Na otoku Lopudu pokraj Dubrovnika od 27. do 29. kolovoza održat će se 4. izdanje Ponta Lopud Jazz Festivala. I ove će godine na festivalu sudjelovati ugledni glazbenici raznih stilskih usmjerenja i kulturnih nasljeđa, koji će tijekom dana voditi glazbene radionice, a navečer održavati koncerte.

Prve festivalske večeri nastupit će čileanska gitaristica i vokalistica Camile Meza. U suradnji s venezuelanskim pijanistom Gabrielom Chakarjijem, portorikanskom pjevačicom, gitaristicom i klaviristicom Alejandrom Sofijom i američkim bubnjarom Eléom Howellom izvodit će glazbu sa svojeg novog albuma »Portal« koji donosi spoj suvremenog jazza, latinoameričke glazbene tradicije i elektronike.

Druge večeri svoj novi album »Speaking in Tongues« predstavit će američki duo, klavijaturistica i vokalistica Rachel Eckroth i bubnjar i udaraljkaš John Hadfield, koji svoje izvedbe zasnivaju na improvizacijama.

Festival će svojim nastupom zaključti američki tenor saksofonist Donny McCaslin koji će svirati s Jasonom Lindnerom, Jonathanom Maronom i Antonijem Sánchezom.

Orijentirat će se na glazbu s albuma »Lullaby for the Lost« koji donosi spoj jazza i rocka. Poslije svake festivalske večeri održat će se jam session na kojem će sudjelovati sudionici programa te mentori.

Pronicljiva rješenja

Mentorski program predvodit će ugledni američki udaraljkaš, bubnjar i glazbeni pedagog libanonskih korijena, Jamey Haddad. Glazbenik je 2025. uvršten u Kuću slavnih Percussive Arts Society, što se smatra jednim od najviših priznanja u svijetu udaraljki.

Fulbrightov je stipendist i višestruki dobitnik potpora američke Nacionalne zaklade za umjetnost. Časopis DRUM! proglasio ga je 2012. najboljim svjetskim udaraljkašem. Dobitnik je nagrade Cleveland Arts Prize, a Cleveland Jazz Society proglasio ga je legendom jazza.

Cijenjen je i kao glazbeni pedagog. Redoviti je profesor na uglednom Oberlin Conservatoryju, gdje vodi program Performance and Improv, u kojem studenti klasične i jazz glazbe zajedno nastupaju u ansamblima.

Gotovo dva desetljeća predavao je na prestižnom bostonskom Berkleeju, gdje je pokrenuo Mixed World Ensemble, u kojem su studenti iz raznih krajeva svijeta dobili priliku svirati na tradicijskim instrumentima svojih kultura u jazz kontekstu. Ta ideja dobro sažima njegov pristup glazbi i podučavanju.

Njegov glazbeni izričaj nadilazi žanrove i trendove, a univerzalnost njegova sviranja omogućila mu je da ostvari brojne međunarodne suradnje s glazbenicima raznih stilova.

Između ostalih, surađivao je s Paulom Simonom, Stingom, Yo-Yo Maom, Esperanzom Spalding, Joeom Lovanom, Daveom Liebmanom, Michaelom Leagueom, Osvaldom Golijovom, braćom Assad, Paulom Winterom i Oregonima. Njegovo se ime nalazi na više od 350 objavljenih snimki.

Haddad je održao stotine tečajeva u najprestižnijim glazbenim školama na istočnoj obali Sjedinjenih Američkih Država i vodio radionice diljem svijeta. Ta iskustva prenosit će polaznicima glazbenih radionica na Ponta Lopud Jazz Festivalu.

»Nastupam od svoje dvanaeste godine, napravio sam mnogo grešaka i puno sam naučio iz mnogih od tih grešaka – ne svih«, rekao je u razgovoru za Novi list, objašnjavajući na što će staviti naglasak.

»Svjedočio sam gotovo svakoj zamislivoj vrsti osobnosti i osobnih borbi s kojima se ljudi suočavaju učeći i izvodeći glazbu. Shvato sam koliko je samopouzdanje potrebno za donošenje glazbenih odluka u stvarnom vremenu.

Dakle, na Panta Lopud Jazz Festivalu, znajući da će na vrlo instinktivan način sudjelovati Antonio Sanchez, John Hadfield i drugi nevjerojatni mentori, dat ću sve od sebe da budem dobar promatrač i dobar slušatelj otvorenog srca.

Moj je cilj ne naštetiti i pomoći osnažiti učenike, te im dati do znanja da njihova vrijednost leži u osobnom prepoznatljivom zvuku i jedinstvenom pristupu. Mogu ponuditi ohrabrenje, možda sviranjem glazbe i vježbanjem džu-džua u kontekstu izvedbe.

Mogu podijeliti neka od svojih iskustava. Nadam se da će neka od njih napraviti razliku. Također, postoje teške realnosti kojima se ponekad treba pozabaviti kada studenti imaju zablude o aspektima svog glazbenog stvaralaštva koji su destruktivni.

To su delikatni trenuci kojima treba pristupiti s oprezom, ali ipak nije fer prema pojedincu ne voditi iskren razgovor s njime. Ne mogu vam reći koliko mi se studenata obratilo tijekom godina da mi zahvale što sam im pomogao da vide moju verziju svjetla na kraju tunela.

Kako doći do cilja i kako osmisliti rad potreban za napredak, to je nešto u čemu bi iskusan i brižan pedagog ili prijatelj mogao pomoći s pronicljivim rješenjima.«

Rijeka vremena

Da bi usavršili svoje sviračko ili pjevačko umijeće, za mlade je glazbenike poželjno da nauče svirati udaraljke i bubnjeve, bez obzira na to koji im je bio prvi instrument.

Dobar primjer je njegov prijatelj, saksofonist, ali i dobar bubnjar, Joe Lovano koji je 2013. sudjelovao na 1. izdanju Ponta Lopud Jazz Festivala.

»Ne postoji jedno rješenje«, tvrdi.

»Biti sjajan swing bubnjar ne znači nužno da ste dobar udaraljkaš koji sudjeluje s hrpom klasičnih glazbenika koji nisu dio vašeg svijeta. Dok sam predavao na Oberlin konzervatoriju, New England konzervatoriju, Cleveland Instituteu of Music i Berklee Collegeu of Music, uvijek sam se morao nositi s klasičnim, kao i s jazz glazbenicima.

Tipično, glazbenici koji se najviše muče s ritmom bili su najbolji klasični svirači koji nisu inicirani u sviranje popularne glazbe ili bilo koje vrste jazza. Bilo im je neugodno što nisu mogli svirati i biti cijenjeni na isti način kao što su to činili kada su nastupali kao koncertmajstori.

Razumijem zašto ljudi u svijetu klasike ne moraju lupkati nogom kada dirigent daje sve od sebe da ih uvede u svijet tečnih melodičnih ekspresionističkih pokreta.

Najvažnije lekcije u bilo kojoj glazbi su toliko kontekstualne. U današnje je vrijeme važno da glazbenici razviju sposobnost sviranja glazbe vlastitog naraštaja.

Kako bi se razvilo samopouzdanje potrebno za nastup i djelovanje kao glazbenika izvan orkestra, u obrazovnom procesu komorna glazba i orkestar obično se odvijaju izvan školskog okruženja i imaju društveniji kontekst.

Jazz klubovi, jam sessioni, gospel crkvene situacije i tradicionalne glazbene postavke nude nevjerojatan uvid u vitalnost koja je potrebna pri učenju i dijeljenju glazbe.«

Haddad je počeo svirati još kao dijete. Najprije je učio svirajući s članovima obitelji na zabavama, ali nakon toga, kada je kao petogodišnjak dobio bubnjeve, počeo je svirati uz glazbu koju je slušao putem radija.

»Disleksičar sam«, govori.

»Imao sam veliku govornu manu u osnovnoj školi i ništa mi nije imalo smisla. Mučio sam se od prvog dana u školi, a tada nisu znali da taj poremećaj postoji. Srećom, do drugog razreda znao sam da je sve što želim biti glazbenik, pa mi se sve ostalo činilo sporedno.

Ubrzo sam počeo svirati bubnjeve, uz sve što bih slušao. Izazivao sam sebe da otkrijem što se događa. To sam mogao raditi cijele dane i nikad mi ne bi dosadilo.

Kada sam konačno upoznao stvarno informiranog učitelja, jedini način na koji sam stvarno mogao naučiti bio je radeći stvari jako sporo jer znam da, ako ih učim jako sporo i smireno, mogu čuti razmak između nota i pogoditi pravi tajming.

Ta mi je praksa pomogla da generiram drugu razinu podataka boravkom u toj zoni. Gotovo je nemoguće slušati onako kako biste trebali ako vam nije ugodno. Morate vjerovati čudu uma i tijela kada ozbiljno slušate i reagirate u stvarnom vremenu, bez predrasuda.

Stalno čujem da ljudi sviraju stvari koje znaju svirati, koje sviraju s drugima i obično su vrlo sretni što to rade. Ali za moj ukus, ono što slušam je mrtvo na samom početku.

Za mene je to vrlo neorganski i besmislen stil sviranja koji mnogi odobravaju. Nikada ne biste razgovarali s ljudima na takav besmislen način… to je sport za mlade. Sviranje stvari koje znam nije ono što mi je potrebno.

Pronalaženje opcija na temelju mojih osjećaja je ono što je važnije. Čak i kada posrnem u svojoj izvedbi, još uvijek sam u rijeci vremena i to me ne izbacuje iz kreativne, glazbene zone s mojim kolegama glazbenicima ili čak kad sviram solo.«

Najvažnije u njegovom napredovanju bilo je slušanje glazbe.

»Važna je i kvaliteta energije koju imam dok sviram«, priča.

»Kad imaš fantastičnu večer, nikad se zapravo ne sjećaš što si svirao, ali se sjećaš kvalitete energije koju si imao. Što dublje to ide, to tvoji istupi mogu biti snažniji.

Moj je cilj moći živjeti u tom prostoru na pozornici i izvan nje. Glazba mi je pomogla da bolje razumijem sebe. Želio sam iskoristiti sve talente koje imam kako bih svijet učinio boljim mjestom i pritom ne nanositi štetu.«

Mistično stanje

Jedan je događaj posebice utjecao na razvijanje njegova ukusa, pojam o važnosti učenja i prihvaćanju raznih glazbenih idioma, bez ikakvih predrasuda.

»Vodilo me razumijevanje da nisu sve glazbe iste i da imaju različite točke utjecaja na ljudsko stanje«, prisjetio se.

»Najlakši način da to demonstriram jest da pričam o iskustvu koje sam imao dok sam u Marakešu vježbao za Svjetsku izložbu u Sevilli Expo 92. Nije neuobičajeno da se glazbenici, čak i ljudi s afričkog kontinenta, zainteresiraju za berberski i gnawa ritam.

Nakon što smo na probi s jednim od ovih berberskih plemena svirali najmanje šest sati istu tradicionalnu melodiju, pozvali su me da se vratim u njihovo šatorsko naselje u kojem su sva različita berberska plemena boravila izvan Marakeša kako bih se družio s njima.

Na moje iznenađenje, kad sam stigao tamo, svirali su istu melodiju koju smo tog dana uvježbavali šest sati. Otpratili su me u šator gdje su glazbenici sjedili oko vatre. Izgledalo je to kao scena iz filma, bilo je apsolutno filmski.

Bili su tamo violinist, dva svirača frame bubnjeva (bandirovi frame bubnjevi s dobošima) i tri pjevača. Pridružio sam se i pljeskao i pjevao fonetski, naravno. Dobio sam dopuštenje da se jednostavno premjestim u drugu zonu.

Nakon nekog vremena skliznuo sam u drugu dimenziju gdje se sve činilo drukčije. Dakle, iako su svirali istu pjesmu, shvatio sam da to nije bila ista pjesma: ritam melodije, pljesak i ples stvorili su čarobno stanje u kojem su te provjerene kombinacije sastojaka služile kao prozor u drugu dimenziju.

Glazbenici više nisu izgledali kao oni koji su svirali na početku i vrijeme se činilo potpuno drugačijim nego prije toga dana. Bio sam u potpuno spokojnom stanju.

Na putu kući razmišljao sam o svoj glazbi koju sam nekoć naučio, ispravno je svirao, bez ikakva većeg duhovnog ili mističnog utjecaja na mene, no ta glazba koju jedva da sam poznavao, sa svim pravim sastojcima, proizvela je apsolutno izvanredno mistično stanje bivanja u meni.

Znam da to nije jedini način na koji glazba funkcionira, ali ne mogu zaboraviti to iskustvo, a ono je duboko utjecalo na način na koji pristupam svemu što radim u glazbi.

Kao dokaz tome, tijekom godina kada sam svoje prijatelje iz Snarky Puppyja i mnoge svoje jazz prijatelje upoznao s tim iskustvom, ono je uvijek imalo sličan učinak.«

Haddad je naučio svirati tradicionalne udaraljke iz različitih kultura. Pritom nije izbjegavao putovanja, ponekad u udaljene krajeve svijeta. Danas to znanje i iskustvo prenosi mlađim naraštajima.

»Učenje bilo kojih udaraljki i glazbe bez boravka u toj određenoj zemlji koja vas zanima, može se postići jednostavnim učenjem nekih osnovnih vještina, kombinacija zvukova, određenih ritmičkih referenci koje su pokretale glazbu i različitih stilova uz slušanje i vježbanje uz glazbu koja odgovara toj tradiciji«, objašnjava.

»Ipak, uvijek sam poticao sve svoje studente ili glazbene suradnike da sjednu u zrakoplov i odu na mjesto koje ih najviše zanima. To je uvijek odličan potez.

Čak bih predložio da uzmete godinu dana pauze od glazbenog fakulteta. Osim činjenice da su u Americi konzervatoriji preskupi, iskustvo koje ćete steći u drugoj zemlji pomoći će vam da odrastete i upoznate sebe te shvatite više o tome što je važno u bilo kojoj glazbenoj kulturi u kojoj učite glazbu, ne zato što trebate svirati, već zato što pruža duhovnu, mističnu i razumnu pratnju načinu života.

Nakon toga, i ako se vratite na svoj konzervatorij, puno ćete bolje razumjeti s kim se želite družiti i što želite raditi. Čak i u Americi predlažem da studenti jazza odu provesti neko vrijeme u New Orleansu, jednostavno zato što je tamo sve tako swingajuće da ne morate ići u školu.

Toliko je sjajne glazbe i toliko ljudi od kojih se može učiti, a da to nije u nekoj instituciji. Puno ćete izvući iz toga!«

Dozvola za upad

Haddad pokušava zaroniti u dubine svih glazbala koja je proučavao. Iz njih izvlači izvorni, autentični zvuk, a ujedno modernizira sviranje udaraljki.

»Dao sam sve od sebe da imam intenzivna razdoblja učenja u zemlji podrijetla pojedinog glazbala, kako bih stekao dublji osjećaj za funkcioniranje instrumenata unutar društva te stvarnu ravnotežu i osjećaj kako je sudjelovati u izvedbama s majstorima iz tih kultura«, razmišlja.

Cleveland Jazz Society proglasio je Haddada legendom jazza

»Ako si dovoljno znatiželjan i imaš sluha za to, uvijek je dobro moći posegnuti u bilo koju kulturu što dalje u zabilježenu povijest i pratiti je do danas. Naravno, moramo proučavati žive majstore kako bismo dobili najdublje moguće uporište.

Prema mojem iskustvu, čini se iluzornim misliti da ćeš napraviti karijeru u tim kulturama, pa pokušavam uhvatiti samo iskren dojam koji mogu ponijeti sa sobom.

Nikada mi nije bila namjera postati izvođač u tim tradicionalnim okruženjima. To mi nikada ne bi uspjelo. Opet, čudo uma prizvat će prekrasnu mješavinu svega što ste iskusili ako se jednostavno sklonite s puta i pustite da se dogodi.

Ako možete učiniti sve te stvari do kojih vam je stalo i koje ste proučavali, imat ćete jedinstvenu mješavinu i nećete zvučati kao da pozirate drugim rukopisom, onim koji nije vaš.

Čini se da ljudi koji su zainteresirani za nastupe u sličnim međunarodnim glazbenim okruženjima žele svirati s onima koji donekle razumiju odakle dolaze i daju im nešto od čega se može dati doprinos. Da su stvarno htjeli ostati tradicionalisti u vlastitoj kulturi, ostali bi kod kuće, ali nisu!«

Haddad je rano postao svjestan koliko je važno naučiti svirati bliskoistočna udaraljkaška glazbala. Kao i svemu ostalom, i tome je posvetio dragocjeno vrijeme i velik trud. Zahvaljujući obiteljskoj tradiciji, upozvanje s tom glazbom krenulo je još u djetinjstvu.

»Moj prvi učitelj, kad sam imao četiri godine, bio je moj ujak Dave Morad koji je također svirao arapski bubanj darbouku«, sjeća se.

»Bio je i jazz bubnjar, ali u to vrijeme nisam imao bubnjeve, imao sam samo arapski bubanj. Nije bilo ni izbliza kao danas. Tada, 1956. godine, bila je to osnovna tehnika, nimalo onakva kakvom ljudi danas sviraju u tim tradicijama.

Danas postoje puno intenzivnije tehnike sviranja prstima i složeniji neparni tempo. Vjerojatno sljedeći najveći korak u mojem obrazovanju bio je susret sa Simonom Shaheenom, majstorom sviračem palestinskog ouda i violinistom.

Vodio me na razna putovanja, u Palestinu, Egipat, Jordan i Libanon. Njegovi učenici znali su toliko repertoara da je bilo nevjerojatno vidjeti ih kako sjede satima, i satima, svirajući tradicionalnu glazbu, kao i klasičnu glazbu iz regije.

Nikada nisam namjeravao napraviti karijeru izvodeći arapsku glazbu, ali kada sam to dodao u mješavinu onoga što jesam, definitivno sam se osjećao potpunije i počeo sam bolje razumijevati vlastitu glazbenu baštinu.

Posjedovanje izvrsne tehnike sviranja arapskog riqa (tamburina) ili darbouke ili bilo kojeg od frame bubnjeva, gotovo je poput izdavanja dozvole za upad u taj glazbeni milje, bez da se zapravo poznaju kriteriji i estetika koji čine stil repertoara koji izvodite.

Razlika u projekciji zvuka i načinu na koji kadrirate glazbu vrlo je specifična. Srećom, imao sam sluha za to jer je moja obitelj puštala snimke kad sam bio mlad i svi smo učili svirati i plesati na obiteljskim okupljanjima.

U većem dijelu te glazbe nema basista pa tvoji doomovi (bas note) i takovi (visoki tonovi) zapravo uokviruju tu glazbu na isti način na koji niski i visoki zvukovi udaraljki pokreću određeni osjećaj u mnogim kulturama.«

Na dubljoj razini

Haddad je razvio vlastiti pristup sviranju udaraljki zasnovan na cjelokupnom znanju i iskustvu, ne samo vezanom uz glazbu, nego kulturu općenito.

»Moju dušu je manje-više zaokupila ideja sviranja, udaraljki posebno, ali i glazbe općenito, do moje četvrte godine«, govori.

»Uvijek je to bilo povezano s plesom i slavljem ili nekom vrstom rituala koji proizlazi iz mojih najranijih dana. Moja je obitelj sto posto libanonsko-američka i gotovo su se u potpunosti povezivali unutar libanonske zajednice.

U tom smislu, svi piknici i zabave koje smo organizirali imali su ples i slavljenički zajednički aspekt koji je uvijek sadržavao swing i bio je super zabavan, posebno za četverogodišnjaka.

Dakle, za mene to nikada nije bio samo arapski bubanj ili set bubnjeva u zapadnjačkom stilu, uvijek se radilo o pratnji i pronalaženju »soničnog rješenja«.

Također, bilo je »plesno«. To mi je bio vrlo važan aspekt jer je moja starija sestra bila plesačica i uvijek sam vježbao i istraživao s njom i njezinim prijateljima. Ali to je prava zečja rupa.

Kako sam ulazio u tinejdžerske godine, počeo sam istraživati ​​​​sonična rješenja koja su mi zvučala zanimljivo. Raspon zvuka koji je postao dostupan bio je gotovo neiscrpan, a svi ostali aspekti onoga što je te instrumente učinilo funkcionalnima i važnima u njihovim vlastitim kulturama bili su mi nepoznati.

Ipak, to je zavodljivo za mlade i neupućene, iako je teško uhvatiti korak sa svim stvarima koje vas zanimaju. Čak i prije nego što sam započeo fakultetsko obrazovanje na Berklee College of Music u Bostonu, već sam bio u cjeloživotnoj potrazi za putovanjima i životom na raznim mjestima kako bih pronašao odgovarajuće vještine, što mi je pomoglo da imam rješenja na dohvat ruke.

To putovanje je daleko, daleko, od završetka i ne znam hoću li ikada stići na cilj. Što sam stariji, nisam ni siguran je li to potrebno, ali je neophodno moći izgovoriti, pjevati i odsvirati svaku notu koju čuješ u nekom određenom vremenu i obogatiti iskustvo odličnim zvukom.«

Na tom putu bez kraja, Haddad svirajući i predajući prenosi poruke, ne samo slušateljima, nego i glazbenicima. Pritom ne razmišlja samo o sviranju, već i o duhovnosti u glazbi. Ona se manifestira u njegovim izvedbama. Zapravo, on zaranja u vlastitu duhovnost i te spoznaje pretvara u glazbu.

»Želim da publika osjeti kao da sudjeluje u tome zamišljajući ideje i boje«, iskazuje svoju viziju.

»Također se nadam da ću prisutne dovesti u stanje transa, gdje zvuk glazbe pomaže dubljem osjećaju u njima, što mogu svjesno prepoznati. Također bih volio da naša publika prepozna kako slavimo jedni druge dok stvaramo glazbu.

Na zrelijoj naprednoj razini, čudo je kako nečiji individualni duh progovara. To počinje kada dijelite prave alate s istomišljenicima. To pomaže u postavljanju platforme za pretvaranje onoga što bi kolektivno moglo biti »duhovno iskustvo«, u duhovno iskustvo koje se manifestira u glazbi.

Možemo to nazvati duhovnošću. Vjerujem da postoji način govora iz srca koji nadilazi stil i komunicira na dubljoj razini od ljudske sposobnosti analiziranja onoga što slušaju.

Kanaliziranje prave kvalitete energije i slobodnog protoka kreativnosti odlično je mjesto za početak onoga što neki ljudi smatraju duhovnim glazbenim iskustvom.«