Ulazak u umjetnički atelje smješten u centru grada ponukao nas je da ga krenemo istražiti. Otkrili smo da se iza imena Kleia krije kreativka Dallia Vuksan, po zanimanju socijalna radnica, koja svoju umjetničku crtu pretače stvarajući šalice, satove i vaze neobičnog dizajna. Bio je to povod za razgovor u kojem smo saznali kako je započela priča u kojoj glavnu ulogu ima keramika, o utjecajima, inspiraciji, bojama, te zašto je za svaku osobu dobro da se bavi kreativnim radom koji usrećuje.

Po zanimanju ste socijalna radnica. Što je kumovalo vašem ulasku u svijet keramike i umjetnosti?

– Ulasku u svijet keramike najviše je kumovalo upravo moje zanimanje socijalne radnice. Socijalni je rad moja prva ljubav, rad s ljudima je iznimno ispunjavajući, ali sa sobom nosi stres, stoga je dobro imati neki “ispušni ventil”. Kad je stres dosegnuo svoj vrhunac, znala sam da moram nešto upisati, nešto što će me opustiti i zaokupiti mi misli na nekoliko sati. Umjetnost je uvijek bila dio mene, a rad s glinom dugogodišnja želja, tako da je došlo nekako prirodno i pokazalo se da je sa razlogom bila dugogodišnja želja.

Zašto ste se odlučili za keramiku?

– Otkad znam za sebe, voljela sam umjetnost i bilo kakav oblik kreativnog izražavanja, bilo to crtanje, ples, pisanje. Glina je fascinantan medij, poziva na igru, nema ograničenja, sve što zamisliš možeš pretvoriti u djelo u vrlo kratkom vremenu. Ona traži fokus, traži da usporiš i budeš prisutan, a to je bilo upravo ono što mi je trebalo u tom momentu u životu.

Što vam je najprivlačnije u stvaranju keramike?

– Igra. Igra je nešto što često i lako zaboravimo u odrasloj dobi. Mislim da je to pogrešno i da se trebamo nastaviti igrati, na koji god način. Dok radim s glinom, misli nestanu, uđem u neki svoj svijet koji je neograničen i nesputan svakodnevnim događanjima, obavezama i problemima. Također, osjećaj slobode i postignuća u vrlo kratkom roku. U samo nekoliko minuta od običnog komada gline možeš vidjeti kreaciju.

Dualnost kao stil

Što vam je najkompliciranije ili najzahtjevnije kad je riječ o keramici?

– Najzahtjevniji dio su resursi – u smislu prostora, alata i strojeva. Rad s glinom iziskuje mnogo resursa, a nedostatak istih otežava cijeli proces. Kao najkompliciranije bih izdvojila strpljenje. Vrlo sam nestrpljiva osoba, a keramika to ne dopušta. Nju ne zanima žuri li ti se, imaš li vremena tjedan dana čekati da se ona osuši. Naučila me mnogo o sebi, naučila me stati, razmisliti ili pak potpuno ne misliti, no najviše me naučila strpljenju. U vremenu u kojem smo navikli da je sve gotovo odmah, keramika me stalno podsjeća da vrijedne stvari često ne mogu nastati brzo. Čekati da se peć ohladi kako bih ju otvorila i vidjela završni predmet, nakon što sam dva tjedna života provela u izradi i oslikavanju, mislim da je najkompliciraniji dio keramike. Sve ostalo se može naučiti.

Zid u svom ateljeu sami ste oslikali. Je li vam to prvi mural koji ste oslikali i imate li želju oslikati i neke druge zidove – prostore?

– Jesam, sama sam oslikala prostor jer sam željela da bude samo moj, da ima boje koje želim i da mi izmami osmjeh na lice svaki dan kad uđem u studio. Oslikavala sam zidove u svojoj sobi, mami zidove u dnevnom boravku, zidove u udruzi u kojoj sam volontirala tijekom faksa. Tako da nije prvi put, ali ipak to svodim na osobne projekte, nemam neku želju raditi za nekoga koga ne poznajem, jer bi nedostajao taj dio moje konekcije i razumijevanja što tom prostoru treba.

U vašoj je estetici prisutan kompendij različitih stilova. Kako biste okarakterizirali vlastiti kreativni izričaj?

– Vlastiti izričaj mi je teško opisati jer radim ono što osjećam. Oduvijek mi je bilo teško raditi bilo što što me ne inspirira na neki način. Tako je i s keramikom. Lakše mi je opisati svoj stil kao dualnost. Dualnost mene same – volim monokromatiku, ali volim i žutu boju. Volim ravne, glatke, gotovo geometrijske oblike, ali volim i nedovršene, neravne i čudne oblike. Ne sputavam se i radim intuitivno. Nekada mi je gušt izbrusiti predmete do savršenosti i oslikati ih precizno i minimalistički, a ponekad ih volim pustiti potpuno sirove, neobrađene i neoslikane.

Dosta je vaših radova monokromatski. Koje su boje ili “neboje” vaši favoriti i koju vrijednost i simboliku boje imaju u vašem umjetničkom svijetu?

– Monokromatika je definitivno nešto što mi nekako najviše pristaje. Radim većinom s bijelom glinom i volim zadržati njezin izvorni izgled, tek toliko naglašen nekim crnim detaljem. Volim razbiti taj crno-bijeli svijet jarko žutom i duboko crvenom bojom. Te boje za mene su igra, razbijanje monotonije, osmijeh i krik u isto vrijeme.

Stvarate različite uporabne predmete, no šalice su, usudila bih se reći, najzastupljenije. Kako je nastala šalica za ljevoruke?

– Šalica za ljevoruke nastala je kao odgovor na svijet stvoren pretežito za dešnjake. Upravo iz tog razloga rijetko stavljam ručkice na šalice. Jedan sam dan pila iz šalice jednog brenda čiju ručku ne možeš uopće primiti lijevom rukom, a da ne izliješ sadržaj šalice na sebe. Naravno da mi se to dogodilo, te sam odlučila kreirati sebi šalicu čija ručka savršeno pristaje u lijevu ruku. Svakako da ju mogu koristiti i dešnjaci, ali ja ću uvijek znati koja joj je stvarna svrha.

Imena poput igre

Vaše vaze imaju specifičan dizajn. Što je kumovalo ideji i općenito što vas inspirira?

– Kad želim raditi nešto u čemu ću se u potpunosti izgubiti, što će mi uzeti sate, a ponekad i dane, vaze su nekako uvijek na prvom mjestu. Velike su, zahtijevaju puno promišljanja, materijala i vremena, a to dopušta da mašta i ruke odrade svoje. Također dopuštaju veću površinu za oslikavanje, što mi je najdraži dio procesa izrade keramike.

Kad dobijete ideju o određenom obliku nekog predmeta, skicirate li ga ili odmah krenete raditi u glini? Kako donosite odluku o bojama ili crtežu kojim ćete oplemeniti određeni rad?

– Odmah krećem u izradu. Probala sam nekoliko puta nešto isplanirati, skicirati, ali krajnji predmet nije bio niti blizu onome što sam skicirala, te sam odustala od te ideje. Prihvatila sam dio sebe koji voli odmah krenuti u izradu, te sama sebe ponekad iznenadim što je nastalo iz doslovno ničega. Kao osoba volim planirati, stvarati popise, volim da je sve posloženo, a u umjetnosti sam potpuna suprotnost. To je ponovo ona dualnost o kojoj sam ranije govorila, koja mi je očita vodilja u kreativnom radu. Kad se rad osuši, ne oslikavam ga dok nemam inspiraciju. Inspiracija je ponovno intuitivna, ponekad sjedim i držim kist po 20 minuta, a ništa ne napravim. Ako je tako, tada na neko vrijeme odustajem od oslikavanja, radim nešto drugo, dok ne budem raspoložena. Tada kist sam krene i odvede me tamo gdje trebam biti. Ne postoje dva jednaka rada, ne ponavljam dizajn, već svaka kolekcija ima svoju misao vodilju, ali identitet ostaje isti.

Vaši radovi, posebno šalice, imaju zanimljive nazive poput dua šalica “Bonnie & Clyde”, “Coco & Stella” ili tanjura “Gimli” ili “Legalos”. Kako nastaju imena te što je kumovalo tome da atelje nazovete Kleia?

– Imena radova ponovo shvaćam kao igru. Volim nazivati osobne predmete pa tako ne mogu nazvati šalicu šalica 1, 2, 5 ili slično. Kad sam birala parove šalica koje ću slikati za web-shop, sjetila sam se slavnih parova, ne nužno ljubavnih, poput Coco (Chanel) i Stella (McCartney) te ih tako i nazvala. Tanjuri su likovi iz najdražeg mi svijeta, a to je onaj koji je stvorio J.R.R. Tolkien. Ponovo, igra i individualizacija. Ime Kleia je nastalo nakon kratkog promišljanja, da bude jednostavno, da zvuči unikatno, ali i da ima smisao. Kleia je zapravo prevedena engleska riječ za glinu – clay, napisana na moj način i stavljena u ženski rod. Ništa revolucionarno, ali nekako opisuje moj cjelokupni pristup ovom mediju, jednostavan, prirodan i osoban.

Radite s prirodnim materijalima i držite do održivosti i ekološke osvještenosti. Koristite li neku posebnu glinu i posebne boje za oslikavanje radova?

– Održivost i ekološka osvještenost su pojmovi po kojima bismo svi trebali na neki način živjeti. Ne uzimati više nego ti treba, ostavljati sve u malo boljem stanju nego si našao. Glina je kraljica održivosti. Ona nema otpadaka, može se reciklirati i ponovo koristiti, boje za glinu su zapravo glina pomiješana s vodom i pigmentom. Nasreću, imamo dobavljača na riječkom području gdje mogu nabaviti sve potrebno na jednom mjestu, a sve gline i boje koje imaju u ponudi pripadaju skupini održivih materijala koji su sigurni za ljude i životinje.

Kad je riječ o poznatim umjetnicima koji rade keramiku, ima li neko ime koje vam je posebno drago?

– Ima ih više, izdvojit ću ih nekoliko. Jako volim radove Craiga Underhilla, britanskog umjetnika koji ima vrlo opušten, apstraktan i vizualno zanimljiv izričaj, također voli koristiti jarke boje u malim dozama. Od naših umjetnika na popisu se moraju naći Lidia Boševski i Boris Roce. Lidia je umjetnica koja sama pronalazi prirodnu glinu i radi prekrasne i zanimljive predmete koji odišu prirodom, ali i uči druge o svom procesu. Boris Roce je riječki umjetnik, veteran hrvatske keramičke scene, osebujnog stila, koji je prava riznica znanja, spreman pomoći svojim savjetima i koji mi je sasvim slučajno, i na moju sreću, susjed iz zgrade.

Kreativa na visini

Koga volite od slikara i kipara? Tko vam je blizak po senzibilitetu?

– Velika sam obožavateljica Vincenta van Gogha. Kad sam vidjela njegovu upotrebu boja i kratkih poteza kista kojima oživljava svoje radove, to je bilo to. Čak sam i maturalni rad pisala o njemu. Ne bih rekla da mi je rad nalik na njegov, ali upotreba jarkih i ekspresivnih boja sigurno je potekla od njega. U kiparstvu pak volim drugačiji pristup, zaglađenije, organske forme, velikih dimenzija, zato bih izdvojila djela našeg kipara Mirka Zrinšćaka. Iako niti jedan na očit način ne utječe na moj rad, sada tek vidim da je spoj ova dva svijeta upravo ono što moji radovi (nadam se) prikazuju – fluidnost i ekspresivnost.

Kakva vam glazba pogoduje dok stvarate ili volite stvarati u miru?

– Kako kad, nema nekog pravila. Nekada samo krenem izrađivati i posvetim se tome da ni ne shvatim da radim u tišini. Dok izrađujem predmet, odgovara mi neka lagana glazba, obično neki setovi bez puno riječi i teksta. Nešto što zove na opuštanje. Kad oslikavam, volim nešto jače, zaigranije, glasnije, često s jačim basom.

Posljednje desetljeće scena kreativaca koji stvaraju u glini je iznimno jaka. Kako gledate na taj fenomen?

– Je, scena je baš procvjetala i svi trebamo biti sretni zbog toga. Mislim da je količina kreativnih radionica trenutačno dostupnih na zavidnoj razini. Hoćete slikati, svirati, oslikavati staklo, izrađivati tepihe ili napraviti svoju šalicu od gline, sve je dostupno. Bijeg od svakodnevnice i izrada nečega svojim rukama pruža iznimno zadovoljstvo. U današnje vrijeme kad je sve brzo, zamjenjivo i serijski proizvedeno, rad rukama vraća osjećaj vrijednosti. Unutar radionica koje vodim, taj trenutak kad od kuglice gline unutar dva sata dođu do funkcionalnog predmeta je prekrasan i uvijek me iznova ispuni. Stresori su na svim stranama, svijet je podosta siv trenutno i svima nam treba malo boje u njemu.

Kao osoba koja se bavi socijalnim radom, smatrate li da kreativnost može pomoći ako ne suzbiti nezadovljstvo i učiniti ljude koji osjećaju ili prolaze kroz određene probleme sretnijima i opuštenjima?

– Apsolutno smatram da je kreativnost jedna od važnijih stvari u životu. Izraz sebe donosi benefite za naše mentalno zdravlje. Ne mora to biti ništa profesionalno, pa čak niti umjetnički. Bilo to da skuhate ukusan ručak, da prošetate novom stazom u prirodi ili izradite nešto za sebe ili dragu osobu, gotovo sigurno će vam donijeti barem malo sreće u tom trenu. Moramo si dati vrijeme za sebe, na taj način učimo, rastemo i lakše savladavamo stresne situacije.

Nakit od keramike

Kad ste počinjali raditi keramiku, pohađali ste radionicu. Sada i sami vodite radionicu izrade keramike. Što biste rekli koja je najvažnija stvar koju svatko tko se želi baviti keramikom mora znati i voditi računa o tome?

– Rekla bih da za bilo što kreativno ne smijemo sebe shvaćati preozbiljno. Prema tome bih prvo rekla – igra i strpljenje! Igra i polagani pristup, osjetiti glinu i povezati se njome, dok se zabavljaš su na prvom mjestu. Drugo najvažnije što bih navela je biti blag prema sebi, pustiti očekivanja i biti spreman na pogreške. Rad s keramikom iziskuje vrijeme i učenje. Najviše i najbrže sam naučila upravo preko pogrešaka, a tada treba biti nježan prema sebi, uzeti to kao lekciju i razvijati se iz toga – što nije nimalo lako.

Faza kad se keramika peče u adekvatnoj peći je vrlo delikatna. Kakva su vaša iskustva?

– Peć je zastrašujuća kad ste početnik. Svaki se predmet pali dva puta, a svako paljenje traje oko 8 sati. Ima jako puno nauke o pećima i u početku ne znaš točno što i kako, ali tada sam otkrila jedan divan svijet, a to je svijet nesebičnog davanja znanja i dijeljenja iskustva. Kad god sam pitala za pomoć, dobila sam apsolutnu podršku. Bez zadrške ljudi dijele svoja iskustva, svoje greške i uspjehe. Nastojim kroz radionice prenijeti sva svoja iskustva, kao što su i meni kolege keramičari prenijeli. Nakon što prođe prvo paljenje i vidiš rezultate, učiš iz toga i mijenjaš ono što je bio problem. Vrlo se brzo sve to savlada i sada smo peć i ja najbolje prijateljice koje rijetko imaju nesuglasice.

Osmišljavate i nakit od keramike. Kažite nam nešto više o tome.

– Nakit je nešto što izrađujem samo za sebe. To je dio koji me baš veseli jer si izradim točno ono što želim. Naravno da je minimalistički oslikan i većih dimenzija jer ja to tako volim. Ne prodajem ga, barem ne zasad, jer smatram da mora postojati i dio mene koji ne dijelim ni s kim drugim.

Realizirali ste i ukrase za bor. Kako nastaju vaše “kuglice”?

– Kuglice koje nisu zapravo kuglice uopće nisu moja ideja. Teo, moj muž, je bio idejni začetnik cijelog koncepta. Nemam ih u slobodnoj prodaji, već su osmišljene kao pokloni koje poslovne osobe mogu naručiti za svoje klijente, kao ručno rađeni dodatak standardnim božićnim poklonima. Dolaze kao gotov proizvod, kuglica s crvenom satenskom vezicom, u poklon kutijici s osobno izrađenom čestitkom koju sama dizajniram i osmišljavam. Ideja je da svake godine dobiju drugi ornament koji će činiti cijelu kolekciju s godinama. Jedne godine je to zvjezdica, drugi božićno drvce, pa pahuljica i tako dalje. Proces izrade je dugačak jer se radi o malim ornamentima koji se moraju pažljivo sušiti kako bi ostali ravni, zatim slijedi uređivanje rubova pa oslikavanje, a zatim prvo paljenje. To se sve nekako i odradi, no tada dolazi glazurno, drugo paljenje, kod kojeg se predmeti ne smiju dodirivati što iziskuje nekoliko paljenja i pomno slaganje peći kako bi ih stalo što više. No krajnji je proizvod plod puno ljubavi i truda, što klijenti i prepoznaju.

Za kraj nam otkrijte kakvi su vam planovi i želje za 2026. godinu, te što biste željeli ostvariti kad je u pitanju keramika i kreativni rad?

– Voljela bih se više posvetiti izradi većih predmeta te se nadam da ću u sljedećoj godini pronaći više vremena za to. Također razmišljam o radu na lončarskom kolu jer rad isključivo rukama, tehnikom kojom radim, ima svoj danak, a to su bolovi u šakama. Najveća želja je pronaći vremena za posjet nekim gradovima koje imaju dugu keramičarsku tradiciju, poput Seville, Porta i Stoke-on-Trenta. Sve ostalo će doći spontano i bez mnogo planiranja, baš kako volim.