Proslava 140. obljetnice kazališta u Rijeci jedan je od najznačajnijih događaja u gradu na Rječini. Ili bi to barem trebao biti. Jer, malo je gradova koji se mogu podičiti ovakvom povijesti jedne kazališne zgrade kao što je to Rijeka. Podići jedno suvremeno kazalište nikada u povijesti nije bilo jednostavno, a činjenica je da je koncem 19. stoljeća Rijeka imala toliki značaj i političku, kulturnu i ekonomsku snagu da si uopće može priuštiti takav projekt. Raskoš toga zdanja koje su osmislili arhitekti Helmer i Fellner iz Beča neosporno je bio u samom vrhu tadašnje kazališne arhitekture, a industrijska i tehnološka dostignuća poput prvog telefona ili prve stabilne rasvjete također su mogli osigurati jedino oni koji su bili važni i snažni.

Sukladno tome, zgrada današnjeg Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci ujedno je i svjedok jednog vremena i važnosti našega grada. Osim toga, povijest ove ustanove i njezinih ansambala bogata je i neodvojiva od sudbine Rijeke koja je, prošavši dva svjetska i Domovinski rat, ali i brojne promjene vlasti, ispisala vrlo dinamične stranice života sebe i svojih građana. Rezultat toga je bogato iskustvo, povijesno nasljeđe i svjedočanstva o utjecaju većeg broja kulturnih krugova zbog čega se na riječkim daskama koje život znače moglo doživjeti više od većine drugih usporedivih mjesta. Promatrajući te činjenice stječe se dojam da je Rijeka bila mjesto pokazivanja i natjecanja svih onih koji su pretendirali imati neki utjecaj u gradu pa obilježavanje 140. obljetnice kazališta, 10 godina starijeg od onog u Zagrebu, zasigurno obvezuje.

Vrhunac proslave

HNK Ivana pl. Zajca tom je prigodom osmislio program u trajanju od nekoliko dana, a koji je uključivao različite događaje: od šetnji i razgovora s umjetnicima, posjeta kazališnim radionicama, iznenadnim kratkim nastupima po gradu pa sve do velike završnice – koncertne izvedbe opere »Nabucco« Giuseppea Verdija. Nažalost, iz razgovora sa širim krugom građana nekako se stekao dojam da se o toj velikoj obljetnici zapravo malo zna, odnosno da je možda nedovoljno pažnje posvećeno odjeku u javnosti što je velika šteta. Jer, jedinstvena je to prigoda bila da se o kazalištu priča, posebno na početku nove sezone kada se u osobne i profesionalne kalendare upisuju aktivnosti od kojih su neke i posjeti kazališnim događajima.

Vrhunac proslave, svečana izvedba opere »Nabucco«, započeo je kraćim prigodnim programom u kojem su dramski umjetnici ukratko ispričali činjenice i zanimljivosti iz povijesti kazališta. Uslijedili su i prigodni govori intendantice Dubravke Vrgoč, gradonačelnice Rijeke Ive Rinčić i župana Primorsko-goranske županije Ivice Lukanovića. Sva tri govora, vrlo različita po sastavu i senzibilitetu, bila su zapravo odlična i odmjerena, a svatko je na svoj način dotaknuo prisutne i evocirajući uspomene poželio Kazalištu uspješan daljnji rad. Uređenje interijera i eksterijera zgrade također je bilo lijepo, doduše decentno, ali ipak svečano i ugodno. Pohvaliti valja i uvodni film o kazalištu koji je izazvao zanimanje i odobravanje. Problem je, međutim, nastao u tome da je, kao i prethodno opisan odjek u javnosti, odaziv na događaj ipak bio slabiji pa je značajan broj mjesta u gledalištu ostao prazan što je suprotno od očekivanja za ovako značajnu obljetnicu.

Foto Dražen Šokčević

Na visini zadatka

U izvedbi »Nabucca« koja je uslijedila sudjelovao je zbor i orkestar Opere HNK-a koji je doista bio na visini zadatka. Nema se tu mnogo za prigovoriti. Ako govorimo o zboru kojeg je uvježbao Matteo Salvemini svi su zadaci odrađeni sukladno očekivanju, a poboljšanje bi tek moglo uslijediti povećanjem broja članova što bi rezultiralo konkretnijim zvukom u odnosu na orkestar, a što je potrebno za djela poput ovoga. Orkestar pak (koncertni majstor Anton Kyrylov), profesionalno je odradio svoj dio, prilagođavajući se, koliko je to moguće, postavljenim zadatostima. Dirigent izvedbe bio je Valentin Egel, umjetnik sada već značajnog iskustva, koji nikada nema problem s vođenjem ansambla koji pred njim stoji, ali je ukupni dojam ostao manji jer se činilo da se tijekom priprema malo pažnje posvetilo detaljima koje Verdija čine onim što jest. Poneka tempa, ako govorimo o samostalnim nastupima orkestra, znala su biti prebrza, a neke od arija možda previše spore što je pjevačima otežavalo (ili barem nije olakšavalo) njihov umjetnički izraz. S druge strane, dijelovi poput »Cadran, cadranno i perfidi…« imali su savršen tempo, a neki dijelovi poput scene Ismaela i muškog zbora »Il maledetto non ha fratelli« tempo su popravili od sredine nadalje. Općenito, mnogo je nesavršenosti bilo prisutno, a često su one bile rezultat nekog nepotrebnog muziciranja kojim se više oduzima nego dodaje.

Foto Ana Križanec

Solistička podjela

Ako se govori o solističkoj podjeli, mora se reći da je tu nekako bilo i najviše problema, što je velika šteta, jer se radi o repertoarnoj operi i jednako takvim ulogama koje pravi pjevači moraju moći odraditi besprijekorno. Najkompletniji umjetnički izraz imao je Robert Kolar u naslovnoj ulozi za kojeg je vidljivo da je ulogu već izvodio, ali i da je istu temeljito nastudirao. U glasovnoj domeni također nije bilo većih zamjerki, u okviru postavljenih tempa i mogućnosti. Jednaki sjaj očekivali smo i od Kristine Kolar u ulozi Abigaille koja je, za bolje poznavatelje, ipak bila ponešto indisponirana. Zapravo, činilo se da postoji neka barijera u visinama, konkretno u tonu c3, a što je najvažnije u prvom i drugom činu opere. Međutim, Kolar je tijekom izvedbe odlično kalkulirala, raspoređujući snagu i koristeći sva druga umjetnička izražajna sredstva, a posebno interpretaciju i muzikalnost, čime je kod publike ostala u vrhu cijele izvedbe i to potpuno zasluženo. Dapače, pohvaliti je treba što je opsežnu ulogu izvodila napamet, što nisu željeli ni oni koji imaju tek nekoliko rečenica, a što bi se moglo, na ovakvom događaju, okarakterizirati kao slabije rješenje.

Nažalost, dalje izdvajati neke pjevače nije odveć moguće, a da to ne prijeđe u pravu kritiku. Tenor Bože Jurić Pešić u ulozi Ismaelea bio je nadahnut, ali je u cijelu priču unio previše afektiranja kojega kod Verdija nema u tolikoj mjeri, a dramski izraz valja odraditi unutar belcanta i ne upasti u zamku dramskog sadržaja ove uloge. Mjestimične intonativne upitnosti rezultat su takve prakse. Luka Ortar kao Zaccaria veliku pažnju trebao bi posvetiti tekstu koji izvodi, posebno u nastupnoj ariji, a i kasnije. Glasovno to i nije bilo loše, dapače, ali raspoređivanje snage i studiozan pristup mora postojati, uz bolju suradnju s dirigentom tijekom izvedbe i prije nje (npr. ponavljanje cabalette u 1. činu se u interesu lakše izvedbe moglo i preskočiti). U ulozi Fenene nastupila je Stefany Findrik kojoj se može uputiti pohvala. Nakon borbe sa stalkom za note, Findrik je ulogu donijela suvereno i korektno, pokazavši da je zahtjevnost iste ipak manja od potencijala koji ona kao umjetnica ima. Pohvaliti valja i Lorenu Krstić kao Annu, ne nužno zbog samog pjevanja, već zbog činjenice da je bez zadrške sudjelovala u izvedbi, pjevajući velike skupne scene punim glasom, čime je pomogla Abigaille, a što je i uobičajena praksa u ovoj operi. U minimalnim ulogama nastupili su Slavko Sekulić kao Veliki svećenik i Sergej Kiselev kao Abdallo.

Zaključni dojam o ukupnoj izvedbi ostaje nekako mlak, bez ovećih uzbuđenja, a ukupni dojam o proslavi 140. obljetnice kazališta jest pozitivan, ali uz sjetnu činjenicu da je odjek u javnosti i odaziv mogao biti veći i bolji posebno ako je uložen veliki trud što nedvojbeno i jest.