Za četverogodišnjeg border collija Maka protekli je četvrtak bio njegov prvi radni dan u životu. Mak je educirani terapijski pas koji se nedavno pridružio timu Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije, točnije Odjelu za zaštitu zdravlja i liječenje ovisnosti. S vlasnicom, ujedno i psihologinjom i psihoterapeutkinjom Sandrom Marinić, sudjeluje u radu s ovisnicima o kockanju u prostorima Odsjeka za izvanbolničko liječenje bolesti ovisnosti na riječkoj Kalvariji gdje su nas zajedno dočekali.

I dok je na fotografiranju pokazao tek dio velikog broja raznoraznih trikova kojima vlada, ostatak vremena koje smo proveli s njim i s njegovom vlasnicom, mirno je ležao i drijemao. Za pasminu kao što je Mak, koja je poznata po iznimnoj energiji i inteligenciji, takva »skuliranost« prilično je neobična kao i sama činjenica da je jedan border collie, ili hrvatski, graničarski škotski ovčar, dobio titulu i status terapijskog psa.

– Border collie zahtjevna je i dinamična pasmina. Istina, ta je vrsta u jednu ruku i svojevrsno iznenađenje s titulom terapijskog psa. No, za terapijskog psa važno je u prvom redu da je pas stabilan i socijaliziran, da ima osnove poslušnosti. Meni je Mak prvi pas. Htjela sam upravo border collija i zamišljala sam da bih s takvim psom radila upravo ovo što sad radim, provodila grupne terapije. Čim sam Maka preuzela u uzgajivačnici, vlasnica mi je odmah rekla da je primijetila da on ima tu svojevrsnu terapijsku crtu i zaista sam i sama to vidjela još dok je bio štene. Mak ima mirnu osobnost, iako je po prirodi zahtjevan radni pas kojeg je potrebno šetati i mentalno stimulirati.

Foto Dean Miculinić

On se mora izmoriti i traži zadatke, zato i zna razne trikove, jer kad vani pada kiša, moram smišljati zadatke da se on na taj način izmori. No, vrsta ili pasmina nisu presudne da bi neka životinja bila terapijska. Naime, u društvu Ambasadorji nasmeha u Ljubljani gdje smo oboje završili tečaj, najviše je pasa mješanaca. Ono što se traži jest da pas ima stabilnost, da nije anksiozan i da podnosi izazove. Bio bi zločin psa koji anksiozan forsirati da radi nešto izazovno, ulazi u prostore s puno ljudi i buke, primjerice. Naime, i psima koji odgovaraju profilu terapijskog psa to je zahtjevno pa je zlatno pravilo da u svakom trenutku dok zajedno radimo mislimo na njihove znakove stresa. Jer pas će za nas sve napraviti, čak i onda kad mu nešto nije po volji. No, ne smijemo ga forsirati jer pas tako može pregorjeti i stvoriti odbojnost. Zato je važno da pas uživa pa dok radimo, promatramo psa i radimo na tome da je psu što ugodnije, objašnjava Marinić.

VELIKA OČEKIVANJA

Koliko će njegova prisutnost u grupi ovisnika o kocki pridonijeti njihovoj terapiji, kakva će se dinamika stvoriti u skupini, zasad je teško reći, no dok Mak mirno žmirka u kutku prostorije na Kalvariji, njegova vlasnica ima velika očekivanja.

– Kad biste mi to pitanje postavili za godinu dana, možda bih imala konkretan odgovor o tome kako terapijski pas pomaže u radu s ovisnicima o kockanju. Očekivanje na temelju onog što svjedoče neki drugi ljudi koji rade s psima ili nekim drugim životinjama, ali i onog što pokazuju istraživanja, jest da prisustvo životinje utječe na atmosferu u grupi i individualnom radu. Pojedinci se preko psa lakše povezuje međusobno, ali i sa samim terapeutom, opušteniji su u prisutnosti psa te kad otvaramo teme koje neugodne ili teške, prisustvo psa može pomoći te se kroz taj cijeli proces terapije lakše prolazi, ističe Marinić.

Pas u individualnom ili pa grupnom radu, kako kaže, može biti zrcalo osoba koje su uključene u savjetodavni terapijski rad. Na psa nesvjesno projiciramo svoje emocije, obrasce odnosa i unutarnje doživljaje pa će tako netko psa primjerice doživjeti kao izvor sigurnosti i topline dok će netko drugi biti oprezan i distanciran.

Foto Dean Miculinić

– Da, pas je u ovom slučaju jedan dodatni instrument. No, osim psa to može biti i neka sasvim druga životinja. Edukaciju smo završili u slovenskom društvu Ambasadorji nasmeha, neprofitnoj organizaciji i jedinom društvu u Sloveniji koje je u svojem radu imalo i druge životinje osim pasa na edukacijama. Istina, pasa je najviše, ali kad sam završavala svoju edukaciju, prošle je godine s nama bila i članica društva koja je došla sa svojom mačkom. U povijesti, ovo je društvo u edukaciju imalo uključene i kuniće, mislim da je bio tu i jedan puž pa čak i jedna kokoš. No, ono čemu sam svjedočila da smo u edukaciji imali puno praktičnih vježbi i izazova i kako su to prolazili psi, tako je to prolazila i ta mačka, napominje Marinić.

DOBAR UČENIK

Zanima nas kakav je Mak bio učenik.

– Bio je dobar učenik. Sve te praktične vježbe oboje smo prilično dobro svladavali. Kažem oboje, jer mi smo terapijski radni par, mi radimo zajedno i nismo odvojeni. Jako je važna naša međusobna povezanost te kako kod takvih izazova reagiram ja, a kako reagira pas. Izazovi kroz koje smo prilazili prilikom edukacije bili su razni. Primjerice, polagali su se različiti materijali na pod, različitih tekstura i zvukova što je za psa novost i može predstavljati neugodu ako mora tuda proći. Bio je tu i ulazak u ograđene prostore s lopticama za igru, a izazovi pred koje smo stavljani bili su temeljeni na iskustvu i poznavanju situacija koje bi se mogle dogoditi terapijskom psu. Naš je zadatak vidjeti kako pas reagira, a onda je zadatak terapeuta da reagira ako je psu to stresno. Terapijski psi nalaze se i u domovima za starije pa su tako simulirane situacije takvih ustanova. To je izgledalo tako da je jedan od naših instruktora bio na štakama, a drugi u kolicima. Moj je zadatak bio paziti na psa jer to su situacije u kojima pas može dobiti slučajan udarac štapom, može mu se preko repa prijeći s kolicima i druge nenamjerne nezgode, objašnjava Marinić.

Foto Dean Miculinić

Nastavni zavod za javno zdravstvo PGŽ-a nije prva zdravstvena ustanova s terapijskim psom na ovim područjima. Kako ističe Marinić, i sama je došla do društva Ambasadorji nasmeha preko kolegice koja je također psihologinja i psihoterapeutkinja iz Rijeke te radi u Kliničkom bolničkom centru Rijeka.

– Ona prije deset godina završila tu edukaciju u Ljubljani sa svojim tadašnjim psom i radila na odjelu za psihotraumu u Kliničkom bolničkom centru Rijeka. Mislim da je upravo ona prva u Hrvatskoj dobila dozvolu za rad s terapijskom psom s kojim je radila u grupama s ratnim veteranima. Osim nje, još je jedna članica slovenskog društva Ambasadorji nasmeha iz Rijeke i ona odlazi s psom u Centar za rehabilitaciju i još niz drugih ustanova. Ukratko, nas tri iz Rijeke članice smo društva Ambasadorji nasmeha i imamo terapijske pse, kaže riječka psihologinja koja zajedno s kolegicom na Kalvariji već nekoliko godina radi s ovisnicima o kockanju te vodi i njihovu grupu. Kako kaže Marinić, terapijski pas ne bi trebao raditi više od tri sata tjedno jer je njemu jedan sat jednak otprilike kao nama naših osam sati rada. S obzirom na to da je Mak novi na odjelu, njegova je vlasnica za početak s njim krenula u grupu koju već vodi i pokušala tako obuhvatiti što više ljudi.

– Kolegica i ja stalno razmišljamo i unapređujemo rad s ovisnicima o kockanju. Mi u grupi ne pričamo samo o problemu kockanja. Da bi osoba održala apstinenciju jako su važne i neke druge stvari – kako živim, kako zadovoljavam svoje potrebe, što radim kad se ne osjećam dobro, kako komuniciram, kako se izražavam i postavljam granice? To su teme o kojima razgovaramo i koje nisu uvijek ugodne pa kroz interakcije sa psom tu već možemo otvarati neke teme poput postavljanja granica na koje nam pas već svojim ponašanjem daje šlagvort za temu o kojoj možemo pričati, pojašnjava.

AKCIJA I IZAZOVI

Na pitanje planira li Mak proširiti svoje područje djelovanja u radu s ovisnicima, Marinić kaže kako su ovisnici o kockanju njezina primarna grupa, no ima razne ideje kako proširiti djelokrug rada svojeg psa.

– Razmišljala sam gdje bi se Maka još moglo koristiti, možda je to i neka grupa nevezana za ovisnosti te tu imamo raznih tema koje bismo mogli raditi u jednoj grupi. Iako više radim s odraslima, možda je njegova perspektiva i radu s mlađom populacijom jer Mak i ja već volontiramo u dječjem domu na Potoku. Kad tamo dođe pas, sve se mijenja. Ima djece koja ga se i boje, no i to je nešto što je velika stvar kad netko riješi tu nelagodu kroz nekoliko susreta. A kad je riječ o Maku u takvim situacijama, važno je da se on zabavlja što tamo i čini, kaže Marinić.

Budući da je Mak već sada jedan prilično angažiran terapijski pas, a od ovog tjedna i službeni djelatnik Nastavnog zavoda za javno zdravstvo PGŽ-a zanimalo nas je prima li plaću ili nekakvu naknadu za svoj rad.

– Ne, ali ne bi bilo loše da dobije status stalnog zaposlenika pa makar da podmirimo hranu. Zasad to nije regulirano, ovo je početak. No, ako se krene razvijati ovaj pristup, što se uostalom i događa, možda jednog dana dođemo i do plaće, smije se Marinić.

A kakav je Mak privatno? Kako kaže njegova vlasnica, Mak privatno laje na mačke, one ga jako nerviraju i svi susjedi znaju kad je on u dvorištu.

– Jedan od razloga zbog koje sam se odlučila na ovu pasminu jest što jako volim planinariti. On je zaista pas koji je za to, nema kuda već nismo išli u našim planinarskim izletima. On je zaista jako agilan i voli zahtjevne staze. Dapače, čini mi se da se na blažim i manje zahtjevnim stazama dosađuje pa se trudim da što više vremena provodimo na taj način, u akciji s izazovima. Šetnje su za nas konstanta, sat do dva dnevno, a ostalo kako stižemo. Pas je razonoda, ali obaveza i nevezano za liječenje ovisnosti dobar je za ljude koji se primjerice manje kreću. Tako se ostvaruje i kontakt s ljudima kojeg bez psa ne bi vjerojatno bilo. Nama ne prođe šetnja u kojoj se netko nije nasmijao ili zastao. A sada i radimo zajedno i drago mi je da smo dobili dozvolu našeg ravnatelja da se možemo zajedno uključiti u rad našeg odsjeka, zaključuje Marinić.

REGISTAR ISKLJUČENIH IGRAČA

Statistike danas bilježe porast ovisnika o kocki, a to potvrđuje i Marinić.

– Ova ovisnost raste i uzela je jako maha. No, postoje hvalevrijedne intervencije ljudi koji brinu o mentalnom zdravlju i mijenjaju se zakonske regulative. Tako sad imamo registar isključenih igrača na koji se puno ljudi prijavilo. To je registar na koji se svaka osoba prijavljuje unutra sustava e-Građani. Svatko se iz igre može isključiti na nekoliko mjeseci, godinu dana ili trajno. Kad se ljudi jave s takvim problemom, mi im omogućavamo prijavu i to je već velika pomoć jer su kontrole postrožene te ulaskom u bilo koje mjesto igara na sreću, zaposlenici na takvim mjestima dobivaju obavijest da je osoba u registru. Isto vrijedi i za online kockanje, objašnjava Marinić.