IN MEMORIAM Dean Šćulac (1970. - 2025.)

Dobrota, mudrost, poštenje, dostojanstvo. Veliki je čovjek otišao. Zbogom, ljudino...

Danijel Vukušić

Foto arhiva NL

Foto arhiva NL

Jedan od glavnih kreatora najvećih riječkih nogometnih uspjeha preminuo je nakon višegodišnje borbe s teškom bolešću



Kažu da onaj koji živi u sjećanjima ljudi čije je živote dotaknuo svojom dobrotom i plemenitošću, živi dok ga se sjećaju i spominju i kad ga među živima više nema. Vječno će onda živjeti predobri Dean Šćulac koji je nakon duge borbe s najtežom mogućom prokletom bolesti u nedjeljno jutro otišao u najbolja moguća spominjanja.


Nema više Deana… Niti se na to itko naviknuo u proteklih dvije-tri godine kad je Dean rijetko mogao navratiti na mjesto koje je sagradio, svoju Rujevicu. I na to se neće nikada naviknuti nitko tko je barem malo bolje upoznao čovjeka koji je život živio i svijetom hodio da bi, ako ikako može, pomogao drugima.


Svako mjesto, svako društvo, svaka prostorija, svaka ćakula, ozbiljna ili neobvezna, bila je bolja ako je Dean bio tamo. Znate takve ljude… Gdje god kroče donesu osmijeh i bolju volju. Sport diže tenzije, Dean bi negativna iskakanja smirivao već samom svojom pojavom. Samo došeta i sve bude bolje.




Od sto ljudi koji su ga poznavali, sto će na prvu o njemu reći isto, dvije iste riječi svakome padaju na pamet. Dean Šćulac bio je – dobar čovjek.


Samim time što ga već neko vrijeme zbog bolesti nije bilo, na Rujevici se pojavila ogromna praznina. Nema onog koji je mogao donijeti ono što je u sebi nosio Dean. Toliku smirenost, a uz tako silnu dobrotu i toliko silnu, ogromnu mudrost. Nakon utakmica, kad su svi vrući i puni ili euforije ili ljutnje, Dean je znao da je prošla samo jedna mala etapa, jedan koračić na putu.


Govorio je malo. Nikad glasno. Kad bi s nekim razgovarao, sugovornica ili sugovornik znali su da osim tog razgovora ništa drugo ne postoji. Prodoran pogled i maksimalna posvećenost. A kad bi prozborio, onda se slušalo. Nebitna je tu bila hijerarhija, tko je u društvu, zaposlenici, predsjednik kluba ili predsjednik države. Kad je govorio Dean Šćulac, koliko god to ispod glasa bilo – slušali su svi. Jer jako bi si rijetko uzimao za pravo da riječ uzme baš on, a kad bi to već učinio, onda su svi znali da je nekoliko koraka ispred njih. Da nema nadugačkog i glasnog razglabanja o problemu, nego smireno izrečen i objašnjen najbolji put prema rješenju problema.


Jamstvo


Živio je zdravo da se zdravije valjda i ne može živjeti. A otišao toliko prokleto prerano da ti se srce slomi od tuge. Još jedan neizrecivo tužni dokaz kako su neke stvari jednostavno zapisane, sudbine određene ma kako god ih pokušavali promijeniti. Živio je zdravo, ali sve je prihvaćao na sebe i sve proživljavao stoički. Svaka briga koju je mnogima skinuo s leđa prošla je kroz njega.


Nijedna se velika odluka, kažu, u HNK Rijeka ne može donijeti bez konačnog blagoslova Damira Miškovića. A bilo ih je, jako velikih, koje su donesene i predsjedniku predstavljene kao gotova, riješena stvar. I istog trena prihvaćene. Jer je posao obavio i odluku o tome što je najbolje učiniti donio Dean. Dovoljno. Jamstvo da je rješenje najbolje moguće.


U medijima se Deana najčešće navodilo prema službenim funkcijama. Dopredsjednik kluba. Direktor tvrtke Stadion Kantrida. A spominjalo kao »desnu ruku« Damira Miškovića. I to je, gledajući život kluba, zaista najbolji mogući opis. Ali bio je Dean daleko više. Neopisivo više. Rijetko ćete predsjednika HNK Rijeka čuti kako mu glas drhti. Zna da on mora biti stijena, nesalomljiv. U beskrajno tužno nedjeljno jutro i one dvije-tri riječi jedva su izašle iz njega.


Dean je bio prijatelj. Ne jedan od onih s kojima si dobar, znate se dugo, svašta se prošli zajedno. Nego od onih kojima vjeruješ bezuvjetno. Kojima bi i život povjerio. Pa je Damir sve napravio za Deanov život. Posebni avionski letovi u najbolje klinike na svijetu. Koliko god puta treba, kad god treba. Od Male Azije do Amerike. Gdje god su bili najbolji doktori, Dean je bio tamo. Ali opet ono prokleto… Ako ti je zapisano, koliko god dobro ili loše bilo, tako će na kraju i biti.


More je suza jučer isplakano, a proći će jako puno vremena dok sve suze presuše.


Znaš da je bolest teška, znaš da nikakvih jamstava nema i nikako ne možeš reći da je smrt grunula iz vedra neba, ali ima ljudi za koje ti je jednostavno neshvatljivo i neprihvatljivo da ih – više nema. I zbog tuge koja razdire i zbog, u konačnici, sebičnih razloga. Vrijeme će valjda učiniti svoje. Život uvijek ide dalje. Ali to da više ne možeš za savjet pitati onoga koji ti je, kao stotinama drugih, toliko puta pomogao svojom dobrotom i mudrošću… Nestvarno tužno.


Mudrost


Dean Šćulac bio je čovjek pred kojim koliko god si se trudio nisi ni mogao, kako svi gotovo svakodnevno radimo, sakriti da te nešto muči. Šutiš, namjestiš osmijeh, guraš dalje. I onda onaj njegov prodoran pogled pa blagi glas i osmijeh: »Reci. Gdje je zapelo?« Pa ti svojom mudrošću i dobronamjernošću otvori oči za nekoliko rješenja koja ti na pamet ne bi pala.


Kad bi drugi mislili da su pred zidom, Dean bi našao put u kojem bi prepreke postale nevidljive ili savladive u lagani korak-dva.


Kad je došla bolest, ostao je onakav kakav je bio. Slabiji i umorniji nego prije, ali dostojanstven, s osmijehom i visoko dignute glave. I sam je bio sportaš. Otac dvoje djece.


I dok u nevjerici i tuzi pišemo o Deanu, niti jedna riječ za vodilju nema ono »o pokojnicima sve najbolje«. O Deanu se može govoriti i pisati samo najbolje jednostavno zato što je upravo takav i bio. I takav će zauvijek ostati u srcima i sjećanju svih koji su imali sreću i privilegij upoznati ga.


Mnogi koji prate klub nisu znali kakav je jer Dean Šćulac se baš nikad nije ni milimetar pomaknuo prema svjetlu reflektora javnosti. A od 2012. do danas uz Miškovića nema važnijeg čovjeka u HNK Rijeka. Nema uspjeha u koji Dean nije utkao svoj doprinos. I kad zbog bolesti nije bio u klubu, sve je rađeno na temeljima i vrijednostima koje je on stvorio. Puno ćete toga u danima i tjednima koji dolaze iz kluba čuti o Deanu jer nema života koji je dio HNK Rijeka, a koji Dean nije dotaknuo. Ali na dan kad je sve stresla neizrecivo tužna vijest, nema snage za riječi. Samo plač i jecaji.


Treba proći vrijeme da se u svima koji su ga poznavali internalizira činjenica koliko su zapravo bili privilegirani, koliko sretni mogu biti što je tako veliki čovjek bio dio njihovog života. Sad se srce ne može oteti samo jednom osjećaju. Tuga. Kad ode takav čovjek, praznina koja ostane i tuga koja slama jednostavno te preplave.


Dean Šćulac (1970. – 2025.). Od obitelji Novog lista, u trenucima u kojima nema utjehe, iskrena sućut Deanovim najmilijima, onima koje je volio više od sebe.


Zbogom, prijatelju. Počivaj u miru, ljudino.