Big Air! Man’s Big Air! Subota navečer, a za trosjed te ne zakuca film, kviz, reality, već momci što se na dasci za snowboard spuštaju po skakaonici da bi u zraku činili piruete pa svisoka sletjeli na tlo baš kao da se ništa dogodilo nije.

I još uloviš sebe da navijaš za Japanca kojeg nikad prije vidio nisi, dok napeto slušaš komentar sjajne sukomentatorice Lee Jugovac ne bi li shvatio pravila igre. Zna Lea sve, kako i ne bi kad sama leta olimpijski naokolo na dasci, ali svejedno se čeljust objesi kad se čovjek prvi put susretne s tim sportom zimskim koji stariji od 50 bome ne pamte, a i kako bi kad ga u njihovo doba nije bilo.

Eto što čine Zimske olimpijske igre, a da ni počele pravo nisu. Gledat će se tu štošta, to više što sva čuda tehnike čine da mali milijun pristiglih informacija svaku disciplinu učine još atraktivnijom. Pa kad lete momci u tom Big Air megdanu, kažu ti i kojom su brzinom letjeli skakaonicom, i koliko su visoko bili kad su figure radili, i koliko su se brzo na tlo spustili… Fali još samo OIB, ali to se valjda otkriti ne smije.

Inače, ZOI u Milanu i okolici otvoren je spektaklom za koji se u najboljem smislu riječi dade reći kako je bio posve talijanski. Sve tu daje na uglađeni hedonizam, na radost življenja, a kad su djevojke prošetale u Armanijevim odorama boje talijanske zastave, sve što se dalo jest poželjeti i sebi kakav sjajan komad odjeće.

Istinabog, vazda ta svečana otvaranja traju debelo previše, oni mimohodi reprezentacija služe uglavnom da bi se prigrizlo štogod, ili zakunjalo, ali na koncu isplati se sve. Pogotovo se u današnje doba, kad svijet ode dovraga, lako i blagotvorno zakačiti za tu slamčicu zajedništva koja na olimpijskim borilištima još živi.

Doda li se svemu još i dojam da se na Zimskim olimpijskim igrama sportaši čine ležerniji od onih na Ljetnim, i eto razloga da se kroz dan ode put hokeja, skijanja, sanjkanja i koječega. Poslije svih tih rukometa i nogometa dođe mu to kao neko prijeko potrebno osvježenje, ako ne i otrežnjenje. Makar, k’o da se nama nakon svega lako otrijezniti.

Na RTL2 tako prijenos utakmice naših malonogometaša protiv Francuske. Futsal se to danas zove.

Povijesna je utakmica, dakako. Bore se naši za prvu medalju ikada na Europskim prvenstvima. Igra se u Ljubljani. Hrvata je na tribinama na tisuće. Atmosfera je užarena. Utakmica je žestoka. Pucaju se penali za medalju. Hrvatska pobjeđuje i sve je kako treba. Ma, nisu momci ni pod tuš otišli, a društvenim mrežama je prohujalo pitanje “hoće li biti dočeka”.

Marko Perković bi komotno svemu mogao dodati i nadimak Doček. Jer, nakon onog rašomona s dočekom rukometaša, najbolje bi bilo da se usko specijalizira, pa da znamo na čemu smo. O dočeku koji je na koncu najmanje imao veze s rukometašima svega se već reklo i napisalo.

No dokud smo dotjerali, možda su najjasnije kazivale bilo lajne što idu u dnu ekrana dok emisije traje, ili pak ono što se prikazivalo na programima imunima na dnevnu politiku. Na ekranu gost i voditelj koji se iscrpljuju na temi dočeka, a u dnu na onoj traci ide informacije da upravo traje borba za prava na Mozart kugle. Thompson vs. Mozart. Nema tu neke dileme.

Možda, tko zna, sve to jednom budu samo pitanja neka u kakvom kvizu, recimo Potjeri. Ako su već dotjerali do snimanja 1800. epizode, lako je moguće da će lovci dotjerati i do snimanja 18.000 epizoda taman da Marko P. bude stara vijest na koju pola natjecatelja odgovor i ne zna.

Dobra je Potjera, nikad življa, lovci su nam već k’o članovi šire obitelji, ali lijepo je bilo vidjeti da nešto života još uvijek ima i u Milijunašu. Momku koji je donio dašak veselja, mrvu napetosti i potrebu da se za njega navija ime je Đuro Hameršak.

I maturant je. I dječački je zaigran. I zna znanje. Bolje ne može, kako god da je riješio ona dva zadnja pitanja. Mladost i znanje. Tako bi nekako i trebalo biti. Ma uvijek ima neki prilog koji sve vrati na svoje, hm, mjesto.

Idu tako popodnevne Vijesti, tamo izvještaj iz Hvara o otkrivanju spomen-ploče u povodu 1100. obljetnice krunidbe kralja Tomislava. U prilogu neki ozbiljan, ugledan, učen svijet koji mudro o tom događaju zbori, zbori taman tako da novinarka u izvještaju kaže da je taj naš Tomislav, taj hrvatski velikan, bio simbol otpora protiv, pazi sad, germanizacije, mađarizacije i jugoslavenstva!?! Tomislav je ovime zaslužio da se i njega spomene na prvom sljedećem dočeku zaslužnih sportaša.

Big Air! Dajte nam, ako boga znate, samo Big Air.