Novosti i događaje iz Rijeke, Primorsko-goranske županije i okolice u televizijske minute pretvara Ines Strilić. Mlada Riječanka po završetku preddiplomskog studija novinarstva na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti vratila se u rodni grad, a prije otprilike godinu dana pridružila se riječkom HRT-ovu centru.

Informativni prilozi za Dnevnik HTV-a, javljanja za “Dobro jutro, Hrvatska” te ostale minute koje donosi postali su joj profesionalni izazovi kakvima se namjeravala baviti pri upisu na Fakultet, ali i u danima djetinjstva. Donosimo intervju s Ines Strilić, s kojom smo razgovarali o njezinim poslovnim pojedinostima.

Ines, posljednjih godinu dana gledamo vas kao dio riječkog HRT-ova centra, u koji ste došli nakon stjecanja zvanja prvostupnice novinarstva. Kako opisujete svoju radnu svakodnevicu?

– Rekla bih da nema jedinstvenog opisa – ne postoje dva jednaka dana u ovom poslu jer svaki donosi nešto novo i drukčije. Ono što je svojstveno za dopisništva jest da nismo opredijeljeni za određenu temu, nemamo posebnu redakciju za sport, zabavu, religiju, kulturu… Jedan dan si na kazališnoj predstavi, drugi dan na košarkaškoj utakmici, treći dan se dogodi izvanredna situacija i izvještavaš u području crne kronike…

Svaki radni dan donosi nešto novo i u tome je čar ovog posla. Na tjednoj bazi javljam se uživo u našu emisiju “Dobro jutro, Hrvatska”, koja je vrlo gledana i našim gledateljima jako draga – tu me najčešće viđaju susjedi i poznanici, pa rado prokomentiraju kad se sretnemo. Volim javljanja za “Dobro jutro, Hrvatska” jer je to zabavna, opuštena i dinamična emisija, možeš unijeti više sebe nego u informativi, a i oduvijek sam jutarnji tip, pa je to dodatni plus!

Na programu HRT-a zbilja se može naći velik broj emisija posvećenih različitim područjima, pa se kolege i ja snalazimo povremeno radeći za gotovo svaku od njih. Tu je naravno i središnja emisija – Dnevnik. Iako se svakom prilogu ili javljanju maksimalno posvetim, jer nema smisla nešto raditi ako to ne želiš napraviti najbolje moguće, kad se radi o Dnevniku ipak je nešto veći stres i posebna doza koncentracije. Ali sve se to preživi.

Budući da ste nedavno izišli s FPZ-a, smjera novinarstvo, kako opisujete svoje dane studiranja novinarstva? Koje su sličnosti i razlike između onoga što su vas učili na Fakultetu i kada se novinarstvom bavite u praksi?

– Na Fakultetu sam naučila puno i ne mogu reći da sam se previše mučila jer je to stvarno ono što sam htjela i što me zanimalo, a onda je sve lakše. Najveća mana mog fakulteta i smjera novinarstva je što ga nema u Rijeci! Jedva bih čekala vikende, praznike, računala kako ću spojiti neki petak ili ponedjeljak s vikendom kako bih što prije i što duže mogla biti doma, vidjeti se s obitelji, dečkom, prijateljima… I čim sam završila Fakultet, odmah sam se vratila, kao što sam od samog početka znala da će biti – nema do Rijeke!

A što se sličnosti i razlika tiče – koliko sam god puno naučila na Fakultetu, u praksi je druga priča. Znanja koja imam s Fakulteta definitivno mi pomažu, ali pravu užurbanost i stres doživiš tek u praksi. Izvanredne situacije, nešto što danas dogovaraš za danas – tek kad se nađeš u situaciji, naučiš se snaći, za to te nitko i ne može pripremiti.

Foto: Marko Gracin

Što vas je privuklo novinarstvu kao profesiji kojom ćete se baviti?

– Često čujem to pitanje, ali zapravo točan odgovor ni sama ne znam. Još kad sam bila dijete, u našoj je kući televizija bila vječito upaljena – makar kao pozadinska buka, kako se kaže. Kad bi se gledale vijesti ili kakva druga emisija, mene su fascinirale voditeljice i reporterke i znam da sam uvijek govorila da bih, kad odrastem, htjela biti “teta s televizije”. I tako je sve počelo.

Kao Riječanka koja se vratila u grad nakon studija u Zagrebu, gledate li na grad i događaje u njemu nešto drukčije s obzirom na to da često izvještavate o mnogim pojedinostima koje se u gradu događaju?

– Definitivno! To sam baš primijetila, a jedan od boljih primjera je i naš Riječki karneval, koji je nedavno završio. Kad si privatno na nekoj manifestaciji, recimo, na Karnevalu, jednostavno uživaš u atmosferi, društvu, doživljaju; ali kad si tamo poslovno, potpuno je drukčiji fokus – promatraš detalje na koje prije nisi obraćao pozornost, niti si ih uopće registrirao. Na neki način taj novi pogled i iskustvo dodatno obogate doživljaj grada, o svemu promišljaš na nekoj drugoj, novoj razini.

Na početcima vaše karijere, koja vam je najdraža, a koja najteža pojedinost tijekom obavljanja novinarskih zadataka?

– Svakako mi je najdraže što mogu omogućiti ljudima da budu vidljivi – bilo da progovaraju o nekom problemu bilo da se radi o uspješnim sportašima koji se teže probijaju u medije jer se bave nekim sportom koji nije popularan kao, primjerice, nogomet. Često mi se nakon javljanja uživo ili objavljene reportaže, kad im se slegnu dojmovi, javljaju sa zahvalama i sretni što se čuo i njihov glas.

Lijepo je znati da si samo radeći svoj posao nekoga usrećio. Najteži dio je što i kad nisi na poslu, jesi – uvijek je neka žurba, mobitel stalno zvoni, uvijek ga imaš uz sebe i ne ostavljaš ga ni u privatno vrijeme, jer tko zna što se može dogoditi i tko te može trebati. Teško je i planirati neke segmente privatnog života jer se zna dogoditi da od toga na kraju ne bude ništa jer – posao zove.

Imate li želja i planova za nastavak novinarske karijere?

– Imam puno planova i želja, ali zasad si ne želim davati neke čvrste okvire jer vjerujem da se najbolje stvari često dogode neplanirano!

Tko vam je u životu, na Fakultetu ili na poslu dao najbolji savjet i kako je on glasio?

– U svim sferama života – privatno, u školi, na Fakultetu i poslu – dobila sam zbilja puno dobronamjernih savjeta od ljudi koji imaju više iskustva i mudrosti od mene – počevši od svojih roditelja. Ali jedna rečenica koju mi je uputila bivša kolegica Odri, koja mi je bila velika podrška i mentorica kada sam počela raditi, ostala mi je urezana u sjećanje i često je se sjetim. Rekla je: “Radi ovaj posao srcem, ali nemoj se udati za televiziju.” To je naravno primjenjivo i za bilo koje drugo zanimanje. Mislim da je prava sreća raditi ono što voliš, ali posao je samo jedna od mnogih stavki koje čine život. Televizija je dio moje svakodnevice i svakako me oblikuje i čini takvom kakva jesam, ali vjerujem da smisao života nije “udati se za posao” i dopustiti da te samo taj segment života oblikuje.

Budući da je ovo intervju za naš televizijski prilog, koja su vama omiljena televizijska lica ili kolege s televizije čiji rad cijenite?

– Teško mi je nekoga izdvojiti. U našem riječkom centru HRT-a uz mene je još jedanaestero kolega i iskreno mogu reći da ih sve cijenim i da sam od svakog ponešto naučila, pa bi mi bilo teško među njima izdvojiti nekoga posebno. Cijenim njihov rad, vrlo rado pratim priloge i javljanja. Slično je i s kolegama s drugih televizija, koje često viđam na terenu, svi su za pohvalu, ali teško bi bilo nekoga istaknuti.