Publika je sjela na svoja mjesta, glazbenici su zauzeli svoja, dvoranom »Lisinski« carevati je krenula tišina, a onda je među članove orkestra Zagrebačke filharmonije ušetala dirigentica. Slijedi pozdrav nje i njih, koji odaje posvemašnje međusobno uvažavanje, da bi dirigentica stala za dirigentski pult, uzela dirigentski štapić u desnu ruku, pa podigla i lijevu u zrak. I čarolija je krenula.

Foto: Davorin Višnjić/Pixsell

Valja biti iskren, tko zna kad bi tema dirigentica uopće došla na red da aktualan nije film »Tar« i u njemu Cate Blanchett briljantna kao skladateljica i dirigentica Lydija Tar. Da nije filma, tko zna kad bismo i kako bismo osvijestili da i u nas ima dirigentica. Marija Ramljak je jedna od njih, ona koja se ne libi izaći pred velike orkestre i njima ‘zagospodariti’. Premda, pristup je u nje drugačiji od one filmske joj kolegice, ali zato nije nimalo manje učinkovit, već baš naprotiv.

Moćno zanimanje

Dakle, i nije nam na čast da nas je film morao sjetiti da postoje dirigentice, a opet dirigentice ipak jesu u nas rijetkost, zar ne?

“Da, točno. Dirigentice su u manjini jer Muzička akademija u Zagrebu prima jako malo dirigenata. Jedno, ili dvoje. Zašto je tomu tako? Zato što je to jako težak studij koji uključuje različito praktično i teoretsko predznanje, muzikalitet, odličan sluh i dobre vještine sviranja klavira jer dirigenti moraju moći odsvirati glazbenu partituru na klaviru.

Selekcija je zato jako rigorozna. E sada, kad ih se već prima jedno ili dvoje, gdje će se tu ugurati dirigentica! Inače, nedavno sam čula da na svijetu u tom zanimanju djeluje svega dva posto dirigentica. Međutim, danas je sve više fantastičnih dirigentica, sve ih je više i više, i čini mi se da taj postotak i nije baš točan”.

Točan ili ne, velik nije. Govori li nam to da je u žena manji interes za dirigiranje, ili muškarci jednostavno na taj teritorij ne daju?

“Koliko je meni poznato, u Hrvatskoj aktivno djeluju još dvije kolegice. To su Nada Orešković Matošević i Jasenka Ostojić koje znaju dirigirati različitim vrstama ansambala, zborovima i orkestrima”.

Odnosno, laički rečeno, vas tri možete i znate dirigirati baš sve.

“Sve. Od baroka, do klasične, romantične te na kraju suvremene glazbe. Danas su žene osvještenije i hrabrije, a s obzirom na to da je Internet postao dostupan svima, dovoljan je bio jedan glazbeni videoklip dirigentice u kojem ravna nekim orkestrom da se ta iskra zapali u svijesti mnogih glazbenica. Prije ere interneta i društvenih mreža to nije bilo moguće.

U vremenima kada sam bila studentica Muzičke akademije u Zagrebu, morali ste otići u drugi grad, drugu državu, ako ste željeli vidjeti nekog poznatog dirigenta ili čuti neki renomirani orkestar jer videosnimke naprosto nisu bile toliko dostupne. Televizija je tada bila naš jedini prozor u svijet.

Danas je situacija takva da ako želite čuti interpretaciju nekog djela, to vam je trenutno dostupno te možete vidjeti na koji način različiti orkestri i dirigenti izvode isto djelo. Moram još reći da su prije muškarci na vodećim pozicijama bili skeptični prema ženama dirigenticama i nisu im davali prilike, kako u Hrvatskoj tako i vani. Taj je teren bio rezerviran samo za muške kolege“.

Što se to muškarcima tu toliko omililo!? Nije valjda moć, ako je dirigiranje, k’o što se čini, moć?

“Biti dirigent definitivno je moćno zanimanje. Ispred tebe sjede glazbenici u orkestru i sviraju baš onako kako i kada ti želiš. Međutim, to spada u domenu limitirane dirigentske vizije jer je, više-manje, skladatelj sve zapisao u notama. Što onda motivira muškarce?

Foto: Davor Kovačević

Mislim da je primarni motiv isti kao i kod žena, a to je prije svega ljubav prema glazbi i vjerojatno osjećaj da dirigentskim gestama zaista možeš dočarati ono što osjećaš dok glazba struji prostorom. Sve izvan toga stvar je psiholoških profila različitih ličnosti i teško je dokučiti što nekoga motivira i zašto se osjeća moćno kad zamahne štapićem. Možda je, kako je rekla Lydija Tar, ta sposobnost upravljanja vremenom ono što je moćno u dirigiranju”.

Pokreti iz duše

Film i nju pokazuje s pozicije moći. Ali, valjda i ne možeš biti dobar dirigent, dirigentica ako nemaš taj talent da upravljaš velikom grupom posve različitih ljudi.

“Mislim da je najbolji afrodizijak za glazbenike koji su pred vama karizmatičnost, odnosno osobnost. Ako ste osorni, bahati, to baš ne prolazi i samo pokazuje da niste dorasli zadatku. Postoje razni vidovi manipulacija, ali toga ima u svim zanimanjima. Mislim da to ovisi o pojedinačnom karakteru te pri tom nije bitno jeste li žena ili muškarac, odnosno nema veze sa spolom”.

Uf, nije to lako. Nego, kad smo već krenuli od filma, mislite li da će nakon filma porasti interes u žena za dirigiranjem?

“Gledajući film očekivala sam da ću vidjeti malo duže sekvence dirigiranja. No, to je izostalo, premda je Cate Blanchett svoju ulogu odigrala maestralno. Međutim, ono što mi se nije svidjelo jest da je lik dirigentice prikazan u negativnom ozračju.

Moram reći da se u filmu navode imena stvarnih uspješnih žena dirigentica kao što su Marin Alsop i Antonia Brico, a upravo je ova potonja, dirigentica koja je prije stotinjak godina imala impresivnu biografiju te je zaista dirigirala Berlinskom filharmonijom. Ali, ovaj film nije osmišljen kako bi se promovirale žene dirigentice u pozitivnom smislu, jer je glavna glumica perfidna i manipulativna osoba u svim svojim odnosima, privatnim i poslovnim te sve mora biti kako ona želi”.

Možda je lakše bilo uhvatiti se manipulativnosti nego opisati vjerno karizmatičnost filmskim jezikom. Odnosno, kako naučiti biti karizmatičan? Može li se uopće?

“Karizmatičan dirigent je, primjerice, bio Leonard Bernstein, koji je samom svojom pojavom zračio. Mislim da se s tim moraš roditi. Svaki put kada gledam njegovu interpretaciju Mahlerove 2. simfonije »Uskrsnuće«, pogotovo finale djela, uživam u njegovoj strasti i pokretima koji izviru iz njegove duše. Vi te pokrete ne možete naučiti. To je ta karizma. A onda ne možete ni pogriješiti”.

Sad mi je još veća zagonetka kako netko rođen u Splitu već u srednjoj školi zna da želi biti dirigentica!?

“Sudeći po biografijama drugih dirigenata, svatko ima neku svoju priču. Išla sam u glazbeni vrtić, pa u osnovnu i srednju glazbenu školu, a s obzirom na to da sam svirala klavir, shvatila sam da ne mogu neprekidno sjediti sama u sobi i vježbati. Bilo mi je dosadno.

Najviše sam voljela biti u interakciji s drugim osobama pa sam kao srednjoškolka došla na probu gudačkog orkestra gdje sam upoznala divnog profesora Ivana Lea Anića i vidjela ga kako radi s orkestrom. Iskra se zapalila te mi se otvorio jedan novi svijet.

Krenulo je s gudačkim orkestrom i već s 15 godina znala sam da ću biti dirigentica. Ništa me drugo nije zanimalo. Neprestano su se vrtile u kazetofonu Beethovenove, Mozartove, Brahmsove, Mahlerove i Brucknerove simfonije te sam ih znala prije nego li sam upisala prvu godinu Muzičke akademije”.

Unutarnja kočnica

Odluka je u vas bila čvrsta da ćete u dirigente. Krenuli ste u Beograd na Akademiju, prošli prijemni, ali je počeo rat i vratili ste se u Hrvatsku. Tu ste ponovo morali na prijemni, upisali se, završili Akademiju, a nakon svega umalo od svega odustali. Zašto vam se učinilo da možda ipak niste za dirigenticu!?

“Svaki čovjek ima unutarnju samosvijest, pa tako i unutarnju kočnicu”.

Ima, ali nas malo poštuje što mu ta samosvijest govori.

“Nekako sam osjećala da trebam još puno toga naučiti o glazbi, životu i duhovnosti da bih mogla stati pred orkestar. Nisam bila zadovoljna svojom dirigentskom gestom i kako interpretiram djelo nekog skladatelja pred orkestrom.

Trebao mi je odmak od glazbe pa tako četiri godine nisam poslušala niti jednu klasičnu skladbu. A onda sam, nakon četiri godine, vidjela poster na Akademiji na kojem je pisalo da priznati ruski maestro Mo. Yuri Simonov drži majstorski seminar za dirigente u Miskolcu u Mađarskoj.

Osjetila sam da je došlo vrijeme da se ponovo vratim glazbi. Seminar je bio pun pogodak. Odlučila sam sebi dati šansu da vidim je li to to, ili ću se oprostiti od dirigiranja i upustiti se u pedagoške vode, u ono što zapravo nisam željela”.

Hrabre su to odluke bile, i ona da se ne svira i ona da se ponovo krene praktički od nule. Je li bilo teško vratiti se?

“Naprotiv, već sam bila stipendistica fondacije »Lovro & Lilly Matačić« za mlade talentirane dirigente i nakon što sam završila seminar u Miskolcu, sve me više zanimalo na koji način mi fondacija može pomoći. Prošle su ipak četiri godine.

Za to vrijeme sam završila trogodišnji seminar iz Waldorfske pedagogije u Zagrebu i proširila svoje horizonte, pa se tako i zaposlila na Hrvatskoj televiziji gdje je moj posao uključivao i čitanje partitura za potrebe snimanja koncerata. I kako sam sve više ulazila u taj posao, tako sam vidjela da dirigenti koji dolaze dirigirati Simfonijskim orkestrom nisu ništa bolji od mene.

To je bilo moje skromno mišljenje. Imala sam osjećaj da ja isto tako mogu biti dobra. I onda sam upisala poslijediplomsko jednogodišnje usavršavanje, u Budimpešti na akademiji »Franz Liszt«. Nakon prijemnog ispita s njihovim akademskim orkestrom profesori su me pitali s kojim profesionalnim orkestrom radim.

Rekla sam: »S nijednim«. Naravno da mi nisu povjerovali. Mislili su da je to šala. Po tome sam zaključila da sam dovoljno dobra i da zaslužujem stati za dirigentskim pultom. A to je velika zasluga mog profesora Pavla Dešpalja, čiji su satovi zaista bili velika inspiracija jer su se odvijali u tišini”.

U tišini!?

“Obično se satovi dirigiranja rade pomoću dva klavira, pa od troje, ili četvero studenata dirigiranja dvoje sviraju, a treći dirigira. Vi dajete gestu rukama, a oni sviraju. Maestro Dešpalj nije to htio. On je smatrao da je to pogrešno, da to nije dobar pristup i da je najbolje kada u tišini dajemo dirigentske znakove.

Naučio me kako voditi glazbene postupke, kako rukama oblikovati glazbenu misao te kako označiti glazbeno djelo u smislu glazbene forme. Naučio me da muzikalnost nije vođena samo osjećajima, nego i promišljenim koordiniranim dirigentskim gestama“.

Onda vam moramo dati orkestar.

“Točno (smijeh)”.

Foto: Davor Kovačević

Je li hendikep vama koji se bavite ozbiljnom glazbom u nas to da smo malo tržište? Tjera li vas to van, ili se u nas ipak može ostvariti sve što želite?

“Za orkestre, pogotovo za dirigente, hrvatsko tržište je definitivno premalo. Zapravo, ja bih rekla da smo mali na glazbenoj mapi svijeta, što mi je jako žao jer Hrvatska ima potencijal. Možemo se zapitati koliko je naših vrhunskih glazbenika poznato u svijetu i vidjet ćete da ih baš i nema puno.

A onda dođete do spoznaje da sve počinje s odgojem mladih glazbenika u glazbenim školama i da tu nešto ne štima. Zašto ne možemo doseći neki viši nivo!? Kao što sam rekla, mislim da je problem u samim počecima, odnosno u snižavanju kriterija, ali to je moje subjektivno mišljenje”.

Istaknuli ste interakciju kao jedan od razloga da učite za dirigenta, a ovako sa strane dirigenti izgledaju poput kakvih vukova samotnjaka. K’o samotnjaci, a vi dirigentica da biste se družili.

“Hahaha! Naravno, zbog druženja, premda ima dosta vukova samotnjaka. U pravu ste. Najljepše je izmjenjivati glazbene ideje s drugim glazbenicima jer u tome rastete i uvijek nešto novo naučite, a najveća nagrada je uspješan koncert”.

Sve je u glavi

Pričamo uoči koncerta za koji ćete dirigirati Zagrebačkom filharmonijom na koncertu posvećenom djelima velike Dore Pejačević.

“Oduševila sam se kako orkestar dobro svira, a to mogu samo veliki profesionalci. Nisam osjetila da mi fali iskustvo rada s orkestrom. Naprosto, sve je u glavi. Sve što me naučio cijenjeni profesor Pavle Dešpalj, istina je. A rekao je: »Ako u glavi vizualizirate dirigentske pokrete i kognitivno ih osvijestite, vi ćete to što ste zamislili uspjeti pokazati pred orkestrom.«

E sada, to sam ja, to je moja priča. Kad krene prva proba s orkestrom, jedva čekam drugu, pa treću probu itd. Toliko sam radosna da je trema potpuno u drugom planu, a u prvom je glazba koju jedva čekam iznjedriti s orkestrom. I zato bih sa Zagrebačkom filharmonijom zaista voljela ostvariti i daljnju suradnju”.

E sada opet ide pitanje pomalo na moju sramotu, jer muškarce se, dakako, to u pravilu ne pita. Ali, imate dvoje djece, blizance, sviraju violu i čelo, treba uz dirigiranje obavljati štošta. Ta pozicija žene i u vašem poslu je jednostavno gora, zahtjevnija. Stigne li se sve? Je li ženama teže?

“Točno je da je muškarcima lakše. Žene imaju istovremeno više uloga. One su majke, supruge, domaćice, poslovne žene, odgojiteljice te moraju svakodnevno i simultano obavljati različite poslove. Kako sve to uskladiti i pomiriti?!

Ja sam odabrala obitelj umjesto karijere koju sam samo malo odgodila i uopće se ne opterećujem time. Živim sretna i zadovoljna svojim životom. Danas su generacije drukčije i sve ranije i ranije dirigenti i dirigentice dobivaju angažmane u odličnim orkestrima. Otvaraju im se putevi, puno brže nego prije. Druga su vremena i sve je nekako ubrzano, a to baš i nije prirodno”.

Kažete da vam karijera, na neki način, tek sad počinje. Možda vam se i dogodi sve, i agenture, i putovanja iz grada u grad, koncerti s velikim orkestrima.

“Znate što, najljepše je kada osoba ima izgrađeni karakter i kada svjesno može odabrati svoj put, a ne da ovisi o nekakvim agenturama koje vas šalju s jednog kraja svijeta na drugi, da po stoti put dirigirate isto djelo s raznim orkestrima. Ima i to svoje draži, ali ne na duge staze!

Najvažnije mi je ako pripremam koncert s nekim orkestrom, da dam najbolje od sebe i da upoznam zanimljive i drage ljude. A ono što osobito cijenim i volim su druženja s prijateljima, razgovori s mojom obitelji, mojim roditeljima i sestrama, provoditi vrijeme u mom dragom Splitu, kojemu se uvik vraćam, i uživati u svim onim malim sitnicama koje zapravo obogaćuju vaš život“.

To se onda sigurno mora vidjeti i osjetiti i u dirigiranju.

“Tako je”.

A dade li se u jednoj rečenici reći što treba imati dobar dirigent, dirigentica?

“Karizmu, muzikalnost, upornost, razvijenu dirigentsku tehniku i veliku empatiju prema drugim ljudima”.