Sredinom travnja Međunarodni monetarni fond (MMF) snizio je procjene globalnog rasta za 2026. godinu s 3,3 posto u siječnju na 3,1 posto, a i dalje se očekuje da će globalna inflacija porasti za 4,4 posto ove godine prije nego što se »ohladi« na 3,7 sljedeće godine. No iz MMF-a smatraju da je zasad prerano postrožiti monetarne politike, ali središnje banke pozivaju na oprez. Ključni faktor bit će trajanje rata SAD-a i Irana, odnosno šteta koju će sukob izazvati na ekonomiju, energetiku i financije, a time i na inflaciju, uključujući i moguću recesiju svjetskoga gospodarstva.

Investitori, naravno, pomno prate cijenu nafte. Cijena nafte i dalje služi kao pokazatelj stanja gospodarstva i zabrinutosti zbog inflacije na tržištu, rekao je stručnjak za tržište kapitala Tim Oechsner, Steubing AG. U Međunarodnom monetarnom fondu ističu da je smanjenje protoka nafte za 13 i ukapljenog prirodnog plina za 20 posto velik šok za svjetske opskrbne lance. »Da nije bilo ovog šoka, svijet bi bio u znatno boljoj poziciji i povećavali bismo svoje projekcije rasta. No sad, čak i u našem najoptimističnijem scenariju, doći će do snižavanja prognoza. Zašto? Zbog znatne štete na infrastrukturi, poremećaja u opskrbi, gubitka povjerenja i drugih dugoročnih posljedica«, naglasila je izvršna direktorica MMF-a Kristalina Georgieva.

O tim i nekim drugim aktualnim pitanjima razgovarali smo s prof. dr. sc. Natašom Nater Drvenkar s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

Uvezena inflacija

Koliko je inflacija osim ekonomskog i političko pitanje? Ili da pitanje postavimo ovako: Kako politika može, i smije, utjecati na inflaciju? Što nas o tome uči povijest? U tom kontekstu politika rasta plaća također igra važnu ulogu.

– Inflacija je neodvojiva od politike jer izravno pogađa standard birača, a vlade često moraju balansirati između gašenja socijalnih požara i očuvanja makroekonomske stabilnosti. U uvjetima kroničnog manjka radnika snažan rast plaća u Hrvatskoj, uz nedavne reforme, bio je ekonomska i demografska nužnost – da država i privatni sektor nisu podigli plaće, suočili bismo se s masovnim iseljavanjem i padom standarda. Taj je potez donio povijesne rezultate: Hrvatska više ne zaostaje, već snažno sustiže Europu. Dosegnuli smo 78 posto prosjeka razvijenosti EU-a (Eurostat, 2025), zaposlenost je rekordna, a nagrada za taj zamašnjak stigla je i u obliku povijesno najvišeg investicijskog kreditnog rejtinga »A«.

Tržište rada toliko se oporavilo da su plaće i u 2025. godini znatno prestigle inflaciju. Prosječna bruto plaća skočila je na 2.016 eura, uz visok realni rast od 6,8 posto, a neto plaća dosegnula je 1.449 eura, ostvarivši realni rast od 6,0 posto (DZS, 2026.). Tim je povijesnim rastom dodatno »nabildana« kupovna moć građana. Međutim, svaka medalja ima dvije strane. Problem današnje ekonomije jest taj što naše plaće trče sprint, a produktivnost maraton. Ekstremno brz rast dohodaka koji nije praćen adekvatnim rastom proizvodnje i stvorene vrijednosti stvorio je golem višak domaće potražnje. Kada se taj višak novca sudari s ograničenom ponudom, tržište se uravnotežuje na jedini mogući način – novim i snažnim domaćim pritiskom na rast cijena, osobito usluga.

Političari, ali i ekonomisti, često ističu da veliku ulogu na rast inflatornih pritisaka ima i tzv. uvezena inflacija. Na što se to odnosi, koliko je i taj aspekt, posebno danas, važan u širem smislu?

– Uvezena inflacija odnosi se na prelijevanje globalnih šokova, ponajprije cijena nafte, plina i hrane, na domaće tržište, uz još prisutne pandemijske posljedice. Ožujska inflacija od 4,8 posto i skok cijena energije za više od 11 posto izravna su posljedica globalnih nestabilnosti i sukoba na Bliskom istoku (DZS, 2026.). Taj nas vanjski šok pogađa znatno jače nego bogatije europske zemlje zbog strukture naše potrošnje (tzv. Engelov zakon). Dok prosječan Europljanin na hranu i energiju troši oko 31 posto budžeta, u Hrvatskoj taj udio iznosi čak 48 posto (V. Šonje i I. Brkljača, 2025./2026.). Stoga svaki skok cijena barela nafte hrvatski građanin osjeti puno izravnije.

Dodatni specifičan element je i turizam, kroz koji snažnom potražnjom stranih gostiju na Jadranu također dijelom »uvozimo« inflaciju. Ipak, ne smijemo zaboraviti: dok se robni manjak može nadoknaditi uvozom, lokalne usluge ne možemo »uvesti« i one izravno reagiraju na pregrijanu domaću potražnju. Ona je velikim dijelom rezultat iznimno ekspanzivne fiskalne politike i snažnog rasta plaća. Kada država tako snažno »stisne gas« ubrizgavajući novac u sustav, u uvjetima kroničnog manjka radnika, domaća ponuda ne može pratiti taj tempo. Rezultat je rast cijena koji prijeti obaranjem nedavno stečene kupovne moći građana.

Međutim, kada se podaci spuste na razinu OBŽ-a (Osječko-baranjska županija), vidimo da rast plaća nije samo »generator inflacije«, već dokaz gospodarskog ozdravljenja. Danas je nevjerojatnih 85 posto ugovora o radu sklopljeno na neodređeno vrijeme, a prosječna neto plaća i dohodak skočili su za više od 80 posto u odnosu prema 2016. godini. Rezultat toga je dramatično usporavanje iseljavanja te više od 20 posto više poduzetnika čija se dobit učetverostručila (MRRFEU, 2025). Zaključak se nameće sam: Kava jest poskupjela, ali se i dobit poduzetnika učetverostručila, a ugovori na neodređeno postali su pravilo. Za razliku od prije deset godina, tu skuplju kavu danas bar ima tko popiti i, što je još važnije, ima je čime platiti.

Rekordan rejting

Kad se govori o antiinflacijskoj politici, o čemu se tu zapravo radi, koje se mjere i metode najčešće primjenjuju kako bi se inflacija obuzdala i stavila pod kontrolu? Može li recesija zaustaviti inflaciju? I što to onda znači ne samo za ekonomiju nego i za društvo u cjelini, koje su u tom slučaju posljedice?

– Vlada Republike Hrvatske u jeku krize doista je odigrala ključnu zaštitnu ulogu. Kroz izdašne pakete mjera, teške više milijardi eura, država je ograničila cijene energenata te fiksirala cijene 100 osnovnih proizvoda, čime je spriječen val bankrota poduzeća i drastičan pad standarda građana. Ipak, te su mjere dugoročno iscrpljujuće za proračun, zbog čega i međunarodne institucije poput OECD-a savjetuju njihovo postupno ukidanje u korist ciljanih socijalnih pomoći. Trenutačno svjedočimo tom prijelaznom razdoblju. Vlada postupno smanjuje subvencije za struju (zbog čega naša inflacija tehnički raste u odnosu na ostatak Europe gdje su cijene pale), ali to je neizbježan korak prema normalizaciji tržišta.

S druge strane, svaka stvarna antiinflacijska politika u svojoj se biti svodi na »hlađenje« pregrijane potražnje. Recesija ili snažna gospodarska stagnacija pritom je najučinkovitiji, iako najbolniji, »lijek« za inflaciju. Kada gospodarstvo uspori, tržište rada ulazi u fazu koju ekonomisti nazivaju »četvrtim režimom« – rast zaposlenosti prestaje, a realne plaće gube utrku s cijenama. Ostavši bez rasta kupovne moći, građani postaju izbirljiviji i smanjuju potrošnju, uslijed čega poduzetnici gube prostor za prebacivanje troškova na kupce i prestaju dizati cijene. Međutim, posljedice takvog šoka iznimno su teške jer donose gubitak radnih mjesta i rast socijalnih nejednakosti. Stoga ne bismo trebali prizivati recesiju, već pametno i sustavno djelovati instrumentima koji će potražnju samo »ohladiti«, kako na kraju ne bismo završili u dubokom, recesijskom »zamrzavanju«!

Inflacija i monetarna politika? Mogu li središnje banke (kod nas HNB!) i u kojoj mjeri utjecati na stabilnost cijena, a time i na inflaciju? Pomaže li prilagodba kamatnih stopa?

– Središnje banke glavni su borci protiv inflacije: podizanjem kamatnih stopa poskupljuju novac, usporavaju kreditiranje i »hlade« potražnju. Našu monetarnu politiku danas vodi Europska središnja banka (ESB), što nam je u ovim turbulentnim vremenima donijelo nezapamćenu otpornost. Ulaskom u europodručje gotovo smo potpuno eliminirali valutni rizik (dug u stranoj valuti pao je sa 70 na manje od jedan posto ukupnog duga), čime smo izravno ublažili troškove zaduživanja građana i poduzeća unatoč globalnom rastu kamata. Sve nam je to dalo snažno sidro i povijesno najviši investicijski kreditni rejting razine »A« prema ocjenama vodećih svjetskih agencija (Ministarstvo financija RH, 2026.). Međutim, pripadnost tom velikom, stabilnom sustavu nosi i jednu specifičnost. ESB kroji monetarnu politiku za cijelu Europu. Budući da se europsko gospodarstvo trenutačno hladi, a prosječna inflacija smiruje prema ciljanih dva posto, ESB više nema motiva za dizanje kamatnih stopa. S obzirom na to da se za obuzdavanje domaćih cijena više ne možemo osloniti na kamate iz Frankfurta, jedino preostalo oružje za pravo hlađenje inflacije nalazi se isključivo u našim rukama – u razboritoj domaćoj fiskalnoj politici i smanjenju proračunskog deficita.

Određivanje budućnosti

Kad se sve uzme u obzir, što bi se iz svega navedenog moglo zaključiti?

– Kao prvo, naša je otpornost danas neusporedivo veća. Hrvatsko gospodarstvo nastavlja rasti znatno brže od europskog prosjeka. Istovremeno, unatoč snažnom rastu proračunskih rashoda, udio javnog duga u BDP-u kontinuirano pada i nalazi se sigurno ispod granice od 60 posto. Nagrada za tu makroekonomsku stabilnost stigla je, ponovit ću još jednom, u obliku povijesno najvišeg investicijskog rejtinga razine »A«, a Europska komisija predviđa da će se i sama inflacija, uz solidan nastavak gospodarskog rasta, do 2027. godine potpuno primiriti na 2,2 posto.

Sve je to povijesna prilika za slabije razvijene regije. Veliku nadu ujednačenom razvoju daje nova europska financijska perspektiva i pripreme za proračun 2028. – 2034. Nove karte regionalnih potpora snažno idu u prilog krajevima koji tek trebaju uhvatiti priključak: maksimalni intenziteti potpora za velike poduzetnike u Panonskoj i Sjevernoj Hrvatskoj podignuti su na 50 posto (a za strateške »STEP« tehnologije i do 60 posto). To je jedinstvena prilika za privlačenje kapitalnih investicija u regije poput Slavonije i Sjevera te smanjenje razvojnog jaza u odnosu na Zagreb.

No, imamo i jednu vrstu paradoksa napretka. Gledati na snažan rast plaća i dohodaka u Osječko-baranjskoj županiji isključivo kao na »bauk« koji hrani lokalnu inflaciju bilo bi pogrešno i kratkovidno. Brzi rast dohodaka većih od 80 posto i eksplozija ugovora na neodređeno vrijeme nisu ekonomski poremećaj, već povijesna korekcija i znak ozdravljenja. Kada se dobit poduzetnika učetverostruči, investicije skoče, a iseljavanje dramatično uspori, jasno je da se Slavonija i Baranja bude. U tom svjetlu nešto više cijene frizera, kave ili restorana zapravo su mala cijena koju plaćamo za transformaciju regije iz one iz koje se »mora otići« u regiju u koju se konačno isplati vratiti i ulagati.

Ukupno uzevši, produktivnost je glavni izazov koji će odrediti budućnost. OECD u svom najnovijem izvješću jasno upozorava da su plaće u Hrvatskoj posljednjih godina rasle puno brže od produktivnosti rada, što ozbiljno narušava našu troškovnu konkurentnost (OECD, 2026). Bez daljnjih strukturnih reformi – unaprjeđenja poslovne klime, efikasnijeg pravosuđa, digitalizacije te zelenih investicija – naše će ekonomsko sustizanje Europe usporiti. Dugoročno, plaće i dobit poduzeća ne mogu rasti dekretom ni EU fondovima, već isključivo inovacijama i stvaranjem veće dodane vrijednosti.