ZAGREB – U podrumu zgrade u zagrebačkoj Ožegovićevoj ulici odigrana je solo izvedba Lovre Rimca, mladog glumca koji je na sebe vrlo precizno preuzeo staračku rigidnost »četvrte dobi« (maska: Iva Lea Dežmar).

Afekti koje predstava istražuje su bijes i ogorčenost ljudske usamljenosti u sedmom ili osmom deseteljeću životne dobi.

Baveći se govorom svoga samoborskog kraja, sjećanjima unutar vlastite obitelji i šire etnografske zajednice seoskih stanovnika, Rimac u suradnji s redateljicom Marinom Petković Liker i dramaturginjom Majom Sviben dovodi publiku u siromašnu ruralnu kuhinju, obavijenu mirisom kokošje juhe iz vrećice (scenografkinje: Ana Paulić i Ivana Radić).

Starac ulazi na scenu glasno psujući, jamrajući, protestirajući, raspravljajući »svoju ledinu« i svoje pravo da sinu gastarbajteru možda i ne ostavi nikakvu zemlju u nasljeđe.

Umrle su mu i žena i kći, a sa sinom i snahom nikako ne uspijeva uspostaviti kontakt.

Njegova je ljutnja pomiješana i s reumatizmom i sa svim ostalim životnim gubicima: on je vulkan iz kojeg kuljaju različiti oblici socijalnog, političkog i osobnog očaja.

Prazna i puna soba

Dramaturški je posebno zanimljivo što u prvom dijelu predstave pratimo ispade čovjeka koji je zapravo posve sam sa sobom, emocionalno ogoljen, bez svjedoka, dakle može si dopustiti otpuštanje svih kočnica cenzure.

Ovaj dio izvedbe je polagan, mučan i rubno psihotičan: gledamo muku starca koji se vuče svojom »praznom sobom«, bez ikakvog oslonca bilo u sebi, bilo u drugima. Siromaštvo je također opipljivo bolno.

Ali zato u drugom dijelu predstave, kad se starcu čini da je kompletna publika u prostoru izvedbe zapravo dugo željeni povratak svih njegovih dragih lica (glumac doslovce u svakom licu iz gledališta prepoznaje »nekog svoga«), predstava ulazi u gotovo terapijsku relaciju upoznavanja starčeva mnogo toplijeg, emocionalno ranjivijeg i gostoljubivijeg lica.

Sad iz njega izbijaju vicevi, pozivi na čašu vina, omiljene pučke samoborske popevke, potreba da s gledateljima podijeli egzemplarne anegdote i sirotinjsku kutiju keksa.

Puna soba, međutim, još je žalosnija od prazne sobe jer publika dobrostivo pristaje glumiti koga god treba iz starčeve obitelji i susjedstva, s punom sviješću sudjelovanja u obmani; u balu duhova.

Baš kao u finalu Shakespeareova »Kralja Leara« i tamošnjim scenama ludila, glumac Lovro Rimac postaje furiozni starac/dijete, sanjar svojih boljih prošlosti, baš kao i beskrajno usamljeni bezdomnik.

Predstava postavlja pitanje kako uopće pristupiti starosti koja u svojevrsnom emocionalnom deliriju svoje socijalne halucinacije priznaje koliko je željna ljudskog kontakta, ali obzirom na manjak empatije koji pokazuje u prvom dijelu predstave, slutimo da su kontakti krajnje otežani, ako ne i onemogućeni.

Pritom žestoka ljutnja postaje zadnja stavka koja protagonista spašava od potpunog očaja.

Žalost ispod okrutnosti

U razgovoru nakon predstave, Lovro Rimac istaknuo je kako ga je u istraživanju za ovu predstavu posebno zanimala odsutnost suosjećanja, tipična za dio staračke populacije njegova kraja, odnosno kako je lik koji igra oblikovao prema nekoliko stvarnih kazivača.

Svaki put se radilo o osobi koja je ostala bez uporišta u svojoj familiji, prijateljima i susjedima, odnosno o ljudima koji su i u mlađim danima trpjeli velike emocionalne gubitke, nakon kojih su »previše otvrdnuli«.

Rimac svog burnog očajnika igra s mnogo finih detalja, posvećen dokumentarnosti izvedbe i s puno sluha za seoske običaje.

Namjera mu je u gorkom i napadačkom stavu starosti pronaći korijene ličnosti koja se nekad bila u stanju povezati s bližnjima, u čemu uspijeva zahvaljujući nekoj temeljnoj i veoma dubokoj melankoliji svoje izvedbe.

»Antologija sjećanja« je također i studija maskuliniteta; svega onoga što je muškarcima (svih dobi) i dalje društveno zabranjeno: plač, emocionalna otvorenost, priznavanje vlastite potrebe za privrženom ljudskom blizinom.

Zbog toga bismo mogli zaključiti da su i redateljica Marina Petković Liker i Lovro Rimac kao glumačka prizma muške starosti zapravo borci za onaj dio populacije koji je inače veoma rijetko prisutan i na pozornici i u gledalištu.

Za ljude zatvorene u svoje grube, tvrde čahure. Izolirane. Ostavljene u kućama iz kojih su mladi odavno otišli trbuhom za kruhom.

Potresno je što sa scene čujemo gotovo zaboravljeno samoborsko narječje, svedeno na psovku i vapaj.

Svakako predstava koju vrijedi dalje igrati i otvoriti razgovorima s publikom, obzirom da je problem staračke usamljenosti jedna od najtežih socijalnih rana našeg vremena.

Saznali smo i da podrum u Ožegovićevoj traži sponzore kao moguću podršku trajanju ove improvizirane kazališne lokacije, što se čini vrijedim podržati, jer je skupina Četveroruka, kao producent podrumske izvedbe, poznata po inzimno kvalitetnim istraživačkim predstavama.

Što se Rimca tiče, zbilja je svoj prvi samostalni rad pretvorio u kuću slojevite, tamne empatije.