Dajte da vas nešto pitam. Što se vama čini od ova dva naša momka? Vidim da svaki dan prođete ovuda, lijepo se pozdravite, razmijenite s njima koju rečenicu. Što vam se čini od njihove zanimacije – pitamo gospodina Nebila, kojem ona plastična vreća na ramenu puna povratne ambalaže ne smeta ništa da zastane malo.

– Jako su oni dobri – iskreno će Nebil.

– Dade li se što od njih saznati, naučiti? – pitamo.

– Uvijek čovjek uči od starijeg – mudro će on.

I u pravu je. I bit će da je Branku Bačiću, ministra graditeljstva i koječega što uz to ide, baš ta želja da nauči štogod bila na pameti kada je za jednog od posjeta gradilištu na kojem se ruši izgorjeli Vjesnikov neboder stao kraj njih dvojice da ih pozdravi. Drago i Franjo. Otkada je krenulo rušenje oni svaki dan navrate, sjednu u svoje stolce-kolica nasuprot glavne kapije, pa jedno sat do dva motre što se na gradilištu zbiva.

– Evo i mene. Kasnim malo – uzvikuje na dolasku Drago, dok Nebil taman odlazi dalje za poslom.

Foto Davor Kovačević

– To je on gledao kroz prozor da vidi ima li koga – šali se Franjo.

– Vidim ja Franceka kroz prozor, vidim je li tu ili nije. Ako ga nema, onda se ne žurim – na to će Drago.

Garant tako i jest s obzirom na to da živi taman toliko blizu Vjesnikova nebodera da može vidjeti s prozora tko se oko njega smuca. Tko je onda tu redovniji promatrač zbivanja na gradilištu!?

– Redovni smo obojica, zato što ne možemo hodati, a moramo. Ova kolica su nam spas. Ona su nam rješenje – objašnjava Drago.

E da, kolica s kojima se dovezu i odvezu, a onda im posluže i kao sjedalica, osmatračnica svojevrsna. Reći će Drago kako vidi on masu ljudi i mlađih od sebe koji sa štakama hodaju naokolo. Takvima on preporuči da kolica kupe jer će im s kolicima biti lakše. Ali…

– Jedna žena me napala da što mene briga kako će ona hodati naokolo. A ne može sa štapovima ništa – kazuje Drago.

DRUŽENJE U KOLICIMA

Vratit ćemo se mi na problematiku mobilnosti u 90-godišnjaka, ma prvo je trebalo priznati da smo se pobojali da ih neće na gradilištu ni biti. Subota je, radi li se tu išta!?

– Radi. Evo sad je došao šleper, nekaj je dopelal – izvještava Franjo.

Foto Davor Kovačević

– Jučer su dva kontejnera išla van – dodaje Drago.

– S azbestom? – pitamo.

– Ne znam je li s azbestom. Jedan i nije spuštan s vrha nego s nižih katova – kaže Drago.

Sve tu motre Franjo Markulin i Drago Parazajda. Franjo se rodio u Zagrebu prije 90 godina. Drago kod Bjelovara, u Velikom Grđevcu, 1937. godine taman da ima navršenih 88 godina. U Zagreb je Drago došao 1960. godine. Pamte oni svašta, pa i kad se Vjesnik gradio. Franji je skoro cijeli život vezan uz Cvjetno naselje.

– Radio sam na Savskoj 163. Tu je bila Gumara »Marijan Čavić« – kaže Franjo.

– Ja sam radio u općini Trnje. Kada sam došao ovdje stanovati, Franjo je već bio tu – priča Drago.

Poznanici su oni odavno, odnosno znali su se dugo onako kako se susjedi znaju. Prijateljstvo, ono pravo, zacementiralo je ovo motrenje kako gradnja, odnosno rušenje, napreduje. Kako su se tu samo našli? Koji je došao prvi, prije?

– U kolicima je Drago došao prije. A ja sam došao sa štakama – smije se Franjo.

Za reć’ pravo, prvo je bila terasa između zgrada u kojima žive. I Dragino agitiranje na svakog tko sa štakama hoda da si olakša kolicima.

– Gledam ja njega sa štakama, pa mu velim: »Pa Francek, daj uzmi kolica!«. A on kaže: »Ma joj, ja sam na ovo naučio« – smije se Drago.

Kad se, međutim, Franji štaka poskliznula za jednog odlaska u trgovinu, kad mu je kost zdjelice pukla, više se nije imalo kud nego u kolica. Tako je krenula šetnja, vožnja, druženje u kolicima na onoj spomenutoj terasi. Da se pak ta šetnja obogati još novim sadržajem, ovim promatračkim, zajedno su došli na ideju.

– Kad se već šećemo, idemo vidjet kako ruše – jednostavno će Drago.

– I tako svaki dan – pitamo.

– Pa da – uglas će.

– I što vam se čini, kako napreduju radovi – zanima nas.

– Čini nam se da malo ide to sporo – smješka se Drago.

Foto Davor Kovačević

SVI JOŠ KOSU IMAMO

Zna kadikad i šef gradilišta svratiti do našeg dvojca pa da im objasni u kojoj su fazi radovi i zašto se radi to što se radi.

– Ne samo da dođe, nego nam je jednom donio i špek, čvarke iz Slavonije, jer oni su slavonska firma.

– Kaže šef: »Kad ste vrijedni i svaki dan tu, mogu li vas počastit!?« Može – smješka se Franjo.

– Sutra kad se nešto novo izgradi trebala bi bar jedna soba novog zdanja dobiti ime po vama dvojici – ističemo.

– Ma ne treba! – smiju se.

– Soba Franjo i Drago – ne damo se.

– Ma ne. Samo da još malo preživimo, da je zdravlja. Ma ni toga nema više – na sve će Franjo.

– Dobro, bar da dočekamo da ga sruše – velimo.

– Toliko bumo, valjda – ne sumnjaju momci u najboljim godinama.

Godine. Nisu oni sami u kvartu, a da su oko 90. Evo taman kraj nas prođoše supruga i suprug tih godina.

– Svaki dan se i oni šeću, s tim da je nedavno, vidjevši nas dvojicu, suprug supruzi kupio ovakva kolica – objašnjava Drago.

– Pa zna li firma od kolica da usred Zagreba ima dva sjajna manekena svojih proizvoda – šalimo se.

– Aaa, nije jedna firma, više je njih – suptilno ideju o manekenstvu odbija Drago.

Foto Davor Kovačević

A kako se baš tu na Cvjetnom skupilo toliko 90-godišnjaka, nije posve jasno. Ima li tajna neka duga života!?

– Ovisi kako je tko živio. Ja sam u Bjelovaru išao u gimnaziju, imam kolege s kojima sam maturirao, njih pet šest je u Zagrebu i svi još kosu imamo, ha, ha, ha. Evo ni Francek nije izgubio kosu – smije se Drago.

Ima on i objašnjenje zašto bi to moglo biti tako.

– Rođeni smo u ratno doba, jeli smo žgance, drugog nije bilo. Jeli smo najjednostavniju hranu. Sva je to imalo utjecaja – smatra.

Vratimo se mi gradilištu. Dobronamjerni su oni prema građevincima, svjesni svih komplikacija što se po putu pojavljuju. Recimo, taj azbest, kaže Drago.

– Ali, što ste vi ono rekli Bačiću, da vam je draže gledati kako se ruši neboder nego zastupnike u Saboru – pade nam na pamet.

– To je Francek rekao – precizira Drago.

– Dobro ste mu i rekli. Što je on na to odgovorio – pitamo Franju.

– A malo je kimnuo glavom – skromno će Franjo.

POZDRAV MINISTRA

Ali, ističu oba, kad je došao tu u obilazak i na sastanak, došao je k njima ministar da ih pozdravi. I to njih dva cijene.

– Što se vama čini, bili ta naša politika i političari mogli drugačije nekako pa da nam bude bolje – pitamo.

– Ne bi. Ne može se to riješiti tako brzo. Trebalo bi se riješiti k’o i u Mađarskoj. Novi ljudi – rezolutan je Franjo.

– Samo, ima li tih novih ljudi – velimo.

– Teško. Danas su svi samo »uzmi« – kaže Franjo uz za »uzmi« karakteristični pokret prstima.

Drago spominje prilog iz Dnevnika o sirotinji koja u kontejnerima živi. I Franjo i Drago ne razumiju da ni suce Ustavnog suda ne možemo izabrati, a ako ne možeš suce poštene izabrati, kog možeš!?

– To su bolesti demokracije. Cijeli svijet je u nekakvom čudu – mudro će Drago.

Foto Davor Kovačević

Nego, neboder. Koji polako nestaje. Kako će njima biti živjeti bez simbola kojeg su vidjeli i gledali kud god da su pošli!?

– Nešto će drugo napraviti – kaže Franjo.

– A tko zna ‘ko će prvi otići, neboder ili mi – šali se Drago.

Tko će razmišljati o budućnosti kad i sadašnji trenutak nosi uzbuđenja.

Uvijek se tu na gradilištu nešto događa, tvrde momci. Evo se i dizalica promijenila, došla veća. Pa prozorska okna koja još treba skinuti. A ona eksplozija, rušenje dinamitom što su ga spominjali kao opciju?

– Neće toga biti – znaju Franjo i Drago, te dodaju kako će se drobiti zgrada pomalo.

Pade nam taj tren na pamet kako smo se jadali, mi Franji i Franjo nama, da smo se pretoplo obukli s obzirom na to koliko je zapeklo. Franjo je za tu toplu odjevnu kombinaciju »okrivio« suprugu. Što li samo ona govori glede njegove zanimacije, dnevne rutine gledanja radova na Savskoj!?

– Ništa. Samo veli da dođem na vrijeme na ručak, ha, ha, ha. Znate kaj, mi smo tu da si skratimo vrijeme, da smo na zraku i to nas drži. Malo gledamo, malo se prošetamo… – objašnjava Franjo.

– Koje teme još pretresete, osim ove građevinarske – zanima nas.

– A nogomet – na to će Drago.

Franjo je tu izvor informacija, on je nekada nogomet i podosta ozbiljno igrao i to za NK Trnje.

– A što će te kad krene Svjetsko prvenstvo? Hoćete li i onda dolaziti na gradilište – pitamo ih.

– Naravno, kad se utakmice igraju u takvo doba da nam ne paše – mudro će Franjo.

JE LI ŠTO NOVOGA?

Pravo zbori, jer utakmice će se igrati u gluho doba noći, a njih dvojica na gradilište dolaze tu negdje oko 10, 10.30, pa sjede i motre skoro do podne. Franjo i Drago, vitalni skroz. Evo i Dadu fotoreportera savjetuju da lakšu torbu nosi na ramenu od ove s fototehnikom. Inače, taj susret s ministrom Bačićem ovjekovječile su i televizijske kuće, taman da im sad kad uđu u ljekarnu kažu apotekarke da su ih vidjele na televiziji, ili kad uđu u trgovinu da ih pitaju: »Je li što novoga!?«

– Imaju i pravo, više ćemo doznati od vas nego li iz službenih kanala – slažemo se.

– A nije ovo nama jedino gradilište – iznenadi nas Drago.

Malo dalje, na Savskoj, ne ruši se ništa, ali se žestoko kopa. Priča se, kažu, da će tamo niknuti trgovački centar, da će četiri etaže samo za parking imati.

– I tko će prije, oni s garažama ili ovi s neboderom – laički ćemo mi.

– Ooo, ovi s garažama. Tamo je privatni novac u pitanju, ovdje državni – jednostavno će Franjo i Drago.

A i drugačiji su, kažu, poslovi u pitanju.

– Tko ima iskustva s rušenjem nebodera!? Nitko – zaključuju.

Činilo se mudro pitati momke i je li im se Zagreb puno promijenio u ovih puno godina. Kažu da jest, a Franju pri tom nešto posebno smeta.

– Te ulice mijenjaju imena stalno. Dođem u grad, tražim ulicu svoju, onu koja je bila i ne znam gdje je – kaže Franjo.

SJEDIMO I GLEDAMO

Imena ulica su se mijenjala brzo i često. Neboder će se zato, ne sumnjanju njih dvojica, uklanjati pomalo.

– Ja ne znam što mi tu danas gledamo. Još malo i bit će gablec. Onda ćemo vidjeti desetak ljudi i do 12 ništa – šali se Drago.

Dani od vikenda su eto takvi, manje živahno na gradilištu. A opet, lakše je gledati nego raditi, priznaju momci. Em je lakše, em su ih vidjeli svi na televiziji, pa se javili od kojekuda od Siska do Križevaca.

– Javila se rodbina za koju ste zaboravili i da je imate – šalimo se.

Smiju se na ovo grohotom Drago i Franjo.

– Kad ostarite svi vas zaborave, pa kad vas ovako vide potakne ih to da se barem jave. Vidjewwt ćete kad dođete u naše godine – kaže Drago.

– A zamislite da ste glumci, kako bi vam bilo – velimo im.

– A što smo radili!? Ništa, samo sjedimo i gledamo – smije se Drago.

Valjalo im je još samo malo pozirati našem fotoreporteru i bome su to majstorski odradili. Majstorska im je i zanimacija. Druže se nikad bolje zahvaljujući neboderu u nestajanju. Ili, kako to kaže Drago: »Moraš imat razlog za izać’ malo vani.«

– Dakle, vidjet ćemo se mi još – predviđamo.

– Nego što. Bit će tu raznih faza – ne sumnja Drago.

U taj čas zrakom je prostrujao miris roštilja iz obližnje pečenjare.

– Sve je meni jasno samo ne razumijem kako možete odoljeti ovom mirisu iza vaših leđa – priznajemo konačno ono što nas je svo vrijeme dekoncentriralo.

Smiju se. Oguglali su, kažu, godine su kad se jedu druge neke stvari, a miris roštilja slabost je za mlađe. Franjo i Drago. Snimi li itko ikada neki film o tome kako smo ostali bez Vjesnika ne bi ga smjelo biti bez njih dvojice.

– Gospodo, bilo nam je drago – velimo.

– Drago je i nama popričati s pametnim svijetom – časte nas gospodski za kraj.

Ima pravo Nebil, od starijih se uvijek ima što za naučiti.