Pažnju ljubitelja putopisa ove je jeseni privukla knjiga »Ispovijest na putu u Santiago« riječko-zagrebačke autorice, rodom Opatijke, Marine Juranić. Tematikom vezana uz čuveno hodočašće, tzv. Camino koji od Francuske vodi kroz Španjolsku sve do granice s Portugalom, ova knjiga ulazi u okvire već brojem naslova poprilično opsežnih putopisnih zapisa.

Ipak, knjiga Marine Juranić drugačija je pa o tome s njom i pričamo, a na početku razgovora krećemo od kraja, odnosno pitanjem što je nakon Camina i objavljene knjige ostalo od tog hodočašća?

– Nakon Camina ostali su mi dragi ljudi koje sam susrela na putu, ostale su fotografije i dnevnički zapisi, kao i energija Camina koja je bila tako snažna da sam odlučila napisati knjigu.

Vidljiva ostavština je moja knjiga, a nevidljiva su sva transformirajuća iskustva, za koja vjerujem da se svima događaju, uslijed svakodnevnog, nesputanog hodanja prirodom i čudesnim srednjovjekovnim gradovima sjeverne Španjolske.

Vratimo se na početak. Kako, kada i zašto je pala odluka – idem!?

– Stjecajem okolnosti, otišla sam na prezentaciju Francuskog puta sv. Jakova koju je u knjižnici u Zaprešiću držala Mara Doljak. Kad se pojavila prva fotografija praznog prostora s beskonačnim putem i jednim hodočasnikom u kadru, znala sam da ću otići na Camino.

Nešto iracionalno, duboko podsvjesno, me je pozvalo na hodočašće u Santiago. Došla sam kući, pogledala u kalendar kad završava projekt na kojem sam radila i zaokružila prvi slobodni ponedjeljak, a to je bio 13. lipnja, kao datum odlaska na put.

Motivacija

Je li bilo premišljanja, straha, nesigurnosti, sumnje? Ipak je riječ o pješačenju tijekom kojeg treba prijeći gotovo osam stotina kilometara.

– Zapravo i nije. Sjećam se da sam svojoj prijateljici napomenula kako planiram ići na Put sv. Jakova, a ona mi je odgovorila, pa zašto ne bih tri dana otišla u Sloveniju na planinarenje.

Ali to nije isto. Odlazak na hodočašće i odlazak u planine, uz sve ostalo, različito su motivirani. Camino je svojevrsni poziv kojeg čovjek dobije i – ide! Vjerujem da je svatko tko je bio na Caminu osjetio taj zov i odazvao mu se.

Nije to sportski izazov, a ni ja nisam neki sportski tip. Nisam se posebno bavila ni planinarenjem, ni nekim značajnijim fizičkim aktivnostima i za mene Camino nije bio sportski izazov.

Od odluke pa do polaska na put ostalo mi je tek tri mjeseca koje sam iskoristila da se malo bolje informiram o Putu sv. Jakova i da nabavim potrebne stvari. U ta sam tri mjeseca poradila i na kondiciji jer sam znala da me čekaju fizički napori koji prelaze granicu uobičajenog.

No, nisu to bile neke posebne pripreme – veslala sam na Jarunu, biciklirala i češće išla na Sljeme, općenito, više sam hodala. Nisam se, dakle, previše spremala, ali nisam ni premišljala, osjećala nesigurnost ili strah zbog dugotrajnog pješačenja. Kao u životu tako i na Caminu, što se treba dogoditi, dogodit će se.

Savrššen kadar na putu u Santiago –- hodočasnici, praššnjavi bijeli put i dijagonalni trag aviona na nebu, nalik na zvijezdu repaticu

Kako ste određivali dionice. Iz knjige je jasno da ste dnevno savladavali od dvadeset do četrdeset kilometara. Kako ste to procjenjivali?

– To nisam unaprijed odredila. Znala sam što me čeka, ali nisam unaprijed znala koje su to dionice, već sam u trenutku kad sam došla u hodočasnički centar u Francuskoj, u gradiću Saint-Jean-Pied-de-Port, dobila popis svih mjesta na Francuskom putu sv. Jakova, i to po rasporedu za 34 dana.

Naravno, nije zadano da tu udaljenost prođete u toliko dana, možete hodati kraće ili duže od toga, no ja sam hodala 34 dana. U tom itineraru je i popis svih prenoćišta, kao i prikaz visinskih razlika između pojedinih postaja puta.

Na temelju svega toga sam, kako se to kaže, na licu mjesta, po nahođenju i željama koje sam imala taj dan, odlučivala kada ću i koliko hodati, gdje ću seviše zadržati, gdje ću posjetiti neke zanimljivosti…

Fizička iskušenja

Što je na putu bilo najteže i najgore, što najljepše i najbolje?

– Pješačenje dugo osamstotinjak kilometara donosi fizička, emotivna i duhovna iskušenja. Fizička iskušenja vezana su uz činjenicu da tijelo nije naučeno hodati tim ritmom od, primjerice, osam dana.

Mene su tako nakon tjedan dana počeli boljeti kukovi i to me je usporilo, čak pokolebalo da možda neću moći hodati do Santiaga. Ali, to su fizička iskušenja kroz koja svi prolaze, treba ih izdržati.

U zadnjoj trećini puta u Španjolskoj je bio toplinski udar, a ja sam baš taj dan prošla više od četrdeset kilometara pa me toplina potpuno dezorijentirala. Mislila sam da neću moći dalje.

Odspavala sam dva sata, vratila snagu i sljedeći dan nastavila hodati. Najljepše je što mi se nakon napora uvijek dogodilo neko divno čudo, došla bi mi svojevrsna nagrada za upornost, bilo da sam srela neke drage ljude, stigla u neki lijepi gradić ili do kakve neodoljive slastičarnice.

Zanimljivo je svakako da se, bar je takav moj dojam nakon pročitane knjige, tijekom Camina družite s mnogima, ali u prvom ste planu ponajprije vi. Putujete i razmišljate, ali često ste u kontaktu s brojnim ljudima, čak se stvore i posebna prijateljstva, stvori se jedno posebno ozračje. Je li i to, po vama, jedna od posebnosti i ljepota Camina?

– Sigurno. Ljudi su ipak u svemu najvažniji. Ja sam hodati krenula u društvu jedne žene koja je iskusna planinarka dugog koraka i već sam na početku shvatila da to neće ići. No, nije tu samo dinamika hodanja, već i dinamika želja, očekivanja, ciljeva koje želiš ostvariti…

Uz to, mislim da svaki čovjek ima neki svoj ritam i bolje je hodati sam jer onda imaš svoj tijek misli, svoj način promatranja i razmišljanja, a komunikacija s drugim ljudima bi te vjerojatno u tome omela.

Zato sam uglavnom hodala sama što smatram jednom od najvećih vrijednosti tog puta jer sam mogla donositi zaključke i upoznavati samu sebe na jedan drugačiji način nego inače.

Željkove sugestije

Kako ste došli na odluku da svaki dan hodanje posvetite nekome od ljudi koji su činili ili čine vaš život? S literarne strane to je podiglo vrijednost i zanimljivost knjige.

– S obzirom na to da je Camino katoličko hodočašće, neki su me prijatelji pitali hoću li se zavjetovati, odnosno poželjeti nešto i s tom željom u srcu hodati do cilja.

Ništa takvoga nisam imala, ali me je to pitanje potaklo na razmišljanje pa sam odlučila da ću svaki dan hodati za nekog od svojih prijatelja i članova obitelji te na taj način radost Camina podijeliti s mnogim ljudima koji su obilježili moj život.

Hodočašće dugačko osamsto kilometara počinje usponom preko zelenih prostranstava Pireneja

Camino ste savladali 2016. godine, knjiga se pojavila u lipnju ove godine. Kako to da je tako dugo nastajala?

– Nakon Camina pune sam tri godine premišljala bih li napisala knjigu, a cijelo to vrijeme nije me napuštala energija hodočašća. To sam, prikupivši sve bilješke, i napravila 2019. godine i tada je nastala prva verzija koja je bila stotinjak stranica duža od ove objavljene.

Onda je sve zastalo, a kad sam se 2023. godine doselila u Rijeku, vratila sam se rukopisu te ga u Rijeci i dovršila. Nudila sam ga raznim izdavačima, ali u nas očito postoji zasićenost knjigama o Caminu, tako ga niti jedan urednik nije htio ni pogledati.

Na moju sreću rukopis se dopao Željku Žaraku, vlasniku i uredniku izdavačke kuće Libricon specijalizirane za putopise. Željko mi je dao niz odličnih sugestija pa sam dio teksta pročistila, a dio prilagodila činjenici da sam na Caminu bila 2016. godine.

Sa zahvalnošću mogu reći da je moj urednik zaslužan što je »Ispovijest na putu u Santiago« knjiga koja je nadišla okvire putopisa i standardnih knjiga o Caminu.

Od Camina do Rijeke

Kakve su reakcije nakon pojave knjige?

– Moram priznati da sam iznenađena sa svim pohvalnim riječima koje su mi uputili čitatelji. Neki su moji prijatelji, pa prijateljski hvale knjigu, ali mi se javljaju i ljudi koje ne poznajem, ljudi koje tema Camino nimalo ne zanima, ali su stjecajem okolnosti knjigu pročitali i oduševili se. Zanimljivo mi je kako čitatelji ističu različite stvari koje im se u knjizi sviđaju i koliko su gotovo svi dirnuti pričama o ljudima za koje sam hodala.

Što dalje kad je riječ o književnosti?

– U mojoj kuhinji ideja već se duže vrijeme razvija i piše jedna priča, o čemu se radi ne smijem reći, jedino mogu spomenuti da je mjesto radnje Rijeka.

Stabla koja su kleknula -– neobičan drvored na putu prema ššpanjolskom gradiću Roncesvallesu

Što dalje kad je riječ o putovanjima takve vrste. Ima ljudi, neke i vi spominjete u knjizi, koji su Camino prošli nekoliko puta. Hoćete li i vi ući u taj krug?

– Neki od ljudi koje sam upoznala već su sljedeće godine otišli na Camino, a rekorder je Robert iz Budimpešte koji je u međuvremenu prošao deset različitih Putova sv. Jakova.

S prijateljicama Slovenkama, koje sam srela na putu, planirala sam ići na portugalski Camino, a onda se dogodila korona i sve je stalo. Život krene nekim drugim tokom, ali ja se i dalje nadam da ću barem još jednom otići u Santiago.

Možda malo ležernije nego prvi put, bez teškog ruksaka, s više razgledavanja i skretanja sa zacrtanog itinerara. Voljela bih da to bude portugalski Camino.

Hod ususret ogledalu života

Otkad je hodočasnički put prema španjolskom Santiagu de Compostela postao ne samo vjerska, već i turistička atrakcija, namnožilo se knjiga onih koji su imali volje, snage, hrabrosti i odlučnosti propješačiti stotine kilometara tog hodočasničkog izazova.

Naravno, svaka je od tih knjiga, kao i sam čin savladavanja bezbrojnih kilometara po često neugodnim vremenskim prilikama, za svaku pohvalu. Ipak, sve je veći broj knjiga vezanih uz tu temu doveo i do svojevrsne »uniformiranosti« pa se već otprilike i zna što se može očekivati od knjige koja opisuje taj svojevoljni martirij. Kod Marine Juranić, Opatijke s riječkom adresom, stvari su ipak malo drugačije.

Naime, autorica je knjigu zamislila i osmislila na jedan drugačiji način pa tako, nakon što na u uvodnoj cjelini »Pozivnica« saznajemo zašto se i zbog čega odlučila na tu avanturu, posebno s obzirom na činjenicu da ju je ostvarila pri kraju svojih pedesetih, dakle ne u naponu svojih fizičkih mogućnosti i snaga, slijedi drugačiji pristup temi, pristup zajhvaljujući kojem ćemo kroz 262 stranice (plus 16 stranica fotografija) itekako upoznati autoricu i njen život.

Naime, svaki od 34 dana svog pješačenja od mjestašca Saint-Jean-Pied-de-Port pa do Santiaga de Compostele ona posvećuje nekome od ljudi koji su činili ili čine njen život, a tu odluku prati i pričom o tim ljudima pa tako pred čitatelja »izranja« u velikoj mjeri puno toga što je do tog trenutka i tog putovanja činilo njen život – djetinjstvo u Opatiji, studij i posao Zagrebu, povijest njene obitelji…

Naravno, neće autorica bježati ni od zapravo obaveznih opisa putovanja i svega što se na njemu događalo pa ćemo tako saznati i pojedinosti o ljudima koje je za tog podviga upoznala, ali će i pri tom Juranić biti originalna pa će, uz priče o tim ljudima, na trenutke ponuditi i izmaštane štorije o njima kako bi sve skupa bilo zanimljivije.

U žživotinjama sklonom odmorišštu Villarmentero de Campos sendvič sa sirom dijeli s jednim prijateljski raspoložženim psom

Istodobno, prateći cestu i pišući o mjestima i gradovima kroz koje prolazi ona će navesti niz zanimljivih podataka o događajima i ličnostima vezanim uz ta područja pa ćemo tako u konačnici dobiti jednu zanimljivu te zbivanjima i likovima bogatu priču o hrabrosti i odlučnosti zrele žene spremne da, usprkos svemu što je protiv nje, pješice savlada 775 kilometara takozvanog francuskog Camina.

Tako saznajemo da putuje 2016. godine i tijekom putovanja prati nastupe hrvatske nogometne reprezentacije na Europskom prvenstvu u Francuskoj. Nadalje, istodobno kad i ona taj Camino savladava i čuveni dalmatinski hodočasnik Ivan Kapetanović čije peto hodočašće kamerom i perom bilježi legendarni hrvatski alpinist Stipe Božić.

Shvaćamo kroz njene zapise i to da iznimno voli i cijeni životinje i prirodu pri čemu je vrlo oštra prema čovjeku i čovječanstvu općenito pa na jednom mjestu kaže: »Životinje koje čovjek može pojesti i iskoristiti kao radnu snagu ili ih za razonodu ubijati ulaze u katergoriju nametnika i štetočina.

Nitko ne pita što trebaju pčele, kukci, ptice, zmije, šišmiši i druga stvorenja. Je li moguće da je Bog na vrh piramide života stavio čovjeka, a ovaj je požderao i zasrao cijeli planet!«, pita se Marina Juranić.

Velika je pažnja posvećena i krajoliku, ljudima i povijesti područja kroz koje prolazi pa tako čitatelj saznaje niz zanimljivosti vezanih uz svaku lokaciju do koje dolazi tijekom više od mjesec dana pješčenja, a neki od tih zapisa poput onog o vješticama iz Galicije su iznimno zanimljivi i motivirajući, kao što su i zapisi o životinjama koje sreće tijekom svog putovanja vrlo emocionalni. No, iznad svega je spoznaja da je Camino bio potreban i da je bio uspješan.

Jer, kako piše na jednom mjestu: »Na Camino se ne dolazi slučajno i bez razloga. Za mnoge ljude to je točka preokreta. Biti ondje znači, ako ništa drugo, osloboditi se kaveza stana i ureda.

Hodati danima po blatnoj zemlji, pod otvorenom kupolom neba, s pogledom na puni krug krajolika, najbolje je životno reprogramiranje svih nas koji smo pristali živjeti u kontroliranim uvjetima, jer sve mora biti temperirano, umjetno, ugodno i lako.

Bojimo se hladnoće, topline, vjetra, kiše, napora, a osobito fizičke boli. I baš zato su žuljevi, istegnute tetive, upale mišića, ukočena leđa i umor pravi blagoslov Camina.

Prizivaju nas iz letargije nesvjesnog u stanje JA JESAM prisutnosti. Camino je uzemljenje, zdrav asketizam i stanje pojačane budnosti. On je prazan prostor u kojem je moguće kreirati drugačiju budućnost.«, zapisala je Marina Juranić koja na završnim stranicama knjige kaže i ovo:

»Camino je pokrenuo mnoge procese kojih nisam bila svijesna, ali sam shvatila na koji me način uvjetuju. Kao da sam hodala ususret ogledalu života u kojem se zrcalio objektivniji odraz mene. Jednostavno rečeno, dogodilo se da sam osvijestila neke obrasce ponašanja i vidjela svoje minuse i pluseve.«