Nedvojbeno je znatnu pažnju u prvim mjesecima ove 2026. godine privukao roman »Aritmija zemlje« hrvatskog (Istra) književnika Mladena Blaževića. Iako nije novo ime na domaćoj književnoj sceni, njegov novi roman dočekan je s puno zanimanja, a razlog je to što je autor na vrlo zanimljiv način pristupio povijesti, točnije njezinim različitim razdobljima. Da budemo točniji, roman na više od četiri stotine stranica obrađuje pet povijesnih razdoblja – sadašnjost, doba Drugoga svjetskog rata, Napoleonove ratove, rimsko te kameno doba. Upravo zato razgovor s književnikom započinjemo pitanjem otkud ideja o povijesnom romanu, pogotovo ovog oblika koji zahvaća više razdoblja povijesti.

– Ako se dobro sjećam, želio sam nakon »Ilirika« napisati nešto što se događa u sadašnjosti, a opet, želio sam si ponoviti igru stvaranja novih svjetova za što mi je najlakše posegnuti u prošlost. Povijest zauzima priličan prostor mog interesa. I to što je dalja, to mi je privlačnija. Poklopilo se to s mojim otkrivanjem uklesanja na zidu pećine koja se nalazi u blizini moje kuće, te ostacima gradine iz prapovijesti u njezinoj neposrednoj blizini. Prijavio sam to pravim arheolozima da ucrtaju u arheološke karte i nastavio se motati po tim lokalitetima pazeći da ništa ne diram i svojom nestručnošću ne pokvarim stratigrafiju za buduća istraživanja. Zamišljajući što se nalazi pod zemljom, pojavila mi se ideja o različitim slojevima. Kako sam, kao laik ili preciznije fizički radnik, sudjelovao u brojnim arheološkim istraživanjima u okolici Rijeke, te tako dobro upoznao što biti arheolog na terenu zapravo znači, ispada da se priča sa svim slojevima u romanu pojavila sama. Izrasla iz moje znatiželje. Samo sam, umjesto sebe, pisanjem u pećinu poslao pravog, izmišljenog arheologa. Kao da sam želio istražiti što se u pećini i brdu iznad nje nalazi, a da ne kopam zemlju, nego svoju maštu.

Povijesna razdoblja

Koliko je trajao rad na romanu?

– S velikim prekidima, rad na romanu trajao je deset godina. Bilo je velikih stanki u pisanju slijedom nesretnih okolnosti, mojih lutanja za zadovoljenjem drugih interesa i ciljeva, te povremenih perioda lijenosti kojima se rado prepuštam.

Koliko ste vremena posvetili istraživanju vezanom uz povijesna razdoblja koja obrađujete?

Arhiva NL

– Malo pretenciozno zvuči, ali zapravo je povijest dio mog interesa odmalena, pa onda ispada da istražujem cijeli život. Tako rado koristim povijesne elemente ili se upuštam u neki povijesni okvir, ukoliko njime dobrim dijelom vladam. Otpočetka sam zamislio neandertalca likovnog umjetnika, što je u vrijeme kad sam počeo pisanje bilo šokantno, kao i činjenica da su se kao vrsta miješali s nama, upražnjavali obrede pri zakopavanju mrtvih i slično. Danas, deset godina kasnije, to je potvrđena i općeprihvaćena činjenica jer se, u međuvremenu, za to pronašlo obilje dokaza. Ispada da sam više istraživao bliža vremenska razdoblja (slojeve) koja slabije poznajem. Hoću reći, istražujem želeći proširiti svoje skromno znanje i bez pisanja. Pisanje ga samo fokusira na neke radnje, događaje ili ličnosti koje su mi potrebne za roman. Kad se piše ovakav roman, a želi se zadržati autentičnost vremena koje opisuje, onda istraživanje može uključiti i sasvim praktična znanja, kao što su poznavanje gljiva, samoniklog jestivog bilja ili poljoprivrede, osnove ribolova… i tu mi je pomoglo što se time bavim u slobodno vrijeme. Istraživao sam u manjem obimu. Češće sam provjeravao služi li me još pamćenje i jesam li negdje pobrkao povijesni vremenski slijed ili pogrešno interpretirao činjenice.

U romanu se spominju i neki povijesno istiniti likovi. Postoji li neki lik u ovom romanu koji je rađen po stvarnome liku?

– Svi su, kao da ih je radio doktor Frankenstein, sastavljeni od dijelova stvarnih likova. Nespretnost Marka Erora u sitnim, uobičajenim radnjama posudio sam od dobrog prijatelja, neke druge karakteristike od dobrih poznanika, a nekima sam dodijelio svoje mane. S druge strane, stvarnoj povijesnoj ličnosti, kao što je barun Josip Lazarić, koji je ujedno i važan lik u drugom sloju mog romana, dao sam karakteristike koje mu se ne bi dopale i vjerojatno nemaju nikakve faktografske osnove. Čovjek u Istri ima i spomenik, ako se ne varam, a ja sam ga prikazao beskrupuloznim. Nemam simpatiju prema plemićima, posebno ako su do plemićkih zvanja došli ratovanjem. A možda sam i sam po tom pitanju beskrupulozan. Ipak je to fikcija. Nisam pisao povijesni znanstveni rad. Ako je bio dobar čovjek, javno mu se ispričavam nakon dvjesto godina.

Živi organizam

Teza o Zemlji kao živom organizmu koji se brani od svih problema koje joj stvara čovjek nije nova, ali je uvijek zanimljiva. Kako ste došli na ideju da progovorite o tome?

– Zapravo sam se igrao idejom da su Zemlji promjene koje nastaju uslijed čovjekovog djelovanja, koliko god izravno utjecale na nju, ustvari manje važne. Njoj je važno održati život. Rekli su to, naravno, mnogi prije mene. Recimo da Zemlja potresima i aritmijama zemlje i srca želi spriječiti nagle društvene promjene. Pojedince koji progresivno razmišljaju. One čije razmišljanje ide u smjeru održivosti čovjeka i njegovog dugoročnog opstanka na planetu, mira, prosperiteta, egalitarnosti, solidarnosti, znanstvenih otkrića, koja su na dobrobit svima. Zemlja se pouzdaje u evoluciju jer ona uključuje i propadanja, i izumiranja, i svoja slijepa crijeva, kao da dobro zna kako smo kao vrsta, forsirajući kapitalizam kao dominantno društveno uređenje, toliko zaglibili da je za nju bolje da ubrzamo naše izumiranje ili barem pustimo da entropija uradi svoje. Čini se da posljednji događaji oko Perzijskog zaljeva upravo na to ukazuju. Ona ima svojih aduta u izobilju. Njezino eksperimentiranje s oblicima života traje izgleda četiri milijarde godina. Ima kandidata koji će nastaviti evoluciju. Od fitoplanktona do anaerobnih bakterija, ukoliko uspijemo uništiti atmosferu ili je zagaditi radijacijom. Možda Trump i Netanyahu dugoročno pomažu Zemlji da nas se brže riješi. A ona iz naše perspektive sve radi polako jer vremena ima u izobilju.

Što se više udaljavamo od one jednostavne i gotovo animalne borbe za preživljavanje uočljive u kamenom dobu, čovječanstvo se sve više kvari. Dokle tako?

Foto Mladen Đaković

– I tu sam se želio malo igrati s uvriježenim mišljenjima. Povijesničari, antropolozi i arheolozi se i danas dijele na one koji povijest vide kroz Hobsov zamišljaj života u kameno doba, gdje se sve svodilo na muku i preživljavanje u mikrozajednicama i gdje je skoro svatko svakome bio neprijatelj i konkurent za bazično preživljavanje, bez ikakvog traga društvenog dogovora ili začetka civilizacije. S druge strane su oni koji po Rousseau kamenodobne lovačkosakupljačke zajednice zamišljaju kao idilična egalitarna društva, pa se otkrićem poljoprivrede pojavio višak vrijednosti, gomilanje zaliha, nejednakost, militarizam te, posljedično, sve ono negativno što razvoj civilizacije može donijeti. Nova arheološka otkrića od zajednica lovaca na mamute u današnjoj Slovačkoj i Ukrajini prije više od dvadeset tisuća godina, preko Gobekli Tepe ili puno više Catal Hoyuk, poznatih civilizacija u objema Amerikama, ali i relativno dobro poznatim društvima Mezopotamije i Egipta, pokazuju da priča ni izbliza nije tako jednostavna i da se humana i egalitarna društva pojavljuju skoro nasumično kroz povijest, te da je ta borba između interesa pojedinaca i zajedničkog interesa šire zajednice kontinuirana i konstantna kroz cijelu povijest od njezinog početka. Dobro su to argumentirali i dokumentirali antropolog David Graeber i komparativni arheolog David Wengrow u zajedničkoj knjizi »Zora svega«. Toj sam ideji posvetio treći sloj u knjizi jer mi je bilo zanimljivo zamisliti i opisati kako jedna mala pljačkaška i gusarska zajednica željeznog doba prerasta u pravedno i egalitarno društvo ostvarujući malu utopiju. Naznake toga izokola provlače se i u najdubljem sloju, i to u interakciji različitih ljudskih vrsta. U pravu ste kad kažete da se čovječanstvo sve više kvari posljednjih godina i da se nalazimo na prekretnici. Ovo klizanje po nizbrdici je blizu toga da se pretvori u slobodni pad. Zadnji je trenutak da se okrenemo i pronađemo neku utopiju na vrhu prema kojoj ćemo stremiti. Ovo je scenarij brzog raspadanja, da se poslužim riječima iz odgovora na pitanje prije.

Prve reakcije

Jeste li zadovoljni početnim reakcijama na vašu novu knjigu?

– Zasad su reakcije izvrsne, ali još je mali uzorak. Knjiga je tek izašla i malo ju je ljudi stiglo pročitati, ali interes je i više nego dobar. Evo, zaredao sam s intervjuima, a oni koji su je pročitali puni su riječi hvale.

Cijeli mi se roman čini idealnim za film ili TV seriju. Postoji li mogućnost za to?

– Kad ste već spomenuli, netom nakon što sam ga krenuo pisati, prijatelj i redatelj Cristian Kolacio nagovorio me da sve pretočim u scenarij za dramsku seriju. I napisao sam scenarij za prvu epizodu. On je odabrao glumce, dogovorio lokacije za snimanje, započeli smo s probama za snimanje. Njegov je plan bio snimiti pilot-epizodu i s njom tražiti ozbiljan novac za ambicioznu produkciju. I onda je iznenada umro, a ja taj rukopis nisam mogao ni pogledati nekoliko godina. Onda sam mu se polako počeo vraćati, iznova ga vratio u roman i nastavio s njegovim pisanjem. Danas mi se čini da bi, i u onoj skraćenoj varijanti bez svih slojeva kako je Kolacio i planirao, bilo teško snimili tu seriju. Ovakve priče traže skupu produkciju. Treći, željeznodobni sloj bilo bi teško uprizoriti bez vreće novca, a slično je i s drugim i četvrtim slojem, ili raditi velike racionalizirajuće preinake u tekstu do granice da se priče i radnje u njemu istanje do granice neprepoznatljivosti. Ovako ostaje samo da me najveće filmske produkcijske kuće krenu tražiti u seocetu blizu zapadne obale Istre ne bi li me potezali za rukav. Toliko je vjerojatno. Ali zadovoljan sam ja i samo s ovim romanom. Zapravo jako sretan.