Ako se čemu ima čuditi oko već 13. albuma u skoro 20 godina diskografske aktivnosti jedinstvenog dvojca iz Nottinghama, onda je to činjenica da se u biti nije promijenilo ništa, a da se formula nije pohabala.

U svojoj originalno osebujnoj „sprechgesang“ ekspresiji između naracije i pjevanja na svom West Midlands akcentu Jason Williams i dalje ispaljuje svoje otrovno duhovite, ironične ili bijesne socijalne komentare garnirane prostotama. S tim da tu vrstu „trash-talka“ treba malo pojasniti i opravdati. Psovke i niska uvredljivih riječi koje nećete čuti u radio ili TV eteru, ovdje imaju – paradoksalno – gotovo edukativni karakter. Teško je finim književnim jezikom uvjerljivo opisati društvene erozije, devijacije i gluposti svih vrsta, o kojima, osvrćući se u svakodnevnom životu oko sebe, „laje“ Williams. Da bi se ta urgentnost korištenja tvrdog rječnika u kontekstu Sleaford Modsa preciznije objasnila možda bi bilo dobro parafrazirati Damira Avdića – koji iz bosanske perspektive ubada slično kao Sleaford Mods –  odnosno stih iz legendarne „Imam dvadeset i dvije“: „…ja ne psujem, ja  samo tako pričam“.

Williamsov kompanjon zadužen za ritam Andrew Fearn je ponovno nadahnut, njegovi beatovi su jednostavni, zapravo je (uglavnom) riječ o tome da je svaka pjesma u instrumentalnom smislu sačinjena od jednog, ali efektnog loopa koji se vrti unedogled, a onda Williams odrađuje svoj lavovski  dio posla. Ima iznimaka kad podloga nije dominantno elektronska, recimo „Elitest G.O.A.T.“ zvuči post-punkerski tvrdo i organskije, s akustičnim bubnjem, „živom“ bas linijom i udaranjem po jednoj tipki klavira, što se u žestokom rocku baštini još tamo od prvog albuma The Stoogesa.

U već uhodanu šablonu uklapa se i priličan broj gostujućih vokala u ulozi određenog, dobro došlog zaokreta ka klasičnoj melodiji u refrenu, nasuprot tvrdog sprechgesanga Jasona Williamsa. Ovaj put, najzvučnije gostujuće ime je ono novozelandske kantautorice Aldous Harding upravo u spomenutoj „Elitest G.O.A.T.“. Generalno, moglo bi se reći da je „The Demise Of Planet X“ malo relaksiraniji, melodijski mekši i šareniji od većine njihovih uradaka, podsjeća po atmosferi na „Spare Ribs“ iz 2021., možda njihov najkompletniji album.

Sleaford Mods je i dalje teško žanrovski centrirati, kako god ih odredili, kao post-punk, rap rock, electro-punk, nećemo pogriješiti, ali nećemo ih ni precizno definirati, sve između The Streets i Sex Pistols prolazi u ovom slučaju.  Ne postoji nitko sličan, oni su scena za sebe, to što im je svaki album isti (a nikad dosadan), čini ih nekom vrstom AC/DC ili Ramonesa electro-rap-punka ili kako god zvali to što stvaraju. A to definitvno nije pokuda.  „The Demise Of Planet X“  je još jedno sjajno djelo neobičnog dua iz Nottinghama.