlastita vremena, za koju su mu glumci Comédie-Française pozirali u povijesnim kostimima. Istodobno, gotovo diskretno, upisuje i povijest slikarstva: od Claudea Gelléea do Moneta, željezničke postaje Saint-Lazare i stogova sijena. Sama izvedba jednako je moderna kao i tema: freska je nastala na 250 blago zakrivljenih ploča od šperploče, visokih dva metra i širokih 1,20 metara, prekrivenih premazom nanošenim toplinom prema postupku kemičara Jacquesa Marogera. Taj tehnički izum, koji je ubrzavao sušenje boje, kao da je Dufyju omogućio da i sam slikarski postupak uskladi s ritmom električnog doba.

Freska »Duh elektriciteta« od promatrača najprije traži tjelesni, a tek potom intelektualni odgovor: u nju se gotovo ulazi kao u grad. Njezin polukružni, gotovo obuhvatni raspored okružuje gledatelja strojevima, rijekama boje, znanstvenim instrumentima, mitološkim figurama i portretima izumitelja. Slika nas želi uvjeriti da električna energija nije samo komunalna pogodnost, nego civilizacijsko čudo. Ona prekidač pretvara u bajku.

Pa ipak, Dufyjevo čudo nije jednostavno. Djelo je nastalo u trenutku kada je Europa slavila napredak, dok se istodobno kretala prema katastrofi. Njegov optimizam pripada tridesetim godinama, ali toj istoj epohi pripada i njegova tjeskoba, čak i ako nije izravno izrečena. Bogovi Olimpa lebde iznad turbina i elektrana; Zeusova munja postaje znak moderne energije. Ispod njih se znanstveno otkriće odvija poput povorke imenovanih ljudi, izuma i postignuća. Dufy slika znanje kao paradu, a modernost kao prosvjetljenje. No iz našeg stoljeća, nakon ekološke krize i digitalnog preopterećenja, taj sjaj više nije toliko nevin. Divimo se raskoši, ali se pitamo kolika je cijena.

U panoramu Dufy uključuje galeriju od 108 znanstvenika, od antike do vlastita vremena

Slikarski kontrapunkt

Kontrast s Matisseom teško da bi mogao biti oštriji. Matisse svodi svijet na nekoliko osnovnih gesta. Dufy ga širi sve dok zid ne postane enciklopedijski. Matisse pita što slikarstvo može učiniti s gotovo ničim; Dufy pita koliko toga slikarska površina može sadržavati. Jedno je koreografija tijela; drugo opera civilizacije. No njihova srodnost leži u ambiciji. Oba su umjetnika razumjela da moderno slikarstvo više ne može biti zatvoreno u štafelajni format. Moralo je susresti arhitekturu, mjerilo i javni prostor. Moralo se obraćati ne samo privatnom kolekcionaru nego i publici u pokretu.

Upravo zato ova djela djeluju toliko živo u muzeju koji se prečesto doživljava samo kao susjed poznatijih pariških institucija. Musée d’Art Moderne nije tek spremište moderne umjetnosti; u ovim dvoranama on postaje pozornica za veliko pitanje dvadesetog stoljeća: kako slikarstvo može preživjeti doba strojeva, masovne kulture i ubrzanja? Matisse odgovara tako što usporava svijet u ritam. Dufy odgovara tako što ubrzava slikarstvo dok ono ne postane panorama energije.

Boja je njihov zajednički jezik. Matisse je koristi kao strukturu, gotovo kao disanje. Njegova plava nije nebo, njegova ružičasta nije put, njegova crna nije sjena: svaka je boja sila koja drži kompoziciju na okupu. Dufyjeva boja lakša je, brža, atmosferskija. Ona prelazi preko oblika poput vremena, dajući strojevima neočekivanu vedrinu. U njegovim rukama znanost postaje dekorativna, ali ne i banalna. Linija ostaje gipka, gotovo kaligrafska, kao da se moderni svijet još uvijek može nacrtati plesačkim zglobom.

Za vikend-posjetitelja užitak gledanja Matissea i Dufyja u zgradi Palais de Tokyo ujedno je i užitak promjene tempa. Matisse poziva na kontemplaciju; Dufy poziva na lutanje. Ta se dva iskustva međusobno ispravljaju. Matisse sprječava da Dufyjev optimizam postane previše razigran i bučan; Dufy sprječava da se Matisseova čistoća zatvori izvan povijesti.

Puls modernosti

Možda je upravo to pravi dar ovoga susreta. Moderna se umjetnost često opisuje kroz prekid: avangarde koje raskidaju s prošlošću, manifesti koji ruše tradicije, umjetnici koji proglašavaju nove početke. No ovdje se modernost pojavljuje kao dvostruka želja. Ona se istodobno želi vratiti najstarijim ljudskim gestama – krugu, plesu, tijelu u pokretu – i slaviti najnovije sile doba: električnu energiju, strojeve, znanstveno znanje, brzinu. Matisse i Dufy stoje s obje strane te želje.

Njihove slike ostaju uvjerljive zato što nijedna nije izgubila svoj naboj. Matisseovi plesači još se kreću, iako su njihovi koraci prikovani za zid. Dufyjeva električna energija još svijetli, iako je doba koje je obožavalo napredak izgubilo svoju nevinost. Zajedno nas podsjećaju da slika nije samo predmet koji gledamo, nego prostor u koji ulazimo, ritam koji nastanjujemo, struja koju osjećamo. Te dvorane nude nešto neposredno: boju kao energiju, mjerilo kao emociju i modernu umjetnost kao živi puls.

Danas i dalje živimo između Matisseova tijela i Dufyjeve mreže energije. Matisse nas vraća osnovnom iskustvu prisutnosti: potrebi da u ubrzanom svijetu ponovno osjetimo ritam, pokret, dah i zajedništvo. Dufy nam, s druge strane, pokazuje ljepotu i opasnost sustava koji nas pokreću – od električne mreže do digitalnih ekrana, servera, algoritama i nevidljive infrastrukture svakodnevice. Suvremeno u tim djelima nije samo njihov stil, nego pitanje koje postavljaju: kako ostati čovjek, tijelo i pogled, usred tehnologije koja nam obećava svjetlo, brzinu i napredak. U tome je njihova današnja snaga: gledajući Matissea i Dufyja, ne gledamo samo tridesete godine, nego i vlastitu sadašnjost.