Koji je danas datum?, nekad bi se odgovor na ovo pitanje mogao dati jednim brzim pogledom. Nije trebalo otključavati ekran, tražiti aplikaciju ni punjač. Kalendar je bio tamo gdje treba biti: na zidu, iznad stola ili na noćnom ormariću, ukrašen crvenim krugovima, zvjezdicama i uskličnicima ukoliko se radi o kakvom bitnom datumu, godišnjici ili rođendanu.

Fizički kalendari imali su karakter. Neki su mirisali na tiskaru, neki na kuhinju, a neki na uredsku kavu. Sa slikama lijepih žena na zidovima automehaničarskih radnji i zgodnih muškaraca u frizerskim salonima. Bili su predmet koji se ne baca sve do prosinca kad se, uz malo grižnje savjesti, zamijeni novim.

Danas je kalendar stao u džep. Digitalan je, tih i neumoljivo točan. Podsjeti nas kad kasnimo, upozori nas kad smo nešto zaboravili i ne dopušta da se pravimo da »nismo znali«.

Svaka čast modernom kalendaru na njegovoj ažurnosti, ali ima jednu veliku manu – dosadan je. Crno-bijel i bez karaktera, ne dopušta da se s njime igramo i svaki mjesec označimo ono srcu nam drago, zaredamo fotografije nekih plemenitih ili zgodnih ljudi, ili da se pak jednostavno divimo opatijskoj rivijeri koja je najljepša u rujnu.

Na svu sreću, iako papirnati kalendari više nisu neizostavan dio svakog kućanstva, oni i dalje postoje i ponosno se listaju ovisno o mjesecu. Najaktualniji su u ovo božićno vrijeme kad se obično daruju, ne toliko iz potrebe, već iz nekih malo drugačijih razloga.

Tete spremačice

Upravo jedan takav razlog imao je iza sebe poseban kalendar koji su prošle godine osmislili i stvorili studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Osoblje koje svakodnevno brine o čistoći i održavanju zgrade Filozofskog fakulteta u Zagrebu često ostaje nezamijećeno, iako njihov rad uvelike pridonosi svakodnevnom funkcioniranju ustanove.

Upravo je na tu činjenicu još 2018. godine upozorio stručni suradnik na Odjelu za fonetiku FFZG-a Jordan Bićanić, istaknuvši kako je riječ o socijalno osjetljivom segmentu društva čiji se doprinos rijetko prepoznaje.

Smatrao je da bi studenti i profesori trebali biti bolje upoznati s osobljem koje održava fakultet te da je kvalitetan odnos između tehničkog i ostalog osoblja jedan od preduvjeta za napredak institucije.

A kao rješenje osmislio je jedinstven kalendar na kojemu će svaki mjesec krasiti fotografija jedne tete spremačice Fakulteta.

Svaka čast, studenti! / Foto Davor Kovačević

Ta je ideja izložena na prvom sastanku održanom u prostorijama fakulteta u Ulici Ivana Lučića 3, a gotovo sedam godina kasnije, projekt je napokon realiziran te je prije godinu dana svečano predstavljen i tiskan u tisuću primjeraka.

Kalendar, čiji je izdavač Klub studenata Filozofskog fakulteta, dijelio se zainteresiranima, a svi su mogli ostaviti donaciju.

– Projekt je 2018. godine zamro, što zbog koronavirusa, što zbog izmjena u upravi fakulteta. Sedam godina nakon početne ideje i dvije snimljene fotografije, ponovo sam okupio ekipu, od kojih je njih dosta bilo bivših studenata, i rekao im da ideja za kalendar i dalje stoji i da je možemo realizirati ako su za.

Svi su pristali i tako je to opet krenulo. Prvo smo krenuli s fotkanjem, obavijestili smo upravu fakulteta. Njima se to svidjelo pa smo projekt povezali sa 150. obljetnicom Fakulteta, govori nam Bičanić.

Ovaj poseban kalendar nastao je radom u timovima, a svačija ideja bila je dobrodošla. Fotografi su se izmjenjivali pa je tako svaki od njih sa sobom donio i jedinstvenu viziju. U ovom projektu sudjelovao je cijeli niz suradnika.

Od sadašnjih i bivših studenata preko lektora. Eva Galić, Jona Tomić i Matej Lesi fotografirali su čistačice, a naslovna fotografija, odnosno ilustracija, djelo je Marijane Puljiz.

Bićanić je preuzeo svojevrsnu ulogu šefa pa su poneke smjernice ipak bile zadane. Kako kaže, nije bilo mjesta patetici, za kalendar je imao viziju dokumentarističkog, kul izgleda.

– Rekao sam, može sve, ali na nekom tom tragu. Postojala je ideja da neke fotografije budu u »vestern stilu«, ja sam se sjetio scene iz filma »Nema zemlje za starce« braće Coen gdje Javier Bardem stoji ispred farova automobila, tako smo na kraju i fotkali, ispričao nam je Bićanić.

Prva linija obrane

A upravo na toj vestern style fotografiji, ali i na onoj možda najupečatljivijoj u kalendaru, nastaloj 2018. godine, na kojoj stoji na krovu Fakulteta s metlom u ruci, našla se spremačica Ivana.

Ivana – leteća spremačica / Foto Davor Kovačević

– Ova na krovu nastala je prije korone, pitali su me je li mi u redu da se popnem na krov, nisam se bojala! Tad je projekt krenuo kao zezancija, da nešto napravimo i da nas se vidi. Pitali su tko bi volio sudjelovati, a ja uvijek volim pomoći pa sam pristala.

Mi smo te koje su najviše s tom djecom na hodniku, a nekako smo u isto vrijeme najmanje, zato mi se baš svidjela ova ideja. Mi smo prva linija obrane, našalila se.

Ivana na Filozofskom radi već 17 godina te priznaje kako je i sama pričljiva pa joj je uvijek drago sa studentima stati i porazgovarati, saznati što se novo u njihovim životima, na fakultetu, ali i izvan njega, događa.

– Sa studentima se i smijemo i plačemo, galamimo i ljutimo se, i opet se smijemo. Ja sam došla ovdje taman u vrijeme blokade 2009. godine. Mi smo i tada surađivale sa studentima, pomagale im, oni su spavali, živjeli ovdje, govori nam Ivana, ali i priznaje da joj se čini kao da su studenti u to vrijeme bili složniji.

Sloga je svakako bila prisutna pri stvaranju ovog kalendara, s namjerom da se pozornost usmjeri na radnice fakulteta koje su često nezamijećene, iako su njegove svakodnevne oči i uši.

Organizacija je bila ključna, kako govori Bičanić, jer su mogli fotografirati samo u pauzama koje čistačice imaju tijekom radnog dana i iako su se bojali da neće imati dovoljno vremena, uglavnom je sve išlo glatko i u šali.

– Kad su se za cijelu priču zainteresirali novinari, čistačice su se malo prepale. Bojale su se negativnih reakcija; da će narod reći kako se fotografiraju umjesto da rade.

Kasnije sam im pokazao komentare, nije bilo ni jednog negativnog. Nisam ni sam mogao vjerovati, uvijek se nađe neki hejt komentar, pogotovo kad je u pitanju Filozofski. Nitko ovaj put nije jednu ružnu riječ rekao, zadovoljno će Bićanić.

Ružne su riječi suvišne kad su u pitanju kalendari plemenite prirode što imaju za cilj prikazati ono lijepo i dobro u društvu ne bi li novu godinu započeli kako treba, s malo vedrine koja posebno nedostaje u hladnim mjesecima.

Tete spremačice na Filozofskom samo su jedan od primjera kako malen projekt može imati veliko značenje, i kako su kalendari i dalje zaista važni.

Dovitljivo

Tako su i ove godine, tradicionalno, mjesto u kalendaru po sedamnaesti put dočekali napušteni osječki psići. U blagdanskoj atmosferi osječkog Adventa predstavljeno je novo izdanje kalendara udruge Pobjeda, posvećenog napuštenim životinjama o kojima udruga skrbi.

Kalendar je dio tradicionalne humanitarne akcije prikupljanja sredstava za njihovo sklonište, koje se često ističe kao jedno od najuređenijih u Hrvatskoj, a ove je godine proglašeno i najsretnijim. Gradonačelnik Osijeka Ivan Radić kazao je kako je od 2021. do sada azilu upućena pomoć od 800 tisuća eura.

Kalendar se zove »Bube su u glavi«, a fotografije pasa prate i prikladni tekstovi, kojima su kreatori htjeli poručiti da svatko ima neke bubice u glavi i da je to ono što nas čini jedinstvenima.

Predsjednica udruge Ivana Crnoja priznala je kako, baš kao i prošle godine, nisu mogli odoljeti pa je tako u kalendaru predstavljeno 13 umjesto 12 pasa. Psi daju kalendar u zamjenu za minimalnu donaciju od 12 eura, a može se pronaći svake večeri na osječkom adventu.

Iz kalendara »Bube su u glavi«

Dobra je kalendarska priča i ona susjednih nam Mađara, točnije mađarskih metalaca iz čeličane u Budimpešti koji su već drugu godinu zaredom izradili svoj kalendar. Odjeveni u radna odijela, a goli do pasa, spremno su pozirali pred objektivom.

Prošlogodišnje izdanje rasprodano je, a prikupljena sredstva iskorištena su za kupnju pametne ploče jednoj školi. Ove godine interes je još veći, već je zaprimljeno oko tisuću prednarudžbi, pa se nadaju da će moći opremiti znatno veći broj škola.

Glavna poruka kalendara – ovako izgledaju pravi ljudi. Ne radi se tu o mišićavim tipovima sa savršenim tijelom, već o običnim muškarcima, radnicima; vjerodostojnom prikazu muškosti.

Neprikosnoveni hit među kalendarima sportskih saveza, klubova i reprezentacija, već godinama je kalendar Hrvatskog vaterpolskog saveza. Razlog? Atraktivne lokacije, vrhunske fotografije i, naravno, hrvatski vaterpolisti koji ni ove godine ne razočaravaju.

Prošlog tjedna završeno je trodnevno snimanje izdanja za 2026. godinu. Novo izdanje, koje stiže krajem studenoga, ovaj put donosi nešto drukčiju priču, onu posvećenu hrvatskoj kulturnoj baštini i gotovo zaboravljenim običajima, uz nezaobilazni sportski štih.

Pod kreativnom palicom fotografa Šime Eškinje, snimanje je preseljeno u pitoreskni Sveti Filip i Jakov kraj Zadra. Ovo dalmatinsko mjesto pokazalo se kao idealna kulisa za spajanje tradicije i sporta, a dodatnu dozu autentičnosti donijeli su mještani i članovi lokalnog KUD-a, koji su rado uskočili u uloge statista i domaćina.

Goli NK Orijent

Ovogodišnja tema stavlja naglasak na bogatstvo hrvatske kulturne baštine, ali kroz malo drukčiju prizmu – onu vaterpolsku. Jer ako netko zna kako spojiti more, tradiciju i sport, onda su to hrvatski vaterpolisti. Ne škodi ni da su vaterpolisti na fotografijama pokazali i malo mišića ne bi li interes za kalendar bio utoliko veći.

Sa snimanja kalendara hrvatskih vaterpolista za 2026. / Foto HVS

Što se tiče sportskih kalendara, red je spomenuti i onaj iz davne 2005. godine, kad je eminentni riječki fotograf Rino Gropuzzo fotografirao gole nogometaše nogometnog kluba Orijent.

Sada već ikoničnom humanitarnom akcijom, senior igrači kluba sav su prihod od prodaje kalendara, tadašnjih 50 kuna po komadu, donirali Centru za rehabilitaciju u Rijeci, te lovranskom Domu za nezbrinutu djecu »Ivana Brlić Mažuranić«.

Jedan od kalendara Hrvatskog vaterpolskog saveza / Foto HVS

Ispada da kalendari možda više ne vise u svakoj kuhinji, ali još uvijek znaju naći svoje mjesto, bilo to na zidu, u torbi ili barem u nečijoj dobroj priči. Nekad služe da se ne zaboravi rođendan, nekad da se pomogne drugima, a nekad da se pokažu oni često zaboravljeni u društvu.

Dok god postoje ljudi koji su spremni stati pred objektiv, psi koji strpljivo poziraju i sportaši koji rado spoje mišiće s dobrom idejom, papirnati kalendari neće izumrijeti. Ako ništa, pokazatelj su kako golo muško tijelo može nekome, barem na trenutak, uljepšati život.

Sjećanje

Što se tiče sportskih kalendara, red je spomenuti i onaj iz davne 2005. godine, kad je eminentni riječki fotograf Rino Gropuzzo fotografirao gole nogometaše nogometnog kluba Orijent.

Sada već ikoničnom humanitarnom akcijom, senior igrači kluba sav su prihod od prodaje kalendara, tadašnjih 50 kuna po komadu, donirali Centru za rehabilitaciju u Rijeci, te lovranskom Domu za nezbrinutu djecu »Ivana Brlić Mažuranić«.

Studentski ponos

O kalendaru fakultetskih spremačica pričali smo i sa članom Kluba studenata Filozofskog fakulteta (KSFF) Antonijem Krnićem, koji je i sam sudjelovao u kreiranju i promoviranju kalendara.

Antonio Krnić / Foto Davor Kovačević

– Bilo je tu šumova u komunikaciji s upravom, pogotovo kod financiranja kalendara. KSFF je neprofitna, studentska organizacija, mi ne raspolažemo nekim sredstvima i sami ne bismo mogli financirati izradu kalendara.

Pregovori s upravom su se odužili i kalendar ne bi bio gotov na vrijeme, a nismo uspjeli postići nikakav dogovor. Na kraju smo odlučili da će studenti sve sami financirati, ipak je riječ o studentskom radu. Tisuću kalendara nije mala stvar.

Na kraju nismo novčano profitirali, ali jesmo na druge načine, jer je kalendar sam po sebi itekako vrijedan, kazao je Krnić, dok primjerak kalendara i dalje ponosno stoji na zidu prostora Kluba studenata Fakulteta.