Stvarnost koju trenutno proživljavamo čini nam se dramatičnijom od one koju smo već prošli, koju smo možda i zaboravili. Ako se vratimo u prošlost, i prije je bilo izuzetno dramatičnih tonova, slučajeva javnog nasilja, govora mržnje.

Sjetite se, na primjer, pitanja dvojezičnih natpisa – kaže doc. dr. sc. Erik Brezovec s Fakulteta hrvatskih studija, Odsjeka za sociologiju, te dodaje:

– Dakle, nemamo razriješenu prošlost i kao takva ona je podložna različitim manipulacijama. Da netko bilježi kronologiju javne komunikacije u Hrvatskoj posljednjih, recimo, 20 godina, ne bi npr. vidio ekstremizaciju, nego kontinuitet.

Politika je nositelj tog kontinuiteta. Naša politička scena je, naime, vrlo nezrela, što proizlazi iz činjenice da politička elita koju imamo politiku kao poziv nije učila u okvirima demokracije, nego u okvirima jednog totalitarnog režima.

Mi, naime, nismo dobili novu elitu s rođenjem demokracije, nego se stara elita samo presvukla u novu situaciju. Ta elita već desetljećima na svojim znanjima odgaja nove generacije elita, koje funkcioniraju na sličnim temeljima.

Ti temelji su uvelike orijentirani na ideologiju, a neke druge stvari, poput povjerenja u institucije ili pak ekonomska situacija, odlaze u drugi plan. Zašto? Zato što se na temama ekonomije, obrazovanja, znanosti jednostavno ne dobivaju izbori.

Izbori se dobivaju na vrijednostima, jer jednako kao što naša politička elita nije demokratski potkovana, i mi smo kao društvo demokratski jako nezreli. Skačemo na teme kojima se očito manipulira i zapostavljamo možda i važnije stvari za naše živote. To je začarani krug jedne mlade, još uvijek u tinejdžerskoj (onoj buntovnoj) fazi demokracije.

Odgovornost na politici

Stoga, rekao bih, svako stvaranje tenzija je umjetno. Za njime ne postoji realna potreba. No, postoje realni problemi koji se ne rješavaju i time ta umjetna tenzija poprima vrlo visoke razmjere.

Uzmite primjer ratnih zločina počinjenih u Vukovaru. Mnogo je tu još pitanja, nestalih osoba, nerazriješenih odnosa. Kada se takve stvari ne rješavaju, počinju frustracije. A zatim tim frustracijama manipuliraju i od njih profitiraju oni koji su ih na prvom mjestu trebali riješiti.

Umjesto da ih kažnjavamo, mi ih nagrađujemo novim političkim mandatom. Nevjerojatno paradoksalna situacija, koju reproduciramo godinama. Potrebna je promjena političke kulture, ali da se ona promijeni, potrebna je svijest i volja građana.

S druge pak strane, da se promijeni svijest građana, potrebna je promjena političke kulture. Tu je »kvaka 22«. Dakle, odgovornost je na politici za koju smo odgovorni mi.

Može li se dogoditi promjena? Smatram da je malo dugotrajnija smjena generacija (dakle, demografski mehanizmi) nešto što će ovu situaciju uravnotežiti.

U nedavnom razgovoru za Novi list o trenutačnim napetostima u društvu između ostalog ste naglasili da su politika i mediji profitirali na podjelama te da je ovo što se danas događa ishod svega toga…?

– Već sam u prvom pitanju spomenuo politiku. Svako vrijednosno pitanje sadržava vrlo visoku razinu kolektivne emocionalne energije. Ako postoje kolektivne emocije, one su vrlo važan resurs za svaku politiku.

Izbore ne dobiva bolji program, racionalnija politika, nego ona koja je uspješno pogodila srž onoga što ljudi osjećaju. Ako možete kontrolirati stvaranje tih osjećaja (pritom su negativni osjećaji znatno potentniji), kontrolirate i svoje mogućnosti dolaska i ostanka na vlasti.

Stvaranje podjela, emocionalno snažne teme, stvaranje frustracija, snažan su resurs za svaku politiku. Ista stvar vrijedi za medije. Pogotovo u društvu u kojemu vijesti moraju biti spektakularne, emocijama nabijene da bi bile čitanije, da bi okupirale ionako vrlo krhku pažnju.

No, dok političari profitiraju na održavanju tih tenzija u društvu, rekao bih da mediji profitiraju od trenutka u kojem se te tenzije javljaju. Ne bih rekao da mediji svjesno žele ekstremizirati javni diskurs, ali nekritički prihvaćaju te teme kao presudne.

Produžuju im vijek trajanja – npr. recikliranje jedne te iste vijesti na drukčije načine samo da ona ostane javnosti zanimljiva. Time stvaraju možda nenamjeran učinak polarizacije društva.

Dok politici odgovara stanje tenzija, mediji se njime koriste da stvore vijest. I jedni i drugi djeluju u okvirima vlastite racionalnosti. Racionalno je politički profitirati na tenzijama.

Racionalno je produžiti rok trajanja neke loše vijesti. Pitanje je koliko je to etično. Povratak etici u tim disciplinama nešto je što bismo svi trebali tražiti.

Kritičko mišljenje

U širem kontekstu, ne manjka ni rasprava o slobodi govora, izražavanja, mišljenja… Pritom je medijski aspekt također nezaobilazan. Kad u tom kontekstu govorimo o slobodi medija u Hrvatskoj, do kakvog zaključka možemo doći, kakvo je vaše mišljenje o tome?

– Već desetljećima ponavljamo da treba kritički razmišljati, ali smo preskočili ono ključno, a to je naučiti ljude što kritičko mišljenje zapravo jest. Ako samo inzistirate na kritici, a ne naučite standarde i svrhu te kritike, dobit ćete kritizerstvo.

A kritizerstvo vrlo brzo postaje emocionalno nabijena nesnošljivost prema onima koji misle drukčije. Ljudi imaju osjećaj da su pametni i kritični, ali često samo hrane vlastiti ego i potvrđuju vlastite vrijednosti.

Kritičko mišljenje, međutim, uvijek kreće od nas samih, a tek onda od drugih. Njegova svrha nije potvrditi identitet, nego omogućiti osobni rast. Bez uvažavanja drukčijeg, nema učenja. I zato su obje strane našeg ideološkog spektra danas pale na ispitu.

Odatle i zloupotreba pojmova poput woke kulture, kulture otkazivanja, radikalizacije ili fašizma. To postaju etikete kojima osporavamo drugoga kako bismo učvrstili vlastiti osjećaj sigurnosti.

I woke kultura i radikalna desnica danas funkcioniraju vrlo slično: negiraju drugo kako bi učvrstile sebe. To je šteta, jer su izvorne ideje woke pokreta – uvažavanje i poštovanje različitosti – doista plemenite.

No kada se sloboda počne nametati, ona prestaje biti sloboda. Ako nekoga tjerate da poštuje drugoga, a ne objašnjavate zašto bi to trebao činiti, stvarate frustraciju, a ne koheziju.

Zbog toga danas možemo govoriti o degeneraciji slobode govora – ne zato što slobode nema, nego zato što se u javnom prostoru izgubila kultura pravog kritičkog mišljenja.

Zaključno, je li ugrožena sloboda govora, izražavanja mišljena u Hrvatskoj danas?

– Ne bih rekao da je sloboda govora u Hrvatskoj ugrožena. Problem je znatno manje u slobodi govora, a mnogo više u načinu na koji društvo komunicira kontroverzne teme.

Još uvijek smo mlada demokracija koja uči kako voditi javne rasprave o povijesno osjetljivim pitanjima bez upadanja u ideološke rovove. No, čak i ova negativna komunikacija koju često vidimo, oko Jasenovca, Drugog svjetskog rata, Thompsonovih koncerata, zapravo je dio procesa društvenog razjašnjavanja.

Pokušaji zabrane često proizvode suprotan učinak: jačaju društvene mitove i teorije urote. Dugoročno rješenje jest više informirane, transparentne i odgovorne komunikacije, a ne administrativne zabrane.

Učenje kako komunicirati vlastitu slobodu a da pritom ne ugrozimo slobodu druge osobe temelj je zdravog društva.