Dvanaestero pisaca, jedan redatelj i nula klasičnih pravila. Sve to objedinjuje dugometražni igrano-dokumentarni film »Stisni: Stop – Ri Lit Film« redatelja Anđela Jurkasa koji svoju festivalsku premijeru na ZagrebDoxu ima u četvrtak navečer u Kaptol Boutique Cinema u Zagrebu.

Ovo je ujedno prvi film u povijesti domaće kinematografije o hrvatskim suvremenim autoricama i autorima, a Jurkas je izbrisao granicu između književnosti i filma i stvorio djelo koje više nalikuje »filmskoj knjizi« nego klasičnom dokumentarcu.

Hibridna forma

Dvanaestero nagrađivanih kultnih autorica i autora iz riječke književne skupine Ri Lit – Davor Mandić, Doris Pandžić, Igor Beleš, Dunja Matić, Enver Krivac, Tea Tulić, Milan Zagorac, Željka Horvat Čeč, Zoran Žmirić, Vlado Simcich Vava, Goga B. Žagar i Zoran Krušvar istovremeno su i glavni likovi i glavni »krivci« 12 kratkih formata koje veže scenarij filma. Razgovarali smo s redateljem koji nam je otkrio sve o svojoj filmskoj knjizi.

– Film nam je hibridna forma koja kombinira nekoliko žanrova. Temelj je dokumentarni, ali ima elemente igranog, eksperimentalnog, animiranog. Kolege teoretičari filma i filmski kritičari koji su kopali po godišnjacima, dojavili su kako smo na tragu zapravo izmišljanja neke subžanrovske forme dokumentarnog filma iliti filmske knjige (film booka), izvedbenog filma. Klasična forma nije bila u primisli od dana jedan jer je nemoguće dvanaestero glumaca naturščika, ujedno naratora i autora priča, bilo povezati i na bilo koji drugi način osim izmišljanja novog, koncept opravdava sve (smijeh), rekao je Jurkas.

Ističe kako je projekt bio potpuno strukturiran jer ovisi o literarnim predlošcima autora – 12 kratkih priča s 12 različitih glasova, 12 različitih junakinja i junaka i načina čitanja djela.

– Tu nije bilo mjesta improvizacijama, plus ne vjerujem u improvizaciju niti kaos bez detaljne pripreme. Tek kad smo sve u zadnji zarez dogovorili što ćemo, kada i kako po pitanju ključnih dramskih punktova onoga što i kako snimamo, na licu mjesta se može improvizirati. Ipak nismo. Prilagođavali vremenskim uvjetima i slobodnim prolaznim vremenima aktera, to jesmo, govori Jurkas i dodaje da narativnih rizika nije bilo.

Kolektiv u središtu

Kako kaže, tko je želio krv, dobio je krv, tko golotinju, dobio je golotinju, tko sviranje gitare, šetanje psa, bacanje pod vlak, plutanje na površini mora ili udaranje sjekirom po žrtvi, dobio je upravo to. Usporedbe s filmom »Fiume o morte!« nameću se same, no Jurkas ih vidi tek kao djelomično opravdane.

– Moguće da ima dodirnih točaka. Primjerice, bastard i hibridna forma dokumentarca kao osnove uz namjerno izmicanje istoj, grad Rijeka kao poveznica, naturščici kao glavna lica i nositelji radnje. Volim »Fiume o morte!«, zabavan je. Volim i naš bendovski film. Tu poveznice staju jer nemamo ni blizu festivalski i distribucijski reach i nagradni fond jednak Igorovom filmu, a ni produkcijski ni budžetski back up.

Također, Igorov film komunicira društveni kontekst preplitanja povijesti i sadašnjosti, dok je naš kompilacija i kolekcija 12 intimnih priča. S druge strane, dobili smo dovoljan broj afirmativnih i hvalospjevnih reakcija i struke i pretpremijernih gledatelja da možemo o ukusima argumentirano raspravljati oko toga što valja više, a što manje, jer o tome što ne valja, na našu sreću, a nesreću kužera i dežurnih pljuvača, ne možemo (smijeh), kaže Jurkas.

U središtu filma nalazi se kolektiv, a razlike među autorima nisu prepreka – nego temelj strukture.

– Razlike među njima su toliko individualne i drastične, poput otiska prsta, tako da ih je mimo smišljanja koncepta poveznica bilo nemoguće staviti pod zajednički nazivnik. Znači, počevši od senzibiliteta, preko stila pisanja, tematike odabranih priča, jedina poveznica je bila i ostala grad Rijeka, njihov Ri Lit kolektiv i činjenica da smo našli dovoljno efektan koncept koji ih sve zajedno spaja u cjelinu čija stroboskopska narav ne smeta gledatelju naviklom na klasične dramaturške strukture. Toga kod nas nema. Ne-ma, ističe redatelj.

Odbijen na HRT-u

Takva struktura donijela je i konkretne produkcijske probleme.

– Nedostatak ozbiljnog docu fiction budžeta za dugometražni film ovog tipa oko od 50.000 do 150.000 eura, potom nedostatak ozbiljnog vremena potrebnog za snimanja svakog od autora ili autorice. U idealu smo htjeli za svakog imati bar 3 ležerna dana snimanja, znači oko 36 radnih dana snimanja, a u stvarnosti smo većinu morali snimiti u jedan dan, tako da smo ovo zakucali u nekih 16-18 radnih dana, objašnjava Jurkas.

Autori nisu ostali samo pred kamerom – u različitim mjerama sudjelovali su i u oblikovanju vlastitih priča. Granica između intime i eksponiranja ostavljena je samim sudionicima.

– A gle, to je do autora/glumaca osobno, oni su ti koji su odlučivali koliko će se dati, jesu li spremni za full monty striptiz ili ostavljaju slojeve nezarezanog. Što se eksploatacije tiče, to kad zaradimo 150.000 eura od prodanih ulaznica ili TV prava prikazivanja filma na svim platformama, onda možemo o eksploatiranjima, govori Jurkas.

Film je odbijen na HRT-u, što Jurkas komentira bez zadrške.

– Ma jednostavno je. Isključivo kombinacija neprofesionalnosti ljudi koji trenutačno odlučuju o nabavi programa od nezavisnih proizvođača koji privatne antipatije zamjenjuju za argumente odbijanja kvalitetnih ponuđenih projekata, kaže redatelj.

U stvaranju ritma i identiteta važnu ulogu ima i glazba, koju potpisuje Vlado Simcich Vava.

– …U potezu od Laufera preko Mona, Turista, Blagdan Benda, do sebe samoga. Asistiraju mu prijatelji The Siids, Luka Benčić (My Buddy Moose, The Strange), Krivac… I Bog, misteriozni hrvatski kantautor, govori on.

»Slam: Smrt poezije«

Rad na filmu ostavio je i osobni trag.

– Bazno su se pečatirali halo efekti o tome koliko su interesantni, zahvalni, pristojni, proaktivni i silno kolektivno podrška jedni drugima. Ja sam prvo bio i ostao njihov fan, čitatelj i poštovatelj, ističe.

Priča ovdje ne staje, nastavci su već u nastajanju.

– Film već ima nastavak i od 2023. je u produkciji, zove se »Slam: Smrt poezije«…, a uskoro krećemo u snimanje igranog filma »Beta« više puta odgađanog psihološkog trilera o suživotu ljudi i UI-ja, zaključio je Jurkas.