»Mi volimo reći da smo manji od velikih festivala«, kroz šalu ali zapravo u ozbiljnom tonu kaže nam José Luis Rebordinos, direktor Međunarodnog filmskog festivala u San Sebastianu, odgovarajući na pitanje po čemu se taj festival razlikuje u odnosu na Cannes, Berlin i Veneciju koji čine trolist najvažnijih i najutjecajnijih filmskih festivala u svijetu pa dodaje: »Ne volimo se uspoređivati s drugim festivalima, svaki festival ima neku svoju specifičnost i identitet. San Sebastian je mjesto za susrete s filmašima i publikom, za razgovore o filmovima, za otkrivanje novih autora i talenata, festival koji ima jak industrijski program, ali i nešto što je posebno: publiku. Mnogi festivali su svojim profilom namijenjeni struci i profesionalcima, i mi smo naravno, ali nama je publika na prvom mjestu. To na primjer nije slučaj u Cannesu ili Veneciji. Naša publika voli i podržava filmaše i glumce bez obzira radi li se o poznatima i slavnima ili novim licima, a sve festivalske projekcije su rasprodane. Najbolji dokaz za to je broj prodanih ulaznica koji se svake godine kreće oko 175.000, a nemojte zaboraviti da San Sebastian ima 185.000 stanovnika. To zapravo znači da statistički svaki stanovnik grada pogleda jedan film.«

Čitav život u filmu

José Luis Rebordinos petnaestu je godinu na čelu filmskog festivala u San Sebastianu koji odavno slovi kao najvažniji u španjolskom govornom području i jedan od najvećih u svijetu općenito. Simpatični 64-godišnji Baskijac čitav je život u filmu: još kao tinejdžer u svom je rodnom gradu Errenteriji pokrenuo filmski klub, a prije nego je preuzeo trenutnu direktorsku funkciju osam je godina vodio Festival filma i ljudskih prava te punih dva desetljeća u San Sebastianu organizirao Tjedan horora i fantastike koji je i danas drugi najveći žanrovski festival u Španjolskoj nakon ikoničkog Sitgesa.

»Sljedeće se godine povlačim, 74. izdanje festivala bit će moje posljednje na funkciji direktora«, otkriva nam Rebordinos kad smo ga upitali gdje vidi festival u sljedećih desetak godina te dodatno pojašnjava: »Ostat ću u festivalskim krugovima, pomagat ću mojim prijateljima koji organiziraju neke druge filmske festivale, a želim i pisati o filmu. Festivalu u San Sebastianu dao sam sve što sam mogao, mogao bih i dalje voditi festival, ali smatram da je vrijeme da me zamijeni netko mlađi s novim idejama i planovima za budućnost festivala.« S Joséom Luisom Rebordinosom razgovarali smo u VIP salonu impresivnog kulturnog centra Kursaal, epicentru festivalskih zbivanja smještenog tik uz gradsku stjenovitu obalu s koje puca pogled na Atlantski ocean.

Kako se festival razvijao u ovih petnaest godina pod vašim vodstvom?

– Bilo mi je najvažnije dodatno razviti industrijski dio programa za profesionalce, publika je već odavno bila organski dio festivala. Pokrenuli smo Forum za koprodukcije između Latinske Amerike i Europe, otvorili dodatne opcije za razvoj europskih filmskih projekata i stvorili međunarodsnu konferenciju investitora. Također smo pokrenuli godišnje programe koji uključuju mentorstva, rezidencijalne radionice, program za mlade redateljice i filmsku školu za buduće filmaše.

Filmski festival u San Sebastianu smatra se mostom između europske i latinoameričke filmske industrije. Kako je došlo do pokretanja te inicijative?

– Iskreno ne znam je li tako bilo od samog početka, ali festival odavno gradi bliske odnose s Latinskom Amerikom. S jedne strane, dijelimo isti jezik koji govori više od 500 milijuna ljudi u svijetu, također smo i ekonomski, sociološki i kulturološki usko povezani, a činimo i jedno veliko tržište istog govornog područja što je jako važno za filmsku industriju. Zbog svih tih razloga povezanost s Latinskom Amerikom bila je posve logična i prirodna.

Ranije ste spomenuli godišnji program za filmske redateljice. U posljednjih desetak godina jedna od glavnih tema u filmskoj industriji i na festivalima je rodna ravnopravnost koja je, barem se tako čini, pala u zamku kvota umjesto kvalitete. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

– Program za mlade žene koje se žele baviti filmom organizira se pod pokroviteljstvom baskijske vlade, program se zove NOCA Mentoring. Što se tiče vašeg pitanja, moje kolege programeri i ja osobno protiv smo bilo kakvih kvota kad je riječ o filmskoj selekciji, zanima nas isključivo kvaliteta filmova, originalne priče, novi trendovi, novi talenti. Mislim da ove godine 35 posto glavne konkurencije čine filmovi redateljica, ali to je rezultat pomno birane selekcije na osnovi kvalitete, a ne nekih nametnutih pravila.

Koji je vaš najveći izazov u vođenju festivala? Zatvaranje financijske konstrukcije, odabir filmova, osiguravanje sudjelovanja velikih imena na festivalu?

– Kao direktoru najveći mi je izazov pronaći novac. Svake je godine sve teže jer se festival razvija i raste, a za to je potrebno i više novca, a institucije nam daju isti iznos dok je inflacija svake godine sve veća i sve je skuplje. Ne možemo se žaliti, ali isto tako je činjenica da postaje sve teže raditi festival ove veličine.

Privlačenje mlađe publike

Koliko pored svih tih menadžerskih obaveza uopće imate vremena za sudjelovanje u selekciji filmova?

– Za to uvijek imam vremena, ove sam godine pogledao oko 400 filmova. Naravno, bez našeg selekcijskog odbora i velikog broja programera u koje imam potpuno povjerenje ne bi bilo moguće svake godine selektirati više od 250 naslova.

Dobitnica Nagrade za karijeru ove je godine Jennifer Lawrence, uspješna i slavna holivudska zvijezda koja već ima bogatu karijeru i osvojeni Oscar, ali to je ipak iznenađenje s obzirom ne njezine godine.

– Nema pravila. Ona jest mlada i pred njom je još mnogo godina karijere, ali i sami ste rekli da je već sada vrlo uspješna, ima Oscar, mnogo dobrih filmova i uloga, i radi s velikim filmašima. Njezina sljedeća uloga je u novom filmu Martina Scorseseja. Velik dio naše publike čine mladi ljudi pa nam je i zbog toga važno imati goste kao što je Jennifer Lawrence, ne biste vjerovali koliko smo upita i poruka dobili vezano uz njezin dolazak na festival. Mislim da je jako važno da festival konstantno radi na tome kako privući (i) mlađu publiku.

Kako općenito vidite budućnost filmskih festivala u svijetu u kojem streaming servisi postaju sve popularniji i preuzimaju i dobar dio kinopublike?

– Mislim da upravo u tom kontekstu filmski festivali postaju još važniji nego ranije. Već dulje vrijeme art house i autorske naslove sve je teže gledati u kinima jer nisu komercijalni, a streaming servisi dodatno su osigurali publici velik izbor filmova i serija za malen novac. Festivali ostaju skoro pa jedina opcija publici za sve one silne filmove koji se ne prikazuju u kinima niti na streaming servisima. Festivali postaju nešto kao kustosi filmske umjetnosti i mjesta gdje filmofili mogu uživati u autorskim naslovima sa svih strana svijeta i susretati se uživo s filmašima i glumcima što kina i streaming servisi ne mogu pružiti.