Mit o nepobjedivosti Viktora Orbana u Mađarskoj je napokon srušen. Čovjek koji je punih 16 godina bio pojam neupitne i nepobjedive vlasti u srcu Europe morao je prioznati poraz, a njegov »krvnik« nije bila ni stara opozicija ni briselska birokracija već vlastiti derivat, Peter Magyar.

U Srbiji, gdje Aleksandar Vučić na gotovo pa identičan način vlada već 14 godina, taj je događaj odjeknuo poput bombe. Paralela između Orbanovog i Vučićevog sustava je više nego očita. Kroz vladavinu obojice političara proteže se kontrola medija, klijentelistička mreža, personalizacija vlasti kao i neprestana priča o ugroženosti nacije. I dok većina u Mađarskoj slavi smjenu vlasti, a Magyar traži odlazak predsjednika, u Srbiji se postavlja ključno pitanje, je li i Vučić »zreo« za odlazak ili se čeka pojava nekog novog insajdera koji bi, poput Magyara, preuzeo vlast.

Ideološki blizanci

Vučić i Orban bili su puno više od saveznika, bili su svojevrsni ideološki blizanci. Obojica su kroz vrijeme uspjeli stvoriti sustave u kojima su izbori slobodni ali ne i pošteni. I u Mađarskoj i u Srbiji javni servis i privatne televizije s nacionalnom frekvencijom pretvorene su u svojevrsne oglasne ploče vladajućih stranaka, a klijentelizam je pretvoren u drugi stup stabilnosti. S više od 800.000 članova, vladajući SNS u Srbiji postao je neformalni »zavod za zapošljavanje«. Posao u državnim institucijama nemoguće je dobiti bez stranačke članske iskaznice, a taj model stvara vojsku gotovo sigurnih glasača koji na biralištima ne zaokružuju kandidata po svojoj volji, već po nalogu, iz egzistencijalnog straha. No mađarski je primjer prije tjedan dana pokazao kako strah nestaje onoga trenutka kada se pojavi alternativa koja ne djeluje kao prijetnja već kao moguće rješenje.

Reuters

– Teško je povlačiti izravne paralele. One ipak postoje zbog prirode Orbánovog i Vučićevog autokratskog režima koji su i u Mađarskoj i u Srbiji nanijeli veliku štetu institucijama, a prije svega medijima. Drugim riječima, stvorili su zarobljene države u medijskom mraku. Kad to promatramo, vidimo i jednu ključnu razliku – u Mađarskoj funkcionira profesionalna izborna komisija, dok je u Srbiji ona pod potpunom kontrolom Vučićevih lojalista, spremnih na sve kako bi prekrojili izborne rezultate. Druga važna razlika je uvjerljiva, dvotrećinska nadmoć pristaša Petera Magyara. Dosadašnji lokalni izbori u Srbiji ne pokazuju da je nadmoć studentskog pokreta i opozicije, zajedno, toliko uvjerljiva. To ne znači da protivnika Vučićevog režima nema također dvije trećine, već je to teško sa sigurnošću tvrditi zbog malverzacija, fizičkih prijetnji i koruptivnih ucjena koje su viđene na lokalnim izborima.

To su dvije najvažnije razlike, iako ih ima još, poput pitanja može li se i u Srbiji formirati jedinstveni opozicijski front. Osobno mislim da bi se i uz dvije opozicijske kolone mogla postići pobjednička, referendumska atmosfera, kao u Mađarskoj. Razlika je i u tome što u Srbiji ne postoji jedan lider koji bi artikulirao sve oblike velikog nezadovoljstva pod jednom zastavom, a znamo da u tradicionalnim društvima, kakvo je Srbija, lideri najčešće imaju ključnu ulogu.

Ipak, nadam se da je, unatoč svim izazovima, demokratska promjena u Srbiji moguća. No, prije svega treba dočekati trenutak da se Vučić ohrabri raspisati izbore, a kako stvari stoje, to neće biti lako. Do sada nikada nije raspisao izbore za koje unaprijed nije znao – ili, bolje rečeno, osigurao – izborni rezultat, kaže srpska novinarka Tamara Spaić.

Reuters

Moralna savjest

U ovome trenutku formalna opozicija u Srbiji je razjedinjena i slaba. Na ulicama srpskih gradova već se godinu i pol, s većim ili manjim intenzitetom odvijaju prosvjedi, a studentski pokret postao je stalna glavobolja režima. No taj pokret ima jedan veliki problem. Studentski pokret, kao ideja, je sveprisutan, ali nema niti jedno prepoznatljivo ime. Svoje akcije koordiniraju kroz plenume na sveučilištima, ali nema niti jednog poznatog lidera. I to sa dobrim razlogom. Režimski mediji na taj nečin ne mogu istaći niti jednu metu, nemaju koga staviti na naslovnicu tabloida i proglasiti ga špijunom. Studenti su svojevsna bezglava hidra, kada policija uhiti jednog, na njegovo mjesto dolazi desetak novih.

– Sve odluke donose plenumi, ali na ulicama djelujemo kao jedno. Organizirali smo desetine prosvjeda diljem zemlje, propješačili smo cijelu Srbiju, prolazili smo kroz mjesta i sela u kojima ljudi nisu ni znali što se događa jer nisu imali izvor slobodnim informacijama. Policija nas je tukla, ispaljivali su na nas suzavac, upotrijebili su i zvučni top, no sada je naša ideja poznata diljem zemlje. Vjerujem da će se stvari na izborima uskoro promijeniti, kaže za naše novine Nebojša, student iz Novog Sada koji je u posljednjih 16 mjeseci obišao na prosvjedima gotovo cijelu zemlju. Iako su na početku njegovi roditelji bili skoloni SNS-u, danas ima njihovu punu podršku i vjeruje da, ako je mogao promjeniti njih, mogu se promjeniti mišljenja kritičnog dijela starije populacije koja je do nedavno bezrezervno podržavala Vučića.

Studentski pokret danas je moralna savjest srpskog društva, a njihova uloga u eventualnom »mađarskom scenariju« koji bi se mogao razviti u srbiji je mobilizatorska, uloga koju je klasična opozicija odavno izgubila. No problem leži u činjenici da bez prepoznatljivog lidera na izborima teško će se kanalizirati energija i bunt koji već neko vrijeme postoje. Recept za pad autokrata je uvijek rekordna izlaznost na izbore, no bez jasnih vođa, ali i jasnog cilja a ne samo opće deklariranih ideja, to će biti vrlo teško postići.

Tri ključna faktora

Ipak, ma koliko bile slične, Srbija i Mađarska nisu baš potpuno jednake, a postoje najmanje tri ključna faktora koja Vučiću omogućavaju veći manevarski prostor nego li ga je imao Orban. Prije svega, tu je status države ne-članice Europske unije. Dok je Orban bio pod financijskim sankcijama Bruxellese, Vučić s druge strane, vrlo vješto i sada koristi sredstva koje Srbija prima iz Bruxellesa, ali i politički balansira između zapada, Rusije i Kine koju je izgradio u svog glavnog partnera. Ako je Orbanov pad počeo onog trenutka kada je Bruxelles »zavrnuo slavinu«, Vučić je svoju slavinu izmjestio na Istok. Suradnja s Kinom u Srbiji je podignuta na razinu »čeličnog prijateljstva«, a za prosječnog birača SNS-a vijest o novoj kineskoj tvornici u Zrenjaninu ili Nišu jača je od bilo kojeg izvješća Europske komisije o stanju ljudskih prava. Peking osigurava Vučiću stalan dotok novca za kupovinu socijalnog mira i to bez biloi kakvih nepotrebnih uvjeta o slobodnim izborima. A to je ono što Orban svakako nije imao.

Reuters

Nadalje, cijela Srbija danas je podređena projektu EXPO 2027 koji se predstavlja kao svojevrsni ulaz u »zlatno doba« gospodarstva i općeg standarda društva, dok je Orban počeo padati kada je inflacija u Mađarskoj počela uzimati žestokog maha. I treće, prepoznatljiva opozicija u Srbiji je izuzetno slaba i fargmentirana, dok se mađarska opozicija pred izbore ujedinila oko Petera Magyara.

– Vučić u svojim javnim nastupima igra na gospodarstvo, predstavljajući Srbiju kao ekonomskog tigra. Prema njegovim tvrdnjama, u Srbiji se nikada nije živjelo bolje, iako su građani danas nerijetko na rubu egzistencije. Svako otvaranje nove tvornice, svako otvaranje dionice autoceste popračeno je velikim medijskim napisima, a Vučića se predstavlja kreatorom gospodarskog čuda. Sve adute sada baca na svjetsku izložbu sljedeće godine koja će, prema općem narativu medija, donijeti procvat i blagostanje Srbiji, kaže za naše novine srpska novinarka Gordana Čića.

Lica opozicije

Ključ Orbanovog pada bio je Magyarov izlazak iz sustava. Magyar nije došao iz kruga ljudi koje je vlast godinama eitketirala kao strane plaćenike, već je riječ o čovjeku koji je godinama bio član Orbanova Fidesza, nekadašnjem visokom dužnosniku mađarskog ministarstva vanjskih poslova, bivšem mađarskom europarlamentarcu. Čovjeku iz sustava. Čovjeku koji je bio njihov, koji je znao kako dišu, kako se financiraju i gdje su im slabe točke. Magyar je napustio Fidesz nezadovoljan načinom kako stranka upravlja državom, osnovao stranku Tisza te na kraju preuzeo od Orbana vlast na izborima.

U relativno sličnom je položaju u Srbiji danas Nemanja Šarović čije ime povremeno izranja u analizama. Šarović je bivši Vučićev kolega iz Radikalne stranke gdje su zajedno, pod Šešeljevim upravljanjem, kreirali stranačku politiku. Vučić je, zajedno s Nikolićem, napustio radikale, osnovao SNS i čvrsto preuzeo vlast, dok je Šarović ostao sa Šešeljom boriti se protiv svog bivšeg stranačkog kolege, ali nikad i prijatelja. Nakon nekog vremena, vidjevši da radikali u Srbiji dolaze prikriveno pod skute SNS-a, Šarović izlazi iz stranke i počinje svoju osobnu borbu protiv Vučića. Obrazovan i rječit, dolazi na mjesto »lutajućeg reportera« zrenjaninske privatne televizije KTV gdje je stekao ime snimajući Vučićeve skupove i njegove pristaše.

Kao sugovornike najčešće je birao polupijane ili neobrazovane posjetitelje SNS-ovih okupljanja, ili ljude koji su bili dovezeni autobusima na govore, kako sa sendvičem i pivom u ruci besciljno lutaju oko pozornica. Svojim prilozima ubrzo se profilirao kao jedan od vodećih Vučićevih kritičara, ali ne kritizirajući njegovu političku platformu već ogoljujući svu bijedu njegove stranačke infrastrukture i organizacije na terenu. On udara Vučića zdesna, tamo gdje je predsjednik Srbije najosjetljiviji. Šarovićeva retorika o »izdaji Kosova« i korupciji u vrhu države pogađa samu srž identiteta prosječnog glasača SNS-a.

Ipak, malo je izgledno kao bi Šarović mogao postati srpski Magyar. Velika većina srpskih glasača još uvijek dobro pamti vrijeme dok je Šarović bio vrlo blizak Šešelju, vrijeme dok je zajedno s Vučićem dijelio iste stranačke prostorije. Uostalom, glavni motivator kod Šarovića je osobna i nepatvorena mržnja prema Vučiću kojega nikad nije podnosio. A lider koji ruši autokrata ne smije biti netko tko mrzi vlast već onaj tko poznaje njihove grijehe.

– Kada bi Šarović kojim čudom došao na vlast, njegov model upravljanja vjerojatno ne bi bio puno drugačiji od Vučićevog. Riječ je o ljudima sličnog mentaliteta, koji su, u političkom smislu, potekli iz istog mjesta. Samo bi dobili smjenu lica ali ne i smjenu mišljenja, jer ovdje je riječ o nekoj osobnoj osveti. I ljudi to prepoznaju. Mislim da nema baš puno šanse da se oko Šarovića okupi opozicija s kojom, uostalom, ni ne dijeli isti svjetonazor. Šarović je i dalje radikal, kaže Čića.

Poznata konstanta

Pozicija Srbije i pozicija Mađarske u međunarodnim su okvirima potpuno drugačije. Mađarska je članica EU-a i NATO-a koja se pod Orbanovim vodstvom »odmetnula«, koja je predstavljala svojevrsan unutrašnji problem. Srbija je, s druge strane, zemlja koju treba pridobiti, koja sada balansira između nekoliko centara moći. Vučić ovu poziciju koristi s velikom preciznošću prodajući Europi stabilnost. Dok nema prijetnje ratom na Kosovu i dok god srpsko oružje, posrednim ili neposrednim kanalima, završava u Ukrajini, zapadni lideri neće ozbiljno podržati pojavu nekog »srpskog Peter Magyara«. Vučić, naime, predstavlja poznatu konstantu na koju se može, bez većih problema, utjecati. A koliko to samim građanima Srbije odgovara, to je drugo pitanje. Jer za smjenu vlasti morat će se, ako ju doista žele, sami pobrinuti.