RIJEKA Diljem našeg kraja zahuktavaju se maškarane zabave, naše čitateljice i čitatelji radosno feštaju i ni najmanje ne brinu što imaju manje vremena za zimske snove. I naši su najbolji rukometaši u njihovoj poziciji. Samo oni znaju kakve su nedavno stresne dane proživjeli dok su se otimali za toliko spominjano polufinale Europskog prvenstva, isto tako i za brončanu medalju u elitnoj kontinentalnoj konkurenciji.

»Jake snage« islandskog kormilara Hrvatske, izbornika Dagura Sigurdssona, do posljednjeg zvuka sirene susreta s Islandom, iz kojeg su izašli kao osvajači medalje, skinuli su težak teret pritiska. Nakon ostvarenih želja za velikim rezultatom uživaju u danima feštanja, u trenucima kada su nacionalni sportski junaci.

– Istina je da se nisam baš naspavao – kaže Tin Lučin, jedan od njih, riječki majstor vanjske linije koji je nakon srebra na Svjetskom prvenstvu lani sada samo još više potvrdio najvišu međunarodnu klasu. Ljubitelji loptačke estetike s guštom prepričavaju poteze visokog beka od kojih ljudi u suparničkoj zoni ostaju zabezeknuti.

»Lopta s očima« na crtu i iznenadno »rezanje zone« dijagonalom čak na desno krilo neki su od specijaliteta rukometnog poete. Doda li se tome kako je riječki ponos tijekom EP-a iznenadnim šutevima bio stalna opasnost po gol, još je ljepša slika o njegovoj igri.

– Nije bilo previše vremena za spavanje, jasno da smo nakon svega svi skupa s guštom feštali te ne mogu reći drugo nego daj Bože da bude još čim više razloga za ovakva nespavanja.

Maraton

Za njim i prijateljima je izuzetno naporan loptački maraton s osam utakmica u dva tjedna, borba u dvobojima od kojih je doslovno svaki imao izuzetan značaj, sve od početka do kraja ovog velikog turnira. Mnoge su utakmice kidale živce navijačima, samo igrači znaju kakve su psihofizičke napore morali podnijeti da bi bili nagrađeni europskom medaljom.

– Naravno da je sve ovo iza nas bilo itekako naporno, morali smo odigrati puno utakmica u ovako kratkom razdoblju. Uz to je izražen i psihološki pritisak jer je svaka utakmica na svoj način bila odlučujuća. Ali, na kraju se stvarno isplatilo sve ono što smo morali pretrpjeti. Jasno je kako smo svi mi zajedno presretni što smo ponovno napravili jedan lijep rezultat. Nema ljepše nagrade od medalje za sve ono što smo uložili.

Teška ozljeda šutera kalibra Zvonimira Srne je najglasniji zdravstveni problem koji je tijekom EP-a odjeknuo iz hrtvatskog tabora. Bilo ih je još, ali nisu toliko spominjani. Momčad je bila jača i od napora i od zdravstvenih problema, gledajući nepokoljebljivo prema ciljevima bez obzira na »incidente na putu«.

– Činjenica je da smo imali dosta problema na Europskom prvenstvu. Ne zaboravimo da smo i prije turnira imali dosta igrača koji su se vraćali na teren poslije ozljeda. Konkretno, i ja sam počeo trenirati nakon prisilne pauze. Na samom EP-u se ozlijedio Srna, isto tako i kapetan Ivan Martinović, koji je nastavio igrati ozlijeđen. Takav je nastupao praktički cijelo prvenstvo. Ozlijedio nam se i David Mandić tako da nam nije bilo lako. Ali mislim da smo u svemu tome pokazali karakter koji nas krasi, demonstrirali smo kako se bori za dres reprezentacije.

Detalj Martinovića koji igrajući s »nogom i pol« vratolomnim skokom sprečava kontru i čisti gol, puno kaže o mentalitetu ove generacije. Ekipa kao da je neuništiva, čim joj je teže, više se zbije i čvrsto reagira.

– Kada smo u teškoćama, od sebe dajemo ono najviše što možemo i to je odlika koja krasi ovu momčad. Možda mi nemamo igračku kvalitetu kao Danci, ali nas krasi to da se uvijek »bacamo na glavu«. To je nešto što su nas naučili naši prethodnici, stariji igrači još kada smo mi ulazili u reprezentaciju. Tako smo nastavili, naravno da ćemo se tako odnositi i dalje.

Moderni rukomet sve više krči neke druge puteve, snaga i brzina su dominantni, gledamo sve više inačice NBA rukometa. Hrvatska pak voli stati na loptu i nadigravati se, čekati priliku za neki loptački vic kakvi su ovi Lučinovi.

– Mi smo mala zemlja i ne možemo se uspoređivati sa širinom izbora igrača kakvu imaju mnoge druge reprezentacije. Naravno da ozljede i izostanak nekih igrača svakako poremeti ritam. Kod nekih drugih velikih reprezentacija kada netko drugi uđe u ekipu, možda je i bolji od onog koji je ispao. Ali nas krasi to zajedništvo i to da se uvijek borimo, dajem sto posto i mislim da to naši ljudi prepoznaju i vide.

Samopouzdanje

S ovakvim saznanjima o odnosu snaga Tin i prijatelji često izlaze na teren u ulozi Davida nasuprot Golijatu.

– Dobro, na ovom turniru se nismo susreli s Danskom, ali na prvenstvu je zbilja puno reprezentacija koje su uistinu na vrhunskoj razini, sastava koji mogu pobijediti svakoga. Stoga je tim više ovo uspjeh, činjenica da smo uspjeli dvije godine zaredom osvojiti medalju na velikim natjecanjima.

Ne treba posebno dokazivati koliko su nužne doze samopouzdanja kada se izlazi na parket tolikim cijenjenim suparnicima.

– Sigurno je u svemu tome da mi znamo da možemo igrati protiv svakoga, da svakoga možemo pobijediti. Naravno da prije svega moramo gledati sebe, igrati jedan za drugoga te da svi moraju dati svoj obol za pobjedu. Kada je tako, možemo igrati sa svima.

Dvije medalje na dva najveća međunsrodna natjecanja u dvije zime zaredom su zagrijala srca navijača, igrače su uvjerile da su sposobni za velike dosege.

– Uvjereni smo u sebe. Mislim da se, pogotovo prošle godine, dogodio neki klik, dokazali smo samima sebi da vrijedimo i možemo, da smo zbilja sposobni igrati sa svima. Mislim da smo na ovom prvenstvu to potvrdili. Nadam se da će i ubuduće biti još medalja.

Hrvatski navijači uvijek imaju velike apetite. Uspjehe sanjaju i sami igrači, uostalom naš je rukomet već desetljećima navijao sportsku javnost na velike međunarodne uspjehe.

– Sstvarno nadam i mislim da ova ekipa može puno. Svi smo tu manje više ista generacija. Imamo stoga najmanje pet do deset godina da ostanemo svi na okupu te očekujem da možemo napraviti još neke dobre rezultate i razveseliti ljude.