Sveučilišni profesor na filmskom setu u jednoj od glavnih uloga na filmu nije uobičajen kasting, ali ne i kad je riječ o Nikši Sviličiću koji je osim znanstvenik i filmski redatelj, pisac i glazbenik. Trostruki doktor znanosti, jednako je ponosan na svoje slavonske i dalmatinske korijene, koji su zasigurno imali veliku ulogu u njegovom odrastanju i djetinjoj radoznalosti od koje je, kako opisuje, sve i krenulo. Od vrijednog srednjoškolca, koji je istodobno pohađao i medicinsku i glazbenu školu u Splitu, krenuo je najprije na Akademiju dramske umjetnosti gdje je diplomirao filmsku i TV režiju, zatim je studirao i diplomirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu komunikologiju i novinarstvo, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu muzeologiju, a kasnije na sva tri fakulteta i doktorirao.

Radoznalost ga je odvodila i u svijet, pa je kao dobitnik Fulbrightove stipendije, predavao na katedri Film i multimedija američkog Sveučilišta Ohio, a potom je kao stipendist istraživač i gostujući predavač boravio na brojnim sveučilištima i istraživačkim centrima u SAD-u gdje je održao i niz predavanja iz područja razvoja informacijske tehnologije i primjene informacijske tehnologije u filmu, te sinergije multimedije i hipermedijalnosti s konvencionalnim medijima. Kako nikada ne odustaje ozbiljno se zabavljati, tako je pristao i na ulogu Junija, papinskog namjesnika za Dalmaciju u filmu Domagoja Burića koji će uskoro biti premijerno predstavljen u kinima. Ukratko, tema za razgovor s Nikšom Sviličićem nije nedostajalo. Krenuli smo od zgoda i nezgoda glumačkog života, zavirili u znanstvena istraživanja, raspitali se o novim glazbenim crtovljima, ali i o skorom novom štivu o Dubrovačkim karakama koje su tajnovito nestale sve dok ih Nikša nije ponovno pronašao u svojim višegodišnjim istraživanjima.

METAFIZIČKI OSJEĆAJ

Diplomirali ste na tri fakulteta istodobno i trostruki ste doktor znanosti s doktoratima iz informacijske znanosti, filmologije i književnosti te komunikologije, a uskoro slijedi i premijera filmskog spektakla »Dioklecijan« u kojem glumite važnog i moćnog papinskog namjesnika za Dalmaciju – Junija, je li ovo ujedno i vaš glumački debi?

Privatni album

– Zapravo nije! S obzirom na to da svaki redatelj ima utkanu potrebu da »hičkokizira« u filmu i ja sam podlegao tom trendu, pa sam glumio Ćoru u jednoj svojoj petodijelnoj seriji. Sjećam se čudnog osjećaja, sve je tako lako kad gledaš izvana, a kad krene pun si strahova. Znam li tekst? Koji mi je profil bolji? Zašto mi nisu bolje pokrili ćelicu? Hoće li mi otpasti loše zalijepljeni brk? Ipak, kasnije ti istovremeno bude nelagodno i drago kad vidiš mlađahnog, budalastog, kostimiranog sebe od prije 20 godina. Uloga Junija u filmu/seriji »Dioklecijan« mi je baš draga, hvala Domagoju Buriću! Osim što sam na snimanju imao »box seats« i otvorio gladijatorske igre, imao zgodnu ženu i pokorne sluge, zamjetnu moć i poštovanje društva i Papin placet, honorar od te uloge mi je donio i jednu dugo željenu akustičnu gitaru. Uglavnom, zanimljivo iskustvo… Sjetim se odmah davne pjesme panonskog moreplovca koja kaže »neki su rođeni za maske, neki statiraju do daske, ja sam pozitivno-negativan lik«, eto – otprilike tako.

Ipak, koliko vam je bilo strano stajati pred kamerama nakon toliko godina?

– Što se glume tiče, nevjerojatno je to kako čovjek, kad ga srede za set, odjenu, uniformiraju, našminkaju i urese u »mindsetu« postaje potpuno drugi čovjek. Htjeli – ne htjeli, tada uz sve te kostimske rese i šare preuzmete motoriku, »mot« i psihu tog lika, posebno ako se radi o epohi, odnosno kostimiranim filmovima kao što je slučaj s Dioklecijanom. To je doista poseban i zanimljiv metafizički osjećaj.

Kad već spominjete redateljski rad, za film »Vjerujem u anđele« dobili ste i brojne nagrade?

Privatni album

– Da, »Anđeli« su u svoje vrijeme bili najnagrađivaniji hrvatski film od strane festivalskih publika, od nagrade Zlatna vrata na festivalu u Puli, pa sve do recimo meni važnog Andrej Tarkovski festivala »Zerkalo« u ruskom Ivanovu, tamo je bio urnebes… Zapravo, žao mi je što je taj film rođen u relativno krivo vrijeme, jer su tada taman počele depresije, krize, besparica, društvena rezignacija… pa možda i nije imao onoliko sretan život koliko mu je njegova natalna karta bezbrižnosti namijenila rođenjem.

Uz vaš rad na fakultetu i znanstvenom radu, što vas je privuklo da ste pristali i na filmski set?

– S obzirom na to da sam prepun obaveza na diplomskim i doktorskim studijima Sveučilišta Sjever na kojima držim nekoliko kolegija i uživam u tome, Domagojev poziv me obradovao – rekao je: »Nikša moj, ti si meni reinkarnacija Junija, to je to, ti si taj!« Mislio sam da se šali, ali kad su me sredili, stavili periku, našminkali, uresili po pe-esu tog vremena, zaista sam se osjećao kao Junije, negdašnji moćni papinski namjesnik za Dalmaciju. Imao je Seid Memić Vajta pravo u Maskenbalu – s tuđom maskom lakše se živi… Hahahahaahaa

POZITIVNA LUDOST

Vaše djelovanje je vrlo širokog spektra, od znanstvenog rada, profesora, predavača na mnogobrojnim znanstvenim institucijama u Hrvatskoj i inozemstvu kao što su Harvard, Ohio University, KUT – Korean University of Technology​, tu je i gluma, a još uvijek nalazite vremena za glazbu i svoje intimne trenutke kreacije. Što je vaš pokretač u svemu tome?

– Pa moram izreći onu izlizanu frazu, a to je da ja zaista obožavam sve što radim i uvijek dajem sebe maksimalno u svemu čime se bavim. Život me kroz sve ove godine, Bože, sad zaista zvučim kao olinjali profesor pred penziju, s peruti na ramenima sakoa, naučio da će oni puno bolji i talentiraniji od mene putem odustati, a ako ja budem dovoljno uporan u svom naumu i cilju možda i uspijem. Ta se misao s vremenom ozbiljno utkala u moju radnu etiku. Hvala njoj i Nebu na tome. Što se tiče znanstvenog rada, zahvaljujući Fulbright stipendiji, UNESCO-u, CEEPUS-u i ostalim institucijama koje prepoznaju izvrsnost, imao sam priliku živjeti i raditi kao profesor na ozbiljnim institucijama u Austriji, SAD-u i Južnoj Koreji početkom stoljeća, ali i tamo sam, ako već govorimo o »intimnim trenucima« izvan profesije, imao gitaru i svirao sigurno sat vremena dnevno. S godinama sam naime shvatio da su kreativnost i pozitivna »ludost« potpuno nerazdvojivi od »foldera« znanstvenih satkanosti mog bića i da samo u suglasju s njima ja mogu biti ja.

Privatni album

Prošlog mjeseca sudjelovali ste i na Weekend Media Festivalu u Rovinju s vrlo uspješnim predavanjem: »IQ, intuicija i interakcija«, gdje ste govorili o tome kako nam znanost može pomoći »čitati ljude«. Imate provjereni i certificirani IQ 183, član ste Omega Society IQ grupacije, blackpoolskog tima. Jeste li upravo zbog toga i odabrali baš tu temu predavanja?

– Već dugi niz godina na doktorskom studiju Sveučilišta Sjever, ali i brojnim drugim visokoškolskim i »real sector« institucijama kod nas i u svijetu predajem temu »Proaktivna interpersonalna komunikacija«. Shvatio sam da je vrhunac teorije – praksa, a vrhunac prakse – teorija! Aristotel je govorio da »znakovi sitnica tvore savršenstvo, a savršenstvo nije sitnica«. Drugim riječima, tridesetak godina pokušavam prevesti znanstvene modele u jezik svakodnevnih susreta. Ljudi se često iznenade kad im pokažete da se u treptaju oka, pogledu ili sitnoj gesti skriva cijelo more korisnih informacija. Ali, kao što je Rilke zapisao: »Istina ne ulazi u nas odjednom, ona nam dolazi na svoj način, u svojim oblicima«. Tako i ovdje: riječ je o prepoznavanju kognitivnog osjećaja trenutka, prstohvatu inteligencije, intuiciji, usmjerenoj pažnji i godinama prakse, ništa više i ništa manje.

Znači, važno je naučiti čitati ljude?

– Apsolutno. Od najbizarnijih trenutaka kišnih jutara kada uđete u pekarnicu i namrštenoj teti morate reći da biste baš htjeli »onaj malo bolje pečeni kruh, dolje desno«, pa sve do nekih životnih momenata kada je od krucijalne važnost dobiti osjećaj – što li sada ona/on misli? Želim reći da, kako ste vi rekli, »čitanje ljudi«, nije nekakav mađioničarski trik, nego ozbiljno, znanstveno utemeljeno, proučavanje navika, pokreta i čitavog mora nesvjesnih radnji kojima se sugovornik »otkriva«, formalno ne rekavši ništa, a to ponekad zaista može izazvati nevjerojatne reakcije kod ljudi…

PROKLETSTVO I BLAGOSLOV

Što vas je privuklo komunikologiji i medijskim znanostima?

– Po riječima mojih roditelja oduvijek sam bio radoznalo i društveno dijete. Volio sam interakcije s ljudima, biti u »grupama« istomišljenika, od vrtićke grupe »srednjiša«, preko astronomske i geografske grupe u osnovnoj školi, pa do prvih bendova 80-ih u Splitu. Još od malena sam shvatio kako je rad na sebi i na izvrsnosti istovremeno ovisan i protkan osjećajem za interakciju s drugim ljudima. Naravno, postoje ljudi kao što su bili Solženjicin, Emily Dickinson​ ili možda Bobby Fischer​, Hemingway​ ili Tesla koji su svijet solitudinarno gurali naprijed, a takvim posebnicima je dodatna komunikacijska interakcija s drugim ljudima samo ozbiljno naštetila. Takvi usamljeni vukovi su najsretniji sami, dok nama drugima, veseljacima, više paše hvatanje terce pri zavijanju u toplom čoporu.

Kako vidite razvoj hrvatske komunikologije u odnosu na svjetske trendove?

– Komunikologija je posebna grana znanosti koja istovremeno ima prokletstvo i blagoslov da se mora povinovati subjektivitetu vremena u kojem živi. Želim reći da zlatni standardi u znanstvenom pristupu analitike komunikacijskih procesa od prije samo desetak godina, danas više nisu isti. Brzina kojom se događaju stvari oko nas postaje jedan od ključnih parametara promjene paradigme gledanja na komunikaciju, posebice komunikacijske procese i procedure. Amerika i Trumpova vladavina nevidljivo i tiho nameće nove standarde i uzuse etičnosti, kao i metrike morala, a sve u jakom zagrljaju gospodina Makjavelija. Ta se paradigma direktno kapilarno »spušta« i na svakodnevne komunikacijske interakcije i mišljenja sam da dolazi do ozbiljne dekadencije društva, ali tako je – kako je. Što se tiče trenutačnog položaja hrvatske komunikologije, osobno poznajem perjanice struke u Hrvatskoj i sretan sam što imamo takve ljude.

Koliko su mediji spremni prihvatiti znanstvena istraživanja u praksi?

– Mišljenja sam da su mediji spremni prihvatiti rezultate znanstvenih istraživanja, jer će, po mome mišljenju, atraktivnost praxisa odnosno tih rezultata zasigurno dati novi dah u kreiranju interesa za komunikologiju kao takvu. Drugim riječima, ukoliko se znanstvena istraživanja iz domene komunikoloških znanosti na atraktivan način približe ljudima, tada će i prihvat novih dosega struke biti bolje popraćen i adekvatnije valoriziran.

VATRENI KARAKTER

Smatrate li da su društvene mreže više pridonijele demokraciji ili manipulaciji?

Privatni album

– To je otprilike kao da postavimo pitanje služi li neko moćno oružje za eskalaciju rata ili za postizanje mira? Društvene mreže su, po mome mišljenju, uvijek »vatrenog« karaktera: dobar sluga i loš gospodar. Svemogući algoritmi neprekidno rade svoje, od Facebooka do TikToka i nude nam, pod krinkom naših prokazanih surfajućih interesa, proizvode i usluge koje možda nikada ne bismo kupili i konzumirali da nam takvom subliminalno-agresivnom metodom nisu plasirane u (pod)svijest. S druge strane, društvene mreže mogu ukazati na neke negativne društvene anomalije ili odudaranje od pozitivnih zakonskih standarda pri čemu se istovremeno pretvaraju u »good cop« iz one izlizane fraze o dobrom i lošem policajcu. Teško je dakle reći u kojem smislu su, od ona dva iz vašeg pitanja, društvene mreže više pridonijele, ali svakako smatram kako će važnost i znanje kreiranja i upravljanja novim uredničkim politikama, koje treba uvrstiti u kurikulum novog medijskog doba, u vremenu ispred nas učiniti da će društvene mreže postati ozbiljan društveni korektiv.

Koja je uloga medija u oblikovanju nacionalnog identiteta?

– Ako se provodi optimizirana i ciljana akcija koja je od strane države strateški osmišljena – tada je značajna. Danas, koliko sam upoznat, postoje alati koji mogu na temelju glavnih »perjanica imidža« neke države tj. onoga »po čemu je poznata«, procijeniti njezin marketinški potencijal u kreiranju nacionalnog identiteta. U tom smislu mislim da su strukturirane medijski osmišljene kampanje lučonoše oblikovanja nacionalnog identiteta.

Što biste poručili mladim novinarima i komunikolozima danas?

– U genijalnim prepiskama Frederica R. Couderta i Sir Austena Chamberlaina iz 1936. godine Chamberlain je navodno rekao Coudertu da je jedno od glavnih kineskih prokletstava koje se baca na neprijatelja rečenica: »May you live in an interesting age«. Mislim da mladi novinari i komunikolozi upravo žive u zanimljivim vremenima. Novi mediji i UI odavno su stavili nogu u vrata novinarstva i komunikologije, pa će se tim slijedom u skorom vremenu kompletne paradigme znanosti i umjetnosti morati stubokom mijenjati, a to je njihova prilika. Tko prvi uskoči u taj vlak, odabere pravi vagon i kupe prve klase, i daj Bože, dokopa se sjedala do prozora – imat će krasnu poziciju za to putovanje.

Nikša Sviličić, renesansni čovjek: ‘Moraš gorjeti kad nešto radiš’

Osim komunikologije, imate potrebu​ i za književnim izražavanjem, i ​i​zdali ste nekoliko knjiga, pripremate li trenutačno nešto novo?

– Ne bih to nazvao potrebom, već dubokim i važnim dijelom mog bića još od najranijeg djetinjstva. Sviranje, pisanje, učenje, stvaranje i komponiranje oduvijek su bili dio mog simulakruma. Zadnjih 40 godina, preciznije od 1985., svaki dan vježbam gitaru najmanje sat vremena, pišem istovremeno nekoliko knjiga, proučavam mentalne komunikacijske algoritme i još pregršt nekih kreativnih aktivnosti koje vam neću otkriti, jer bih ispao ozbiljan čudak, a sve se nekako nadam da ipak nisam! U pripremi je nekoliko novih pjesama za renomirane izvođače, napisao sam dvoglasni duet koji mi je jako drag i ide na ljeto u eter, napisao sam knjigu o tetovažama koja izlazi najesen, a drugu – o misteriju dubrovačkih karaka iz 1540. godine upravo dovršavam, također dvije znanstvene knjige iz domene interpersonalne komunikacije upravo su u tisku, pa imam već dogovorena brojna predavanja iz domene interpersonalne komunikacije po svijetu… Kao što vidite, nije dosadno.

Koja vas tema najviše inspirira u pisanju romana i poezije?

– Rekao bih da nemam neku »the temu« koja me inspirira u pisanju proze i poezije. Naravno, ljepota i inspirativnost njezinog veličanstva Ljubavi u svim njezinim šarama i oblicima uvijek je tu, ali ono što me uvijek kreativno nadahne je kreativni narativ. Obožavam kod drugih autora kada me knjiga i/ili film prevare u mojim očekivanjima razvoja fabule, kao što recimo radi Billy Wilder u svojim filmovima. Primjerice, film »Double Indemnity« je za mene vrh noir žanra i remek djelo filmske naracije. Što se tiče znanstvenih knjiga. uvijek me zaintrigira neka misterija ili nedovoljno otkriven fenomen, kao što je slučaj dvije misteriozne karake koje su 31. 3. 1540. isplovile iz Dubrovnika i nikada se više nisu vratile. Ono što se dogodilo s njima je pravo čudo, za čije sam dokumentiranje potrošio godine i godine istraživanja, a što se dogodilo, moći ćete pročitati u mojoj novoj knjizi, koju zaista uživam pišući. Što se glazbe tiče, ostao sam vječno zarobljen u glazbenim narativima i dvoglasjima Beatlesa, Simona & Garfunkela, kao i glazbe 80-ih godina, koja me formirala u glazbenom kontekstu.

DVAPUT MJERITE I JEDNOM REŽETE

Kako balansirate akademsku preciznost i književnu slobodu u stvaranju?

– Godine provedene u pisanju znanstvenih radova i knjiga, u akademskoj zadanosti i normativnosti, definitivno su mi donijele disciplinu u pisanju proznih djela, za koju smatram da je izuzetno važna. Pravila akademskog pisma, koja su, kako bi to Descartes rekao, kratka i jezgrovita, prisiljavaju vas da »dvaput mjerite i jednom režete« svaku rečenicu koja mora biti odmjerena, maksimalno informativna i kontekstualizirana s ostatkom znanstvenog djela. Kada te znanstvene karakteristike pisanja »uglazbite« u književnu proznu kreativnost, dobijete onu »the rečenicu« koja lako može zavesti i zagrijati srca i glave čitatelja. Sad mi pada na pamet ona čuvena rečenica nobelovca François Mauriaca, koji je rekao da je život pisca jadan život, jer ga danomice dočekuje prokletstvo mukle bjeline praznog papira. Srećom, nemam taj problem. Uživam u shvaćanju procesa pisanja i imam blagoslov da neobično lako i brzo pišem.

​Postoji li djelo koje smatrate svojim najosobnijim?

– Teško mi je izdvojiti jedno djelo kao najosobnije, jer sam u svako od njih unosio dio intime. To je pomalo slično onome što je Paul Cézanne govorio o jabukama, da svaka nosi njegovu osobnu borbu s prirodom i percepcijom. Moj mladenački libling, Auguste Rodin tvrdio je da je i najmanji potez dlijeta ispovijed duše. Marc Chagall je primjerice u svaku svoju sliku utkivao ljubav prema Belli i nostalgiju za rodnim Vitebskom, baš kao što je Rainer Maria Rilke u »Elegijama iz Duina« i »Sonetima Orfeju« spojio metafizičko i najintimnije osobno. Ne želeći se uspoređivati s njima, i mene ponekad uzdrma vlastiti stih iz moje »Cvitne nedilje« ili »Virujen u anđele«, ponekad redak iz »Druge strane slutnje« ili pak peta priča iz »Zadnje postaje Ljubav«. U svakom od tih trenutaka vidim nešto svoje i zato ne mogu izdvojiti samo jedno djelo kao »najosobnije«.

Kada biste morali izabrati – znanost, književnost ili film – što bi ostalo kao vaša glavna životna strast?

​- Sve troje, i to ne nužno tim redoslijedom, i ako mogu zamoliti da se na taj popis još dopiše i glazba, fotografija i vještine meta-interpersonalnog algoritmiranja. Tako bih ujedno i zatvorio sekstet mojih najužih životnih interesa, strasti i hobija…

SLAVONSKI KORIJENI I DALMATINSKI ODGOJ

Rođeni ste u Osijeku, a odrastali u Splitu, koliko je dalmatinski đir utjecao na vas?

– Ponosim se svojim slavonskim korijenima i dalmatinskim odgojem, da na svoj način parafraziram Teslu. Moja ženska strana obitelji na koju sam iznimno ponosan je iz Bogdanovaca u ravnoj Slavoniji, a tatina strana je iz mjesta Ženaglava, općina Komiža, na otoku Visu. Jedan njihov davni slučajan susret na dnu Zajčeve ulice kasnih 60-ih dao mi je privilegiju da vam odgovaram na ova pitanja danas. U Osijeku sam rođen jednog petka 13. 1970. i nakon kraćeg vremena obitelj se preselila u Split, legenda kaže da moj stari nije mogao bez mora i Visa. U Splitu sam proveo formativne godine i svaki put kad osjetim miris mora, javi mi se moj osobni, splitski kolačić »Madeleine« i vratim se u osamdesete, koje su »bile godine kad smo stalno svirali« i slavili život.