Predstavljanje knjige katalonske književnice Marije Climent »Imali smo obiteljsku himnu« bit će održano 6. svibnja u 18 sati u Gradskoj knjižnici Rijeka. Uz autoricu, susretu će prisustvovati urednica Nermina Husković, konsekutivna prevoditeljica Ela Varošanec Krsnik te moderator Enver Krivac. Roman je objavljen u sklopu EU projekta Generacije u pokretu: Žene i mladi u suvremenoj europskoj književnosti koji sufinanciraju Europska unija te Ministarstvo kulture i medija. Susret je organiziran u suradnji s izdavačkom kućom HENA COM Knjige koje se pamte.

Zagrebački izdavač HENA COM potvrdio je objavljivanjem romana »Imali smo obiteljsku himnu« (»A Casa teniem un Himne«) slogan po kojem se odnedavno predstavlja – Knjige koje se pamte. Naime, spomenuti roman katalonske književnice Marije Climent bit će hit, posebno kod čitateljica i onih koji vole kvalitetne i zanimljive priče o sudbini žena u još uvijek dominantno muškom svijetu. Climent je svoju priču smjestila u suvremeno doba zahvativši kroz prikaz života žena dviju generacija (majka i dvije kćeri) prostor Španjolske, bolje reći Katalonije, te djelomično i Italije (Toskana) u posljednjih stotinjak godina, točnije od zloglasnog Francovog režima pa do danas. Uz objavljivanje ovog hit romana, HENA COM je palac gore zaslužio i za organiziranje gostovanja Marije Climent u Hrvatskoj. To je, logično, povod za razgovor s njom, a pitamo je najprije koji su bili motivi stvaranja ovog romana.

Obiteljski odnosi

– Moj prvi roman »Gina« pronašao je brojnu publiku i dobio priznanja na kojima sam duboko zahvalna. No, upravo je zbog toga pisanje ove knjige bilo znatno teže. Uz uspješan debi dolazi i pritisak: potreba da dokažete kako to nije bio sretan slučaj, da napišete nešto vrijedno pažnje koju ste dobili, pa čak i da nadmašite ono prethodno. Taj je pritisak kod mene bio itekako prisutan. Roman je proizašao iz preokupacije koje se nisam mogla osloboditi: što se događa sa ženama u obitelji kada se emocionalni teret prošlosti nikada ne izgovori naglas? Tri žene u romanu »Imali smo obiteljsku himnu« – Erne, Remei i Marga – oblikovane su tišinama koje su naslijedile i onima koje su same odabrale. Zanimalo me kako se trauma prenosi s generacije na generaciju, gotovo nevidljivo; kako majčina neizrečena patnja postaje arhitektura života njezinih kćeri, a da to nitko zapravo ne primjećuje.

Znala sam da želim pisati o obiteljskim odnosima, a nadasve o neuspjehu komunikacije unutar njih – o tome koliko toga ostaje neizrečeno između ljudi koji se vole i koliku štetu ta tišina s vremenom nanosi. Željela sam istražiti druge prilike: mogućnost novog početka, ponovnog izgrađivanja sebe, čak i u kasnijoj životnoj dobi. Također, htjela sam sagledati specifične izazove s kojima se žene suočavaju – na poslu, u braku, u majčinstvu – ali ne tek kao apstraktna društvena pitanja, već kao stvari koje se događaju unutar konkretnih tijela, kod konkretnih ljudi, u konkretnim kuhinjama, u konkretnim sobama, u točno određenim životnim trenucima. Posebno me zanimalo majčinstvo o kojem posebno puno razmišlja Erne. Što ono znači različitim ženama u različitim fazama njihova života. Što sve daje, ali i što sve uzima. Koliko, kako se to kaže, košta? I koliko smo rijetko iskreni o obama aspektima. I prema sebi i prema okolini.

Francova diktatura

Jeste li tijekom pisanja proveli opsežno istraživanje ili je priča uglavnom plod vaše mašte?

– Oboje, zapravo. Medicinske i psihijatrijske dimenzije romana – selektivni mutizam, depresija, farmakološko liječenje – zahtijevale su pažljivo istraživanje. Moj otac i sestra su u medicinskoj struci i njihovi su savjeti bili ključni; htjela sam da klinički detalji budu točni, a da roman pritom ne djeluje kao prikaz slučaja, što bez njih ne bih uspjela postići. Također sam provela istraživanje na terenu, u selu u kojem je radnja smještena i šire u regiji Terra Alta. Tamo sam odrasla i dobro poznajem taj krajolik i ljude i zato sam ga izabrala kao pozornicu radnje ovog romana. Postoji razlika između poznavanja mjesta i poznavanja istog dovoljno dobro da o njemu pišete iskreno, i tu sam prazninu željela premostiti. Bilo je nužno i povijesno-društveno istraživanje o Francovu razdoblju – radnja je dijelom smještena u to doba, a iako je brutalnost tog režima dobro dokumentirana, specifični načini na koje je on oblikovao unutarnje živote žena, njihove izbore, šutnje i tijela, zahtijevali su od mene vrlo pomno promatranje. Uza sve to, sama radnja – ove tri žene, ova obitelj, ove tajne – u potpunosti je plod moje mašte. Dakle, i istraživala sam, ali sam itekako i maštala!

INSTITUT RAMON LLULL

Katalonija i Španjolska su, u odnosu na znatan dio Europe, ipak razvijena društva. Iz vašeg se romana može naslutiti kako u tim razvijenim sredinama proces emancipacije žena teče, ali sporo. Bi li, po vama, trebao biti brži?

– Da, bez sumnje. Jedna od stvari s kojima se roman suočava jest koliko se sporo mijenjaju strukture u usporedbi s individualnim životima. Erne je inteligentna i profesionalno sposobna žena kojoj nikada nije dan jezik niti pravna ili društvena podrška da imenuje ono što joj se dogodilo. To nije daleka povijest – to se događa u Španjolskoj pod Francovom diktaturom i u njezinu neposrednom poraću. No, šutnja o onome što je učinjeno Erne traje desetljećima, duboko u razdoblje već demokratske Španjolske. Remei, njezina kći, pripada generaciji koja na papiru ima više prava – ali se osjeća iscrpljeno, profesionalno podcijenjeno i emocionalno nevidljivo unutar braka koji izvana izgleda uspješno. Emancipacija žena ne može biti samo pravni ili institucionalni projekt. Ona mora dosegnuti i sferu kućanstva, raspodjelu nevidljivog rada te način na koji nas uče – ili ne uče – kako imenovati vlastite želje i patnju. U tom smislu, da: ide presporo. Jaz između onoga što zakon propisuje i onoga što žene zapravo žive i dalje je vrlo velik.

Emancipacija žena

Koliko same žene mogu učiniti u tom procesu, odnosno mogu li učiniti puno više no do sada. Naime, i vaše su junaknje, posebno Remei, prema sreći krenule tek kad su same odlučile ne dozvoliti partneru da dominira.

– Vjerujem da mogu mnogo – ali želim biti oprezna da žene ne učinim odgovornima za vlastito oslobođenje na način koji sve ostale amnestira od odgovornosti. Erne, kroz veći dio romana, ne može učiniti više od onoga što čini; životni uvjeti joj pobunu čine gotovo nemogućom. Kada napokon povuče potez – proda kuću, odseli se u Toskanu i krene ispočetka u zrelim godinama – to djeluje radikalno upravo zato što ju je toliko koštalo da dođe do te točke.

No, u pravu ste da je Remein put drukčiji. Ona ima više alata od svoje majke, a dio njezine nesreće proizlazi iz toga što ih ne koristi. Kada prestane prihvaćati život u kojem se osjeća nevidljivom – kada počne donositi odluke – nešto se mijenja. To nije trijumfalan trenutak; on je zastrašujući i skup. Ali ona ga ostvaruje. Margino je putovanje suptilnije: ona u trideset i petoj godini uči da smije nešto željeti. To nije mala lekcija.

Mislim da je doprinos žena emancipaciji dijelom upravo u tome: ustrajanju na imenovanju onoga što je nepodnošljivo, odbijanju da glume sreću, ozbiljnom shvaćanju vlastitih potreba – ne kao sebičnosti, već kao preduvjeta za stvaran život. I u razumijevanju kako obrasci naslijeđeni od majki, i njihovih majki prije njih, i dalje djeluju u nama, često bez naše svijesti.

Postoji li mogućnost adaptacije knjige u film ili televizijsku seriju?

– Sretna sam što mogu reći da postoji stvaran interes producenata koji rade i u kazalištu i na filmu. Razgovori su u tijeku i, iako još ne mogu otkriti detalje, nadam se da ćemo uskoro moći nešto objaviti. Mnogo bi mi značilo vidjeti ove tri žene kako oživljavaju na pozornici ili ekranu. Priča ima snažan vizualni i emocionalni naboj i mislim da bi se mogla predivno pretočiti u te medije. Nadam se da će tako i biti.

Uskoro gostujete u Hrvatskoj. Koliko vam je naša zemlja poznata? Što očekuje od gostovanja?

– Bit ću iskrena: Hrvatskoj sam više pristupala kroz maštu nego kroz iskustvo. Dosad nisam posjetila vašu zemlju i dolazim sa slikom koju nose mnogi zapadni Europljani – o iznimnoj obali, blistavom moru i ljepoti koja se čini gotovo nevjerojatnom. No, s iskrenom sam znatiželjom čitala i o vašoj povijesti: o složenosti 20. stoljeća, težini proživljenog i potisnutog, te o teškom radu na sjećanju i pomirenju koji društvo poduzima nakon velikih previranja. To nisu teme koje su strane mom romanu.

Ono čemu se najviše radujem je razgovor – s čitateljima, prevoditeljima, ljudima koji su se susreli s ove tri žene u jeziku i kontekstu koji je sasvim drukčiji od onoga u kojem su rođene. Činjenica da priča ukorijenjena tako specifično u katalonskom selu, u Francovim godinama i u obiteljskim šutnjama, pronalazi odjek u Hrvatskoj – to mi govori nešto važno o tome što književnost može učiniti preko granica. Očekujem da ću puno naučiti iz ovog posjeta.

O autorici

Maria Climent (Amposta, 1985.) katalonska je književnica i prevoditeljica. Redovito piše tjednu kolumnu za online književni časopis Catorze.cat. Već prvi roman, »Gina«, objavljen 2019. donio joj je velik uspjeh i pohvale kritike te dobar prijem kod publike. Njezin drugi roman »Imali smo obiteljsku himnu« iz 2023. bio je finalist nagrade za najbolji roman Òmnium te je dosad ostvario 14 izdanja i preveden je na nekoliko jezika. Napisala je i knjigu »Mai és una paraula molt lletja« u kojoj na temelju vlastita iskustva piše o borbi protiv neplodnosti, svim izazovima i tabuima s kojima se morala suočiti, kao i potrebi da otvoreno progovori o problemu koji pogađa znatan dio populacije. Maria Climent živi u Barceloni gdje radi kao prevoditeljica, piše i surađuje s nekoliko digitalnih medija i radijskih postaja te drži tečajeve pisanja.

Izdavač o knjizi

»Maria Climent priču o trima ženama pripovijeda lepršavo i s puno emocija, ne bježeći pritom ni od ozbiljnih tema. Osvajajući svojom neposrednošću, autorica u romanu iskreno progovara o obitelji, onome što je povezuje, ali i onome što je razara, propuštenim prilikama i odlukama koje nas zauvijek mijenjaju, o istinama koje se prešućuju, tajnama koje isplivaju na površinu u najnezgodnijem trenutku«, piše izdavač HENA COM, a španjolski El Nacional o ovoj knjizi kaže: »Maria Climent bavi se temama majčinstva, posljedica patrijarhalne autoritativnosti, životnih odabira, izgubljenih prilika ili prekarnog rada mladih, a to čini s onim svojim smislom za humor koji se već pretvorio u njezin osobni pečat.«