Suočavamo se s tezama prema kojima izraelsko-američki rat protiv Irana nema jasno definirane ciljeve, te da usto još i krši međunarodno pravo, Povelju UN-a…. Koliko je to utemeljeno, pretjerano ili medijski odveć isforsirano – pitali smo dr. sc. Sanju Vujačić, geopolitičku analitičarku iz Pariza.

– Te tvrdnje ne stoje. Naprotiv, logika je jasno postavljena kroz koncept America First, koji zagovara Donald Trump: eskalacijom do dominacije. Riječ je o klasičnoj »logici eskalacije« (Kahn i Schelling) – stalnom pritisku na rivale Rusiju i Kinu kako bi se testiralo hoće li reagirati i koliko su spremne međusobno se podržati. Ako ne reagiraju, SAD potvrđuje globalnu dominaciju; ako reagiraju, svijet ulazi u svjetski rat koji resetira poredak. Drugim riječima, riječ je o svjesnom geopolitičkom »ruskom ruletu«. Takva strategija postoji u teoriji, ali u svijetu nuklearnih sila nosi ekstreman rizik i nepredvidljive posljedice. Ključna je opasnost uvlačenje Kine ili Rusije u izravan sukob – trenutak kada »upravljana eskalacija« prelazi u nekontrolirani globalni rat.

Stoga, ako danas još nismo u Trećem svjetskom ratu, to je prije svega zato što Moskva i Peking izbjegavaju izravan sudar sa SAD-om, unatoč pritiscima, sankcijama, širenju NATO-a, trgovinskom ratu s Kinom, tenzijama oko Tajvana i otmici Madura u Venezueli; unatoč povlačenju iz sporazuma s Iranom, vojnim udarima i ciljanim likvidacijama (»dekapitacijama«) iranskog vodstva i njegovih proxy-aktera te otvorenim prijetnjama svrgavanjem iranskog režima. Ukratko, više ne govorimo o »mogućnosti« rata, nego o »strukturi Trećeg svjetskog rata« koja već postoji – nedostaje još samo okidač: izravan sukob velikih sila!

Kontrola dvorišta

Koji bi incident ili provokacija mogli natjerati Rusiju i Kinu da »potegnu okidač«?

– Jedna je projekcija sve izglednija: najavljeni američki napad na Kubu, koji bi postojeći sukob pretvorio iz regionalnog u transkontinentalni – i potencijalno globalni.

Geografski gledano, Europa i Azija čine jedinstvenu Euroaziju, pa se rat u Iranu danas opisuje kao »veliki regionalni rat«. No otvaranje karipske fronte dramatično bi promijenilo sliku: isti akteri – SAD, Rusija i Kina – našli bi se posredno (preko proxyja) sukobljeni u Ukrajini, na Bliskom istoku i na Karibima, dakle, na više kontinenata i hemisfera.

Bitno je napomenuti da u prepoznavanju uvjeta za izbijanje svjetskog rata geografski aspekt nije važan samo sam po sebi – nego i zato što daje informaciju o operativnoj realnosti: o različitim vojnim zapovjedništvima, logističkim mrežama, savezima i političkim blokovima, koji su klasični elementi svjetskog rata. Napad na Kubu, kao što bi to primjerice bila i projekcija eskalacije oko Tajvana u Indopacifiku, značio bi ulazak u »globalizirani ratni sustav na rubu svjetskog rata«.

U tom smislu Trump je nedavno pozvao NATO saveznike i partnere iz zaljevskih država da mu se pridruže u Hormuškom tjesnacu – uz izravnu poruku Kini: ako koristiš prolaz, sudjeluj u njegovoj zaštiti. Time je Peking stavio pred izbor – djelovati unutar američkog okvira ili riskirati etiketu free ridera – koji koristi sigurnost koju drugi omogućuju. Rezultat: od početka ove godine svjedočimo rastućem pritisku i pokušaju diskreditacije Rusije i Kine kao sila sposobnih zaštititi partnere, u trenutku ubrzanog povezivanja regionalnih sukoba u globalni konflikt.

Koja bi i kakva bila uloga Europe u toj i takvoj nimalo optimističkoj projekciji?

– Ako se projekcija napada na Kubu ostvari, tada bi Trump na isti način mogao pozvati Uniju da mu se pridruži u Karipskoj regiji, gdje se nalaze francuski prekomorski teritoriji (Guadeloupe i Martinique), koji su dio EU-a, kao i Veliku Britaniju, pod čijim su suverenitetom tamošnji otoci (Kajmanski, Djevičanski, Angvila, Montserrat, Turks i Caicos).

To bi značilo vraćanje logici kubanske raketne krize – »tko kontrolira čije dvorište« – ali s obrnutim ulogama. SAD i Rusija već se u Ukrajini, kroz političke smjene te građanski i međudržavni rat, sukobljavaju oko kontrole »ruskog dvorišta«. Napadom na Kubu Trump bi izazvao Putina da mu uzvrati u »američkom dvorištu«.

Izostane li Putinova reakcija, to bi se tumačilo kao slabost, što bi moglo potaknuti savezničke trupe na ofenzivu i na ukrajinskoj fronti – scenarij koji zagovaraju NATO i čelnici Unije. Ujedinjeni iza Zelenskog već su se svrstali uz ukrajinskog vođu, koji dvojcu Trump – Netanyahu i zaljevskim monarhijama nudi pomoć u obrani od iranskih bespilotnih letjelica Shahed kakve Rusija već koristi protiv Ukrajine. Time bi se i službeno otvorio prijenos ukrajinskog rata na Bliski istok putem »razmjene usluga«: Trump ne odustaje od pomoći Ukrajini; zauzvrat E3 (Velika Britanija, Francuska i Njemačka) sa Zelenskim na čelu aktivnije se uključuje u »upravljanje posljedicama« izraelsko-američke agresije na Iran. Slične usluge Europljani bi mogli ponuditi i u Karipskom moru ili, prema potrebi – ako prije eskalira tajvanska kriza, u Indopacifiku, gdje se nalaze drugi francuski prekomorski teritoriji.

Budući da se službena zapadna strategija širenja prema Rusiji od kraja Drugog svjetskog rata nije mijenjala, Europa bi se ponovno mogla naći u poznatom scenariju svjetskog sukoba Istok – Zapad konvencionalnim oružjem. To više što Rusija u Ukrajini ne uspijeva zaključiti rat – čime pokazuje da je i dalje inspirirana starom ruskom »strategijom žrtve«: spremnosti na dug, iscrpljujući rat uz velike gubitke, koji će na kraju dobiti.

Postaje sve izglednije da je taj continuum moguće prekinuti jedino tako da neka od nuklearnih sila (SAD, UK, Rusija, Kina, Francuska, Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja, Izrael) prva posegne za nuklearnim oružjem.

Pravo je mrtvo

Gdje su Europljani i međunarodno pravo u toj »strukturi Trećeg svjetskog rata«?

– Europske države, uz iznimku Španjolske, nisu osudile američko-izraelski ilegalni rat u Iranu niti su ponudile diplomatsku inicijativu za zaustavljanje spirale nasilja na Bliskom istoku. Tako od europske vanjske politike nije ostala ni hipokrizija – tek politička irelevantnost.

Zašto? E3 – zajedno s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen, nisu uspjeli spriječiti agresiju diplomacijom između SAD-a i Irana. Aktiviranjem snapback sankcija UN-a dodatno su podignuli napetosti. Potom su izbjegli rat okvalificirati kao ilegalan, kako proizlazi iz međunarodnog prava, te su fokus odmah prebacili na upravljanje posljedicama tog rata – dakle na obranu od iranske odmazde – napada na koalicijske baze i interese u zaljevskim državama.

Ta »glasna« europska šutnja u pitanju odgovornosti Izraela i SAD-a za moralno i pravno utužive radnje – dekapitacije i oružane agresije – šalje jasnu poruku: međunarodno pravo vrijedi samo dok hegemon ne odluči drukčije. Nikako se ne radi o izrazu europske neutralnosti, nego o potkopavanju poretka koji Unija tvrdi da brani.

Pedro Sánchez jedini je jasno nazvao rat ilegalnim i zabranio korištenje španjolskih baza za napade na Iran, na što mu je Trump zaprijetio sankcijama. Drugi Europljani ga uglavnom nisu bučno podržali, te se dvojac Netanyahu – Trump nastavio penjati »eskalacijskom ljestvicom« (escalation ladder). Kao u vestern-filmovima, već »lijepi« po svim iranskim »stupovima« slike kandidata za dekapitaciju, s nezaobilaznom oznakom Wanted i privlačnom nagradom za onoga koji traženog »otkuca«. Bez energične osude tih dekapitacija, i na europskim stupovima bi mogle osvanuti jednako označene slike svih kritičara američkih i izraelskih »pothvata«.

Svrha danas mrtvog međunarodnog prava bila je upravo spriječiti da nesklonost (opravdana ili ne) prema nekom režimu postane opravdanje za ilegalni rat. Ono nije bilo zamišljeno kao sustav nagrađivanja »dobrog ponašanja« prema kriterijima hegemona, nego kao skup ograničenja za trenutke poput ovoga – kada moćne države utvrde da je meta toliko odbojna da se uobičajena pravila više ne moraju primjenjivati.

Kako međunarodno pravo tretira iransku odmazdu, a kako Unija?

– U međunarodnom pravu strane vojne baze smatraju se dijelom oružanih snaga države koja ih koristi, i kao takve legitimnim vojnim ciljevima. Napadi su zakoniti samo uz pravni temelj, poput samoobrane (kako tvrdi Iran), te uz poštovanje proporcionalnosti i zaštite civila. Iran se toga zasad uglavnom drži.

U pomoć mu je priskočila i iračka proiranska milicija Ashabal-Kahf, koja je preuzela odgovornost za smrtonosni napad dronom na koalicijsku bazu (SAD, Francuska, Italija i kurdske snage) u Makhmouru kod Irbila, u autonomnoj iračkoj Regiji Kurdistan, u kojoj je poginuo jedan francuski časnik, a šestero ostalih je ranjeno. Riječ je o infrastrukturi u sklopu Operation Chammad, gdje zapadni saveznici treniraju proameričke kurdske Peshmergae za borbe protiv ISIS-a i proiranskih milicija u Siriji, Libanonu iIraku.

Proiranske milicije poput Ashabal-Kahfa nalaze se na zapadnoj listi terorističkih organizacija, na koju su Sjedinjene Države stavile i IRGC, Iransku revolucionarnu gardu. Za razliku od SAD-a, Unija je 2013. donijela samo neobvezujuću rezoluciju kojom politički kritizira IRGC i sankcionira pojedince. Zašto oprez? Proglašenje IRGC-a terorističkom organizacijom značilo bi da EU prvi put u povijesti tako označava službenu vojnu strukturu jedne države, s mogućim domino-efektom. Naime, Teheran je već bio najavio da bi, u tom slučaju, europske vojske proglasio terorističkima i prekinuo odnos s Unijom.

Dakle, dvojac Trump – Netanyahu znao je da će napadom na Iran najugroženija biti koalicijska vojna infrastruktura kraj Irbila jer je blizu iranske granice i upravlja kampovima kurdskih milicija na način da ih priprema za ubacivanje u Iran. U kontekstu pogibije francuskog časnika, francuski predsjednik nije propitivao odgovornost »vrhovnog dvojca«. Odmah je vidio »rusku ruku« i u Pariz pozvao Zelenskog kako bi zajedno tražili »načine jačanja pritiska na Rusiju«. Za razliku od Giorgie Meloni, koja je pristupila najavljenom povlačenju dijela talijanskih vojnika iz regije kako bi smanjila sigurnosne rizike za Italiju.

Uporabna dozvola

Nakon svega, kakva je perspektiva, što nas čeka u daljnjem razvoju događaja?

– Zaključak se nameće sam po sebi: rat u Iranu postaje poligon za povezivanje svake od suprotstavljenih sila u operativne saveze. Za Trumpa – test lojalnosti kroz prihvaćanje njegove »logike eskalacije« na Bliskom istoku, uz upozorenje da izostanak podrške dovodi u pitanje budućnost NATO-a.

Istodobno, riječ je i o svojevrsnom testiranju Europske unije. Francuska, kao najjača EU vojna sila, gradi poziciju vodećeg aktera: od obrane Grenlanda pod danskim suverenitetom i baze na Cipru u okviru NATO-a i EU-a, preko sporazuma s Grčkom u slučaju sukoba s Turskom, do sudjelovanja u obrani Izraela presretanjem iranskih dronova i projektila, uključujući djelovanje zrakoplova u zračnom prostoru Jordana, te obavještajne uloge u Ukrajini – koju je preuzela od Amerikanaca. Izbjegava otvoreni rat s Iranom, ali održava ključnu infrastrukturu – Camp de la Paix (Abu Dhabi, Ujedinjeni Arapski Emirati), Prince Hassan Air Base (Jordan) i French Forces in Djibouti, uz koridor Iran – Irak – Sirija – Libanon. Pariz zato očekuje od Unije političko pokriće, operativnu potporu i financijsko sudjelovanje – potvrdu da njegove operacije nisu nacionalne, nego europske. No takav interes u Europi zasad izostaje.

U međuvremenu, NATO i EU platforme više ne uspijevaju obuzdavati uspon Rusije i Kine. I bez formalnih obrambenih saveza na Bliskom istoku, te sile – zahvaljujući političkom, vojnotehničkom i ekonomskom mrežnom partnerstvu s državama BRICS-a, zasad uspješno podupiru Iran. Zato Trump pokušava rekonfigurirati zapadne saveze. Ishod je neizvjestan, ali trend jasan: savezi se učvršćuju, pucaju i preslaguju – u skladu s potrebama »strukture Trećeg svjetskog rata«, koja već postoji i čeka »uporabnu dozvolu«. Nadajmo se da ju nikada neće dočekati.

Ako Iran padne, Trump će se zateći u »kineskom dvorištu«, gdje se već sukobljavaju Kini bliži Pakistan i afganistanski talibani. Pri čemu znamo da su Amerikanci u Afganistan došli rušiti talibane, a otišli nakon sporazuma s njima.