ZAGREB – Kazalište Hotel Bulić najavljuje novu predstavu »Fedra«, koju prema tekstu Jeana Racinea režira Senka Bulić, a u glavnoj ulozi je Barbara Nola. Premijera je 29. siječnja u 20 sati u Kulturnom centru Travno.

U ostalim su ulogama Marko Cindrić, Toni Kukuljica, Klara Fiolić i Aleph Zlovolić. Prijevod potpisuje Tomislav Prpić, dramaturgiju Vesna Đikanović, scenografiju Alma Trauber i Dean Zlovolić, kostimografiju Oliver Jularić, a dizajn svjetla Tomislav Maglečić.

Između dužnosti i žudnje

Ovako je navedeno u opisu predstave:

»U središtu ‘Fedre’ gori pitanje koje ne zastarijeva: što se događa kada želja nadvlada red? Euripidova junakinja – kasnije pročišćena, oplemenjena i mučena u Racineovim stihovima – ostaje lice koje ne pristaje na šutnju. Fedra je žena koja osjeća previše u svijetu koji prezire osjećaj.

U njezinoj borbi između dužnosti i žudnje zrcali se ne samo njezina, nego i naša civilizacija: društvo koje propovijeda moral, a živi poricanje.

Oko nje se pletu tri lika koji njezinu tragediju čine potpunom i suvremenom. Hipolit je njezina suprotnost, sjenka i zrcalo. Sin, asket, ratnik koji vjeruje da se čistoća duha brani odbijanjem svega ljudskog.

U njegovoj hladnoći nema zla, ali ima straha – straha od slabosti, od dodira, od sličnosti s ocem. Njegova vrlina postaje oklop, a oklop – kazamat. Hipolit živi u sjeni očeva imena i božanskog poretka koji ne trpi sumnju. Njegova čistoća nije samo vrlina, nego bijeg – potraga za svijetom u kojem će biti siguran od sebe samoga.

No upravo ta potreba za redom postaje njegova slabost: pred Fedrom ne vidi ženu, nego prijetnju. Prezire ono što ne razumije, a u tom preziru sudjeluje u njezinu padu.

Intimno i političko

Aricija, nasljednica prokletstva i nježnosti, nosi tišinu kao obranu.

U njezinoj potisnutoj ljubavi prema Hipolitu postoji drukčiji oblik pobune – ona vjeruje u bliskost koja se u tom svijetu više ne smije izgovoriti. A Tezej – kralj, otac, zakonodavac – stoji između prošlosti i urušavanja. On je čovjek vlasti koji više ne razumije svijet kojim vlada.

U njegovom liku prepoznajemo suvremenog vladara, političara, vođu: umoran od moći, slijep od sumnje, preplavljen strahom da će izgubiti autoritet. Kad povjeruje laži, to nije samo pogreška, to je refleks sustava koji se održava na optužbi i kazni. Tezej u svojoj osveti postaje simbol svijeta koji ne trpi dvosmislenost, svijeta koji radije razara nego da se suoči s vlastitim slabostima. Njegov pad nije samo osoban, već i društveni – urušavanje poretka koji ne zna što učiniti s istinom, s ljubavlju, s ljudskošću.

U tom zatvorenom krugu između Fedre, Hipolita, Aricije i Tezeja, sve se pretvara u borbu između strasti i vlasti, između intimnog i političkog. Svaka emocija postaje odluka, svaka odluka – presuda.

Tragedija se ne rađa iz zla, nego iz viška osjećaja, iz potisnute želje, iz nemoći da se uspostavi mjera.

‘Fedra’ je drama o ljudima koji pokušavaju održati red dok im se iznutra sve ruši. O onima koji traže istinu, ali ne podnose njezine posljedice.«