Početak 2026. godine donio je neočekivan uzlet hrvatske kinematografije. Od početka siječnja hrvatska kina posjetilo je rekordnih 1.577.352 gledatelja, što predstavlja rast od 27,62 posto u odnosu na dosadašnji rekord iz 2018. godine, ali i čak 78,59 posto više nego u istom razdoblju prošle godine. Posebno se ističe činjenica da je upravo domaći film taj koji je ljude vratio u kinodvorane, s čak 856.614 gledatelja, odnosno čak 54,31 posto ukupne publike.

U središtu tog uspjeha nalazi se film »Svadba« redatelja Igora Šeregija, koji je s gotovo 800 tisuća gledatelja postao najgledaniji film u povijesti Hrvatske, nadmašivši i najveće holivudske hitove. Za usporedbu, jedan od globalno najeksponiranijih naslova, treći nastavak Avatara – »Avatar: Vatra i pepeo«, u istom je razdoblju privukao višestruko manji broj gledatelja. Uz »Svadbu«, značajan rezultat ostvario je i dječji film »Glavonja«, što dodatno potvrđuje širinu interesa publike za domaće naslove.

U trenutku kada kina diljem Europe i dalje osjećaju konkurenciju streaming platformi, hrvatsko tržište ide u suprotnom smjeru. Je li riječ o iznimci ili početku dugoročnog trenda, što stoji iza ovog uspjeha i kakva je uloga sustava u njegovu stvaranju, razgovarali smo s Chrisom Marcichem, ravnateljem Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC).

OGROMAN USPJEH

Uhvatili smo vas po povratku iz Irske, tamo ste bili poslovno?

HAVC

– Stalno sam na putu. Predsjednik sam udruge europskih filmskih centara pa često putujem, primjerice u Bruxelles, gdje lobiramo i radimo na različitim inicijativama. U Irskoj smo bili jer ona sljedeća preuzima predsjedanje Vijeća Europske unije, pa smo se ondje sastali s predstavnicima kulturnih institucija i kolegama kako bismo dogovorili program za to razdoblje. Europska politika uvelike utječe na naš sektor, iako ljudi to često zaboravljaju ili se od toga distanciraju, čak i unutar same industrije. Putovanja mi, doduše, dođu i kao gušt.

Kako objašnjavate ovako snažan rast gledanosti u prvom kvartalu 2026., posebno u kontekstu globalnog pada kinopublike posljednjih godina? Jesu li vas brojke ipak iznenadile?

– Riječ je o ogromnom uspjehu. Moram priznati da su nas brojke iznenadile. Znali smo da će film »Svadba« redatelja Igora Šeregija biti uspješan, ali u našim projekcijama uspjeh bi bio oko 300 tisuća gledatelja u Hrvatskoj. Danas govorimo o brojci od oko 800 tisuća, a film se i dalje prikazuje, što je zaista izvanredno.

Uz to, film je privukao publiku i izvan Hrvatske. U Sloveniji i Srbiji također bilježi vrlo dobre rezultate. U ovom trenutku govorimo o najuspješnijem filmu u povijesti Hrvatske, i to ne samo među domaćim naslovima, nego i u usporedbi s velikim američkim produkcijama. Zanimljivo je da se ovaj rast događa u trenutku kada većina europskih tržišta bilježi pad kinopublike. Kod nas je situacija obrnuta, što dodatno naglašava koliko je ovaj rezultat specifičan. S ovim filmom, dječjim filmom »Glavonja« i još nekoliko naslova koji uskoro dolaze, ova bi godina mogla biti najuspješnija dosad kada je riječ o gledanosti hrvatskih filmova.

TREND, NE IZNIMKA

Mislite li onda da bi se to moglo pretvoriti u dugoročni trend ili je riječ o iznimci uzrokovanoj popularnom »Svadbom«?

– Već u 2025. vidjeli smo prve naznake promjene. Gledanost hrvatskih filmova je rasla, a udio domaćih filmova na tržištu dosegnuo je oko 9 posto, što je povijesni maksimum. Dakle, »Svadba« nije došla ni iz čega, nego je nadogradila postojeći trend. Ono što se sada dogodilo jest svojevrsna akceleracija tog procesa. Teško je očekivati da će se ovakav tempo rasta nastaviti iz godine u godinu, ovo je ipak iznimna godina. Međutim, postoji realna mogućnost da se promijeni ponašanje publike. Ljudi su se vratili u kina, pogledali domaći film koji ih je zabavio, nasmijao i s kojim su se mogli poistovjetiti. Čuo sam za slučajeve ljudi koji nisu bili u kinu deset ili petnaest godina, a sada su otišli na »Svadbu«. Ako se taj efekt zadrži, mogli bismo govoriti o dugoročnijem trendu rasta gledanosti domaćih filmova.

»Svadba«, kako kažete, nasmijava, zabavlja i ljudi se s njome mogu poistovjetiti. Jesu li to ključni faktori uspjeha »Svadbe«? Može li se taj model replicirati na druge domaće projekte?

– Dio odgovora leži u samom žanru, riječ je o komediji, a kvalitetne komedije gotovo uvijek imaju veći potencijal kod publike nego drame. Međutim, to nije jedini razlog. Ključan je i autorski tim. Redatelj Igor Šeregi fantastičan je te je pokazao iznimnu vještinu i s relativno skromnim budžetom uspio je napraviti film koji funkcionira na svim razinama. Produkcijska kuća Eclectica odradila je izvrstan posao, posebno kada je riječ o promociji i distribuciji. Film je bio vrlo dobro predstavljen publici, što je često presudno. Ono što me osobno impresioniralo jest energija ekipe. Kada ste s njima, imate osjećaj da je riječ o jednoj vrlo povezanoj, gotovo obiteljskoj strukturi, i to se očito prenijelo i na sam film.

Hrvatskom filmu se često spočitavalo to da nije komercijalan. »Svadba« je pokazala da itekako može biti. Je li možda vrijeme da se oživi jedna stara ideja pa da se već kod odluke hoće li ih se financirati ili neće, filmovi dijele na komercijalne i umjetničke?

– Ta podjela zapravo nikada nije nestala iz prakse. Kada se razmatraju projekti, uvijek se gleda i njihov potencijal prema publici, uz umjetničke kriterije. Problem je u tome što projekte s izraženim komercijalnim potencijalom nije jednostavno pronaći. Većina prijava su dramski filmovi koji imaju jaku festivalsku vrijednost i važni su za razvoj kinematografije, ali nisu nužno široko gledani. Zato je ključno održavati balans. Trebamo i umjetničke filmove koji donose priznanja i razvijaju filmski jezik, ali i filmove koji će privući publiku u kina. Publika u konačnici financira sustav i ima pravo na sadržaj koji je zabavlja, ali i potiče na razmišljanje.

KONKRETAN POVRAT

Koliko je HAVC-ova strategija pridonijela ovom rezultatu i planiraju li se dodatne mjere?

– HAVC ima ključnu ulogu u ovom procesu. Sudjelujemo od samog početka; financiramo razvoj, produkciju, a dijelom i distribuciju. Bez tog sustava ovaj film se vrlo vjerojatno ne bi dogodio. Važno je naglasiti da je riječ o hrvatskom filmu koji je financiran u Hrvatskoj, i to je rezultat našeg modela. Iako je »Svadba« napravljena u suradnji sa srpskom koprodukcijom koja je osigurala fantastične srpske glumce, ključna podrška došla je iz domaćeg sustava. Sustav je u ovom slučaju funkcionirao dobro, iako uvijek postoji prostor za veća ulaganja. U narednom razdoblju nastavit ćemo s politikama razvoja publike, edukacije i promocije domaćeg filma, jer upravo to dugoročno donosi rezultate.

Može li ovaj uspjeh potaknuti i veća ulaganja privatnog sektora u hrvatsku kinematografiju?

– Mislim da je ovaj uspjeh otvorio oči dijelu privatnog sektora. Vjerojatno postoje oni koji danas žale što nisu bili dio projekta, kao sponzori, jer je film dosegnuo iznimno velik broj gledatelja. Ovakvi primjeri pokazuju da ulaganje u film može imati konkretan povrat, ne samo financijski nego i kroz brendiranje i prisutnost u javnosti. Zato vjerujem da će u budućnosti biti više interesa za uključivanje privatnog kapitala, kako domaćih tako i stranih kompanija, posebno kada se pojave projekti sličnog potencijala.

Ranije ste spomenuli i dječji film »Glavonja« koji također postiže zapažen rezultat. Kako to objašnjavate i vidi li HAVC potencijal u tom segmentu?

HAVC

– Imali smo »Dnevnik Pauline 1 i 2«, koji su postigli vrlo dobre rezultate. Prošle godine »Paulina« je imala oko 75 tisuća gledatelja, što je solidan rezultat. Tu je i naslov »Moj dida je pao s Marsa« iz 2019. godine, koji je po mom mišljenju mogao postići veći uspjeh u Hrvatskoj. Riječ je o jako dobrom dječjem filmu. Zanimljivo je da je veći uspjeh ostvario u inozemstvu, primjerice u Norveškoj, nego kod nas. Osobno sam očekivao da će imati veći odjek kod domaće publike. Ipak, »Glavonja«, kojeg je radila ista ekipa, sada je ostvario značajno bolji rezultat.

Inače, ne gledam puno američkih filmova, iako sam dugo radio s Amerikancima u Europi, ali, primjerice, »E.T.« mi je jedan od favorita. Taj film ima nešto što snažno rezonira s publikom, i na sličan način je i »Moj dida je pao s Marsa« na mene djelovao. »Glavonja« je kvalitetan film koji funkcionira na više razina. S jedne strane, riječ je o vrlo dobrom dječjem filmu s uvjerljivim mladim glumcima, a s druge strane bavi se važnom temom – autizmom i uključivanjem djece s posebnim potrebama. To mu daje dodatnu vrijednost, jer može služiti i kao edukativni alat. Već su napravljeni i materijali za nastavnike kako bi se film koristio u obrazovnom kontekstu, ne samo zbog filmskih, nego i zbog društvenih vrijednosti.

Kako komentirate činjenicu da je jedan veliki holivudski naslov poput »Avatara« znatno slabije gledan od domaćeg filma, o čemu je riječ, mijenjaju li se navike publike?

– Pa koji je to po redu Avatar, ha ha… Treći! Kod velikih franšiza često dolazi do zasićenja. Svaki nastavak ima nešto slabiji odjek. Uz to, konkurencija na tržištu također igra veliku ulogu. Američki filmovi i dalje imaju ogromnu prednost u globalnoj promociji i distribuciji, jer ulažu goleme iznose u marketing. Međutim, to ne znači da su im rezultati zajamčeni na svakom tržištu.

MEĐUNARODNI USPJESI

U kojoj mjeri streaming platforme i dalje utječu na posjećenost kina? Vidite li promjenu tog trenda?

– Streaming platforme, u kombinaciji s pandemijom, imale su snažan utjecaj na kinopubliku. Ljudi su razvili nove navike gledanja sadržaja kod kuće, što je dovelo do pada posjećenosti kina u cijeloj Europi. Međutim, situacija se postupno stabilizira. Vidimo da se publika vraća u kina, iako možda ne u istim brojkama kao prije. Također, industrija sve više prepoznaje važnost kino distribucije kao prvog koraka, jer ona generira vidljivost i interes prije dolaska filma na streaming.

Kino i dalje nudi jedinstveno iskustvo; zajedničko gledanje, fokus, doživljaj velikog platna, što je nešto što streaming ne može u potpunosti zamijeniti.

Koji su najveći izazovi za hrvatsku kinematografiju u sljedećih pet godina? Što ste si vi postavili kao cilj u novom mandatu?

– Glavni izazov je održati stabilnost sustava i nastaviti pratiti potrebe sektora, kako kroz financiranje, tako i kroz zakonodavni okvir. Trenutno smo u relativno dobroj poziciji, budžeti za dugometražne filmove su porasli i omogućuju kvalitetniju produkciju, bolju tehničku izvedbu i više vremena za rad na filmu. Naš zadatak je nastaviti taj trend, ali i ulagati u edukaciju, razvoj publike i međunarodnu suradnju.

Gdje vidite hrvatski film na međunarodnoj sceni, može li se ovaj domaći uspjeh preliti i na veći globalni proboj? Doduše, »Čovjek koji nije mogao šutjeti« zamalo je dobio Oscara, »Fiume o morte!« najbolji je europski dokumentarni film, koliko takvi uspjesi otvaraju vrata i što nam je raditi da imamo kontinuitet uspjeha kako na festivalima tako i na kino blagajnama?

– Recimo film »Murina«, Antonete Alamat Kusijanović 2021. je u na filmskom festivalu u Cannesu osvojio prestižnu nagradu Camera d’Or, što je ogroman uspjeh o kojemu se nedovoljno pričalo. Film Nebojše Sljepčevića, »Čovjek koji nije mogao šutjeti« osvojio je Zlatnu palmu, Europska filmska nagrada za »Fiume o morte«… Oscara još nisam prežalio.

Proces promoviranja i prepoznavanja Hrvatske mora se graditi. Uspješnice koje sam nabrojao, kao i uspješnice kod nas u kinima, daju svoje rezultate s vremenom, ne može preko noći, korak po korak. Moramo ustrajati u tome da svaka godina bude uspješna, da se priča o našim filmovima, da svi skupa radimo na tome. Nadam se da će se taj trend nastaviti te da a će s vremenom doći još nagrada. Mi kao HAVC moramo se aktivno angažirati, uz kontinuiranu potporu države. Bez sredstava se ne može. Čeka nas jedna sjajna budućnost, moramo bit optimisti te svi, kao zajednica, slaviti hrvatske uspjehe.

RIJEČKO ART-KINO RADI ODLIČAN POSAO

Čini se da nam klinci vole ići u kino, ali gdje ta publika nestane s godinama?

– Problem je u kontinuitetu. Filmska edukacija kod nas često postoji na razini entuzijazma pojedinaca, ali nije sustavno integrirana u obrazovni sustav. U HAVC-u smo razvili kurikulum filmske edukacije i nadamo se da će ga Ministarstvo obrazovanja uvrstiti u škole, kao fakultativni predmet. Ako se ta navika razvija kroz osnovnu i srednju školu, puno je veća šansa da će publika ostati vezana uz film i kasnije u životu.

Uz to, važnu ulogu imaju i kina, posebice ona koja rade s mladima i nude raznolike programe. Bez kontinuiranog rada s publikom, teško je zadržati interes kroz godine. Primjerice, Art-kino Rijeka izvrstan je primjer kina koje kontinuirano radi na edukaciji publike, prikazuje domaće i europske filmove te razvija raznolik i kvalitetan program. To je model koji smatram izuzetno vrijednim i inspirativnim. U svibnju ponovno organiziramo Mjesec našeg filma, gdje ćemo se, potaknuti uspjehom »Svadbe«, osvrnuti na najuspješnije domaće naslove iz posljednjih tridesetak godina. Cilj je podsjetiti publiku da je i ranije bilo vrlo gledanih i kvalitetnih hrvatskih filmova te ih potaknuti da ih ponovno pogledaju.