A mogli ste biti automehaničarka, velimo, u šali dakako, Barbari Kajin. Smije se ona, kaže i mogla je, makar je posve jasno da je za nju odvajkada samo jedna opcija bila u igri, ta da dirigira. Barbara Kajin je dirigentica, jedna od ono malo njih, kako u nas tako i u svijetu. I Barbara Kajin je dirigentica jer je dirigiranje čista sreća, barem tako ona veli. I s Barbarom Kajin nije lako razgovarati, ali ne zato što razgovor nije ugodan već zato što je teško pohvatati sve te gradove u Hrvatskoj u kojima radila, bilo da podučava djecu glazbi, bilo da dirigira što orkestrom što zborom. Ali….

– Žena pa dirigent!? – ne da se drugačije započeti priča.

Smješka se Barbara, prije nego li je krenula.

– Upisala sam Akademiju 2007. godine, dok još ništa nisam znala ni o životu, ni o glazbi – priča Barbara.

– To vam ne vjerujem da ništa niste znali – u čas protestiramo.

– S 18 godina tko išta zna – uzvraća konstatacijom ona.

Prvo je upisala glazbenu pedagogiju jer, kaže, nije znala što bi drugo.

– Da nije bila glazba bio bi u Zadru studij engleskog, španjolskog ili talijanskog. Jezici su me jako dobro išli, svi osim njemačkog – nabraja Barbara.

– I bez njemačkog eto meni kompleksa – velimo.

Foto Davor Kovačević

– Španjolski je tu zbog sapunica, nećemo se lagat’ – smije se Barbara.

No, k’o što reče, bi glazbena pedagogija. A na petoj godini studija bi profesor Tomislav Fačini.

– Drugačije je malo predavao i meni se to jako svidjelo. Vidjela sam da imam klik za dirigiranje – veli Barbara.

DILJEM LIJEPE NAŠE

U taj čas priča na naglo skreće po malenim mjestima srdaca naših.

– Kako je moj put počeo… Prvo je bio Pag. Pag ne smijem zaboraviti, ta dva nezaboravna tjedna i onaj dan kada sam plakala u automobilu na cesti jer je bura puhala. Ja u Peugeotu 206, idem deset na sat preko mosta i plačem i naglas govorim: »Ne želim danas umrijeti!« – kazuje Barbara.

– Što ste radili na Pagu? – pitamo.

– Predavala glazbeni odgoj na zamjeni. To je moja struka. Tako je počelo. Onda sam dobila posao u Novskoj. Reče mi tad ravnatelj škole u Novskoj: »Nemoj se ništa brinuti, to ti je samo sat i pol od Zagreba. Imaš vlak.« Vlakom je to jedno tri sata, automobilom sat i 20 – priča Barbara.

Dvije godine je provela u Novskoj i bilo joj, kaže, super. Slijedio je onda posao u jednoj zagrebačkoj školi, pa je bila producent za Zagrebačke soliste, pa preuzela ansambl u Sisku, zatim i osnovala zbor na Farmaceutskom fakultetu u Zagrebu, pa radila u Fužinama uz onaj spomenuti posao u Sisku.

– Onda je došao Osijek, paralelno sa Siskom. Vikendom sam radila u Sisku, živjela preko tjedna u Osijeku i malo u Zagrebu. A onda je došla korona – veze Barbara.

Foto Marin Gospić

U Zagreba je zatim radila u jednoj pa drugoj školi, pa u Samoboru u školi godinu dana.

– U međuvremenu je bio Split, pa Zagrebački komorni orkestar, pa opet Osijek i Hrvatski komorni orkestar i sad sam slobodnjak. Koji se vratio iz Rijeke nekidan – smije se Barbara.

E da, Rijeka, asistentica dirigenta u mjuziklu »West Side Story«. Tako smo je i otkrili. Sve ovo prije pobrojano bilo je što rad u školi, što dirigiranje i to češće zborovima nego orkestrima.

– Osijek, Fužine, Sisak, pa čak i Novska sve je to bilo dirigiranje. S klincima iz škole u Novskoj sam išla na HRT-ov show »Do posljednjeg zbora« – objašnjava Barbara.

Taj će angažman u Novskoj pamtiti i zato što je jednom umalo iz vlaka ispala dok je jurila u Novsku na probu.

Foto Davor Kovačević

– Ne idu vas ta prometala – primjećujemo.

– Ne idu nikako. Hahaha! Jedino se još trajektom nisam vozila naokolo – šali se Barbara.

DNEVNIKOM O STOL

Ali, ajmo se mi vratiti na sam početak. Barbara je rođena Zadranka, a da će glazba biti njen život shvatila je još u osnovnoj školi. A zašto glazbena pedagogija!?

– Jer nisam znala što upisujem. Bilo je samo važno da upišem nešto na akademiji, bilo teoriju bilo pedagogiju. Nije mi tad padalo na pamet da se bavim nečim drugim – iskreno će Barbara.

Pitamo je kako pamti taj rad u školi, tim više što je glazbenog odgoja odavno malo u našem obrazovnom sustavu.

– Žao mi je što su ukinuli dnevnike, one velike modre u koje se upisivalo sve, jer je najveći gušt bio ući u razred i lupiti dnevnikom o stol – šali se Barbara.

A onda veli ono što je nažalost živa istina već duže vrijeme: »Nisu djeca problem, roditelji su problem.«

– Na mene su klinci uglavnom super reagirali. Jedna djevojčica mi je napisala da sam joj promijenila život i da će se baviti glazbom radi mene. Zbog toga se sve isplati – ističe Barbara.

No, zašto se i kako se uz to dogodilo dirigiranje.

– Priča kaže da ste, zapravo, tražili sreću – velimo.

– Istina. Svirala sam klavir, a klavirom u orkestar ne možeš. Nisam ni pjevač, ne sviram ništa od instrumenata u orkestru i jedino što mi je preostalo je biti dirigent – pojednostavljeno će Barbara.

Ima dakako i dulja verzija, koja kreće od Zagrebačkog orkestra mladih što su ga onomad osnovali mladi glazbenici ne bi li imali više mogućnosti nastupati.

– U jednom trenutku oni su radili Mozartov »Requiem«. I kad je moj kolega podigao ruke, a dirigirao je napamet, taj njegov izraz lica ja ni sa čim ne mogu usporediti. Ta neka sreća, taj neki mir koji je prešao na svih nas, ta neka ljubav. Tad mi je palo na pamet: »Ajme kako je njemu dobro. Možda bi i ja to mogla.« – priča Barbara.

Njih jedno pet, šest cura tražilo je predmet dirigiranje na petoj godini i dobilo ga, premda to i nije bilo uobičajeno. Nije to Barbari bilo dosta pa je cijelu godinu 2012. na 2013. dolazila slušati predavanja kod Uroša Lajovica, bila kako kaže najredovnija studentica koja ne studira. Na koncu, prošla je Barbara i prijemni, krenula i službeno studirati za dirigenticu.

– Je li uopće bila opcija da ne prođete prijemni? Malo žene prolazi, malo ih izađe na prijemni – pitamo.

– Ja sam prva u 21. stoljeću. Prije mene je zadnja diplomirala, ako se ne varam, 1999. – na to će Barbara.

NIJE TO ZA ŽENE

Zašto je to tako? Je li se to malo žena uopće želi baviti dirigiranjem, ili ženama jednostavno ne daju blizu dirigentskog štapića!? Kazat će Barbara na to kako je u vrijeme kada se ona raspitivala za studij u metropoli važila ona »ti si žensko, ženama nije tu mjesto«.

Foto Davor Kovačević

– I nisu mi to kolege govorile jer su mi željeli nešto loše, nego je to tako u nekom trenutku bilo. I danas, ako pogledate koncertne sezone, nemate nijednu ženu da makar gostuje, niti u filharmoniji, niti na HRT-u. Odnosno, na HRT-u je jedna ove godine, jedna, a koncerata ima barem 12 – ističe Barbara.

Znači i kad završiš za dirigenticu ne znači to da će biti i posla. Ima li to veze sa spolom!?

– Neki kažu da da, neki kažu da ne. Ne želim vjerovati da je spol kriterij – veli Barbara.

– Što god bio razlog, imamo začaran krug. Da bi dirigent bio dobar mora imati utakmica u nogama, a kako će ih imati ako mu se ne da posla – primjećujemo.

Slaže se Barbara, krug se čini začaran, ali zato je veća potreba da se sve mijenja. Mijenjat će ga dobre dirigentice, samo što to krasi dobru dirigenticu, odnosno dirigenta?

– Pred vama je veliki orkestar, različiti ljudi iza instrumenata. Jednom ste rekli kako valja razumjeti da i ti ljudi u orkestru imaju pravo na loš dan. A opet, ako ćete čekati da je svima dobar dan nikada ništa od koncerta. Kako uspostavite autoritet? Je li dovoljno dići palicu u zrak?

– Nažalost nije dovoljno i nasreću nije dovoljno. To i jest ono što diferencira dobrog od lošeg dirigenta. Mislim da je dobar dirigent onaj koji je u stanju inspirirati svoje muzičare da daju sve od sebe i onaj koji može vjerno preko ruke prenijeti svoju viziju. Ti moraš iz svoje glave preko štapića na orkestar prenijeti svoju viziju, da bi orkestar to kasnije vratio tebi i publici. Bilo je razno raznih »tiranina« od dirigenata kroz povijest za koje danas tvrdimo da su bili odlični dirigenti, ali to je jednostavno tada bio takav način. Toscanini je recimo bio poznat po tome da je znao vrijeđati ljude. Danas toga više nema i to ponajviše stoga što su u orkestru odlični muzičari, koji super sviraju. Razina orkestara je fenomenalna, i naših i svjetskih, tako da danas trebate imati nekoga tko će vas doslovno nadahnuti na izvedbu – u dahu će Barbara.

U tom kontekstu od živućih dirigenata izdvaja Kirila Petrenka, šefa Berlinske filharmonije.

– Gledala sam Berlinsku filharmoniju u Zagrebu, i Petrenko je bio toliko sretan da je ta njegova sreća bila zarazna. On se uvijek smije dok dirigira i onda i orkestar svira toliko sretno i lijepo, imaju divan ton, skupa su. A sve zato jer ih on tako inspirira – ističe Barbara.

PRODAVAČ MAGLE

Dirigent mora biti autoritet, kaže, ali mora voditi glazbenike u orkestru.

– Ne mogu biti tiranin, niti to jesam, ali moram ih navesti da naprave ono što meni treba. Netko bi rekao da je dirigent prodavač magle, ali to je u najplemenitijem smislu te riječi – kaže Barbara.

Pitamo Barbaru je li se ikada, na tom putu od studija do prvog dirigiranja i angažmana, zapitala ima li sve to smisla.

– Ooo, puno puta. Prije poziva iz Rijeke čak sam odlučila da se više neću baviti s tim, jer su me neke situacije emotivno pogodile. Ali, često sam čula kako ljudi komentiraju da vide kako gorim za ovaj posao, da se vidi koliko ga obožavam. Kažu da je gušt gledati me dok dirigiram. I nama te ljubavi koja može nadjačati tu ljubav koju ja osjetim u tom trenutku, tu silinu emocija – iskreno će Barbara.

Pa se pritom sjeća studiranja, četvrte godine, i Brahmsovog »Requiema« u Lisinskom.

– Profesor Mladen Tarbuk je dirigirao i pozvao nas na probu, a onda nas i jednog po jednog vukao van da dirigiramo. Zbor od 120 ljudi, u orkestru njih 70, 80! Ne mogu vam ni opisati taj moment kad njih 120 pjeva, a ja dirigiram onaj šesti stavak kad kreće opći raspašoj. Taj moment… To je to! Dalje od toga nema – jednostavno će Barbara.

Nema ona problem ni s žanrovima, ni s veličinom orkestara i zborova, a boem je u nje i podosta zanimljivih interesa i mimo dirigiranja.

– Još uvijek pišete pjesme, pa makar da je samo za sebe – pitamo.

– Da – pomalo sramežljivo će Barbara.

Teškom mukom se dala nagovoriti da nam pokaže stihove pjesme u kojima progovara o svemu što ona jest i što nije po mišljenju, najčešće krivom, ljudi sa strane. A stih kaže: »Ja jednostavno nisam to što želiš da jesam, kako bi tebi bilo lakše podnijeti svakodnevicu života i vlastitih demona./ Samo pusti sada mene. Tko si ti?«

– Bude li lakše čovjeku kad neke stvari stavi na papir – pitamo je.

– Meni bude. Dirigiranje je dosta usamljen posao, sam si s notama, sam si za pultom. Nećemo se lagat’, tu sam ja protiv njih i oni protiv mene. Orkestar jako dobro detektira dirigenta, njegovu osobnost. Vide sve, osjete sve. U početku sam imala veliko strahopoštovanje prema glazbenicima, a oni su to tumačili kao moj strah. Sada sam puno slobodnija nego što sam bila i zato su mi dvije predstave »West Side Story« bile čisti uspjeh jer sam se smijala, guštala, pjevala s pjevačima. Ja tu predstavu obožavam. Riječko kazalište je pokazalo da jesam za ovo. Dali su mi stopostotnu potvrdu da sam na pravom putu – naglašava Barbara.

EGO SA STRANE

A što ono čini pravog dirigenta!?

– Dirigent mora znati maknuti svoj ego sa strane i dati prednost onome što je ispred njega. Nama je partitura Sveto pismo, što u njoj piše tako treba biti. Druga stvar, trebaš biti u stanju inspirirati sve te ljude ispred sebe, nadahnuti ih da naprave ono što želiš bez upotrebe sile. Dirigent mora biti muzikalan, ali isto tako mora imati dovoljno životnog iskustva – kaže Barbara.

– A da nam dirigenti vode državu!? Što bi nam falilo – velimo.

– Joj, ne. Dirigenti nisu dobri u birokraciji. Mi smo, baš kao i drugi umjetnici, sami u svom svijetu i ništa nas drugo ne zanima. Ali da, dobar dirigent treba moć’ nadahnuti – na to će Barbara.

Jasno je da ova dirigentica velikih planova ima. U Zagrebu se ove godine radi Wagnerov »Tannhäuser« i ona je asistentica dirigenta.

– Asistentica sam dvojici krasnih dirigenata, jedan je Ivan Josip Skender koji mi je bio i profesor i kojem sam pomagala i u Osijeku na »Zrinskom«, i drugi je Srboljub Dinić, vrhunski dirigent velike karijere europske i svjetske. Jedva čekam učiti od njih, vidjeti kako rade, upiti to znanje, pa još raditi sa super pjevačima. Tome se jako veselim – kaže Barbara.

A automobil, vozili se još uvijek onaj paški peugeot?

– Trenutno se ne vozi ništa, a da se može bila bi to Mazda ili Audi. I da, kad sam bila u osnovnoj školi htjela sam biti automehaničar – iznenadi nas Barbara.

– Automehaničar? – provjeravamo.

– Meni su automobili strast – ne da se Barbara.

– Glava ispod haube, crne ruke… – malo smo u nevjerici.

– Meni je to top. To obožavam – smije se Barbara.

A što reći curama koje kane njenim stopama put dirigentskog pulta?

– Neka krenu. Neka se ne daju pokolebati. Na kraju se sve svede na najjednostavnije: radi na sebi i doći će. I nemojte odustajati od ženstvenosti, od svog unutarnjeg ženskog, jer mi itekako možemo biti vođe premda nam se govori da ne možemo. Spol nema veze s dirigiranjem, baš kao ni sa sviranjem bilo kojeg instrumenta. Ograničenja po pitanju spola nema – poručuje Barbara.

I TECHNO I KLASIKA

Ja sam dirigentica koja ide na techno partyje i na klasične koncerte – smije se Barbara.

– Tko još uopće ide na techno partyje – čudimo se mrvu.

– Evo ja. Ha, ha, ha – veli Barbara.

– Može to jedno s drugim – pitamo.

– Nego što. Muzika je muzika – rezolutno će Barbara, prije nego krene brojati zadnje koncerte i bendove koje je pošla gledati među kojima je svega, i Toma Jonesa i Massive Attacka.

NIVES CELZIJUS NA DIPLOMSKOM

Meni je samo bitno da mi ljudi kažu kako je bilo dobro. Evo mi je tako Nives Celzijus bila na diplomskom koncertu – krenula govoriti Barbara.

– Nives Celzijus? – provjeravamo.

– Tako je. Upoznale smo se na jednom koncertu, ja sam joj prišla jer sam njen veliki fan. Pozvala sam je i ona je došla s najvećim buketom na svijetu. Poslije mi je rekla: »Ja sam disala s tobom 50 minuta«. Meni je to dovoljan kompliment. Ili gospođe iz Rijeke koje su gledale »West Side Story« i rekle: »Joj, kako je to bila lijepa predstava«. Tad se isplati sve.