Kantautorica i multimedijalna umjetnica Sara Renar nedavno je objavila peti studijski album “Nježne riječi”, zaokruženo autorsko djelo u dvojezičnom, hrvatsko-engleskom izrazu, koje otvara pitanja o nježnosti kao obliku otpora i stvaranju na kulturnoj periferiji. Više donosimo u intervjuu u nastavku.

Nedavno ste objavili novi album “Nježne riječi”, koji se bavi nježnošću kao oblikom otpora. Koja je ideja iza toga, na koji način?

– U surovim vremenima, gdje je sve očitija polarizacija društva, gdje vlada opća buka i nerazumijevanje te je nasilje u raznim oblicima sveprisutno – čin nježnosti je radikalan čin. To je osnovni motiv ovog albuma.

Album ste producirali u suradnji s Janom Kinčlom, a aranžmane ste razvijali s Dimitrijem Simovićem. Kako je izgledala ta suradnja?

– S Janom Kinčlom sam u njegovu studiju Cycle prvo imala “test run” prošle godine na naslovnoj pjesmi albuma i to je bilo toliko lijepo iskustvo da je vrlo brzo postalo jasno da bih i ostatak albuma radila u koprodukciji s njim. S Dimitrijem Simovićem dijelim radni i životni prostor, te smo neizbježno jako involvirani u svoj međusobni umjetnički rad, pa je bilo samo logično da, kad već živim s izvrsnim basistom, to i iskoristim! Pjesme su nastajale po principu – ja složim, više ili manje detaljno, kostur svake pjesme. Prvu ruku mesa onda radim s Dimitrijem, a potom zajedno idemo u studio Cycle, k Janu, gdje brusimo detalje da budu baš audiofilski.

Pročitala sam negdje da album ujedno promišlja što znači stvarati iz “malog” jezika, iz “malog” konteksta jugoistočne Europe, ali i iz pozicije autorice. Je li dvojezični izraz naposljetku stvar estetske i/ili “političke” odluke?

– Mislim da nije riječ o ili – ili. Možda je najočitije u dvojezičnoj pjesmi “Pustinja/The Desert” koliko je u jeziku utkano kulturološkog konteksta koji će, bez poznavanja određene kulture, slušatelju promaknuti sve i da je pjesma prevedena od riječi do riječi. Nismo ni svjesni koliko smo autokolonijalni – uostalom, kada želimo reći da nam nešto dobro zvuči, kažemo da zvuči “svjetski” – takav izraz nećete naći na engleskom jer ako ste izvorni engleski govornik, nema distinkcije između vas i “svijeta”.

Foto: Marina Uzelac

Je li vas možda na tom tragu inspiriralo vlastito iskustvo u glazbenoj industriji?

– Sigurno, i to ponajprije iskustvo glazbene industrije kulturne periferije. U eri opće dostupnosti sadržaja kultura ima tendenciju poopćavanja, gdje se puno prekrasnih značenjskih i glazbenih nijansi gubi. Zemlja od ni četiri milijuna stanovnika, koja ima izrazito kompliciran odnos sa susjedima, s kojima i dijeli i ne dijeli jezik, ne može ni na koji način biti konkurentna.

Vizualna estetika spotova dobro je promišljena i usklađena: osim što asocira regionalne motive, tu su i čupava stvorenja koja se ponavljaju u tri dosadašnja videospota. Čime ste se vi i tim vodili pri oblikovanju tog (audio)vizualnog svijeta?

– Prvi videospot je rađen za pjesmu “Nježne riječi” i tu mi je bilo ključno naći što je to vizualno opredmećenje tih nježnih riječi. Činilo mi se da su staroslavenske karnevalske tradicije dobar smjer jer je riječ o bićima koja su naizgled strašna, a zapravo pročišćuju i tjeraju zlo te u sebi nose nježnost i ljepotu. Čupava stvorenja po uzoru na bugarske babugere je izradila moja prijateljica, akademska slikarica Gabrijela Mamić, te su se pokazali kao pun pogodak. Lišeni lica, oni komuniciraju gestama i pokretom: zagrljajima, mahanjem i plesom.

Radite li trenutačno još na nečemu uz glazbu? Kako inače balansirate svoje projekte, uspijevate li naći vremena za predah?

– U posljednje vrijeme slabo nalazim odmora, zato i kasnim ovoliko s odgovorima za intervju! Kao i svaki freelancer, bez obzira na sva moja nastojanja da posložim život i poslove, imajući na umu i dogovaranje dovoljno poslova za preživljavanje i nužno vrijeme za predah, nekad se taj raspored zgusne i onda treba ostati mentalno čvrst i znati da će proći i da će doći neka dobrodošla rupa u rasporedu (a opet ta rupa ujedno i plaši, jer ne postoji plaćeni godišnji!). Trenutačno mi je fokus na koncertnim izvedbama “Nježnih riječi”, ali paralelno i dalje izvodim predstavu “San i Ludilo” s Goranom Matovićem te predstavu “Budi uvijek kao Zmaj” u produkciji HNK-a Zagreb. A surađujem i na nekim novim krasnim pjesničko-kazališnim projektima, kao i na jednom koji se bavi tradicijskom glazbom.

Slijedi koncertna promocija albuma – nastupili ste već u MKC-u Split i u Regeneratoru u Zaboku. Hoće li biti koncertna turneja i kakvi su vam daljnji planovi u ovoj godini?

– Kao kompletan bend svirat ćemo 1. svibnja u Azimutu u Šibeniku, 23. svibnja u Muzeju suvremene umjetnosti u Banjoj Luci te imamo još neke planove za jesen i ljeto, koje vam jedva čekam otkriti!