U kratkom vodiču »Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture« navodi se da klasteri Voda – Rad – Migracije, zajedno s pojmom Luka, čine narativni i vrijednosni sustav Rijeke. Program »Rijeka 2020« sastoji se od sedam međuovisnih programskih pravaca, a svaki od njih vođen je suradnjom između dviju ili više kulturnih institucija ili neovisnih umjetničkih organizacija. Programski pravci su: »Dvadeset i sedam susjedstava«, »Ciglena kuća«, »Doba moći«, »Lungomare«, »Dopolavoro«, »Kitchen«, »Slatko i slano«, a njima je pridodan i »Karneval«.

Pravac »27 susjedstava« usmjeren je prema razvijanju lokalnih kulturnih centara u susjedstvima širom Rijeke i Primorsko-goranske županije, dok je »Ciglena kuća« odgovor na ograničenu kulturnu ponudu prilagođenu djeci i mladima. Programska linija »Doba moći« istražuje svijet totalitarnih režima, struktura moći i straha, koje su transformirale riječke izgovorene i prešućene narative. Pravac »Lungomare« zamišljen je kao serija od 15 posebno dizajniranih instalacija što bi trebale biti postavljene diljem grada i regije, a programski pravac »Dopolavoro« usmjeren je prema osmišljenom slobodnom vremenu nakon rada te post-radničkoj Europi.

U liniji »Kitchen« kuhinja postaje otvorena radionica za razmjenu ideja, navika i predrasuda, odnosno mjesto dijaloga između onih koji su doputovali u Rijeku i onih koji su otputovali. Programski pravac »Slatko i slano« obnavlja urbane prostore na izdisaju u samome srcu grada.

Poznato je, recimo, da je u okviru pripremanja kandidature za Europsku prijestolnicu kulture Oliver Frljić – kao jedan od članova riječkog EPK-ovskog tima – bio zadužen za koncipiranje kazališnog programa. U tom je kontekstu osmišljena suradnja s nekim od najznačajnijih europskih redatelja, skupina i institucija, a Frljiću je povjerena priprema i realizacija teme nazvane »Podijeljeni gradovi«, koja u prijavnoj knjizi kandidature predstavlja okosnicu trećeg programskog pravca »Doba moći«. Jednako tako, glavni koordinatori, ili domaćini, programskih pravaca u najvećoj mjeri nisu vezani uz knjigu i književnost.

Sedam pravaca

– Na taj se način gradi i organizacijska struktura, odnosno timovi unutar Trgovačkog društva Rijeka 2020. Istovremeno, važna je i izgradnja timova unutar različitih ustanova, organizacija i drugih partnera koji će zajedno s nama iznijeti program. Sada smo, sukladno planovima u kandidacijskoj knjizi te praksama drugih prijestolnica kulture, u fazi planiranja i razrade programa koji će se polako razvijati do 2020. godine, kada će se odvijati glavnina programa. Istovremeno radimo na izgradnji programskog tima i definiranju konkretnih programskih suradnji. Također, veličina i kvaliteta programa ovisit će i o njegovom financiranju, odnosno zatvaranju financijske konstrukcije.

Što se tiče književnosti, ona je, naravno, kao i sve druge kulturne djelatnosti, uključena u program. Jedan od ključnih ciljeva EPK-a je ojačati lokalnu kulturnu scenu i povezati je s onom europskom, a ona književna nam je pritom također jako važna, kao i pitanje nakladništva. Iako trenutno ne možemo govoriti o konkretnim programima i projektima, svakako možemo garantirati da će i književni programi činiti bitan element naših programskih pravaca te da će oni na različite načine uključivati kako lokalnu tako i međunarodnu književnu scenu – ističe Višnić.

Kuća književnosti

Naravno, EPK je u fazi formiranja vlastitih struktura oko postavljenih tematskih blokova na kojima se temeljila kandidatura i dobila prestižna titula, što bi značilo da će književna scena EPK-a kao takva biti artikulirana kroz te programske smjernice. U konačnici, prijestolnica kulture bi trebala pomoći da riječka književna scena ojača i dobije na domaćoj i međunarodnoj vidljivosti i značaju. U tom smjeru idu i očekivanja nas kao malog izdavača i mene kao autora, a sama forma mi se čini daleko manje važnom.

Moj bi osobni prijedlog bio osnivanje »Kuće književnosti« kao središnjeg mjesta koje može koordinirati razne autorske, rezidencijalne, izdavačke, prezentacijske, festivalske i slične događaje, primjerice nagradu »Gervais« ili još jednu, alternativnu nagradu, u artikuliranu cjelinu. Moj bi prijedlog tada išao u smjeru Rezidencije »Kamov« kao osi oko koje bi bio formiran svojevrsni institut »Kamov« (ne pitajte me zašto to ime, jednostavno je preznačajno za Rijeku, svojevrstan marker), a koji bi povezivao različite aspekte – od povijesne avangarde s kojom smo dobro upoznati i čije temelje pratimo i u Rijeci, no međunarodno je manje vidljiva i poznata, do suvremene književnosti gdje treba jednostavno prionuti radu i sustavno objavljivati i prezentirati kako domaće tako i strane autore.

Što ponuditi?

To, naravno, otvara cijeli spektar mogućnosti, pokriva brojna pitanja iz same kandidature Rijeke za EPK, poput plurilingvalnosti, izmjena različitih političkih, svjetonazorskih, državnopravnih statusa Rijeke u vrlo kratkom vremenu, spoju Mediterana i kontinentalne Europe, bilo da se radi o onoj srednjoj ili jugoistočnoj. Ovo zahtijeva i ljude i sredstva, iziskuje brojna putovanja, zahtijeva višejezični »multitasking«. No još jednom naglašavam, ovo je moje osobno viđenje.

Nakon brojnih razgovora s različitim stranim umjetnicima, istraživačima, kuratorima i intelektualcima, dalo bi se sažeti da je Rijeka za svakoga od njih ekran u koji projiciraju vrlo različite stvari, kojih mi često nismo ni svjesni. Primjerice, neke fascinira veza s romansko-mediteranskim svijetom, uzajamno (ne samo jezično) razumijevanje.

Iz Mađarske perspektive, primjerice, važna je tema povijesna politička epizoda s Mađarskom koja je ostavila značajnog traga na gradskom tkivu, identično se odnosi na Austrijance i njihov nikad ugašen narativ o Opatiji; trećima je to, primjerice, politička (pri)povijest Rijeke, naročito ona u posljednjih stotinjak godina koja se odrazila u svim mogućim -izmima.

Mnoge zanimaju zapisi poznatih osoba o Rijeci, boravili ovdje dulje ili kraće, profesionalno ili tek u prolazu. Ima toga još, primjerice, vezano uz malenost hrvatskog jezika na kojem stvaramo i načina na koji uopće funkcioniramo u sklopu globaliziranog svijeta. Mnoge zanima tranzicija, kako se nosimo s njom, neke interesiraju mnogi popratni procesi i narativi koji su nastali u tom razdoblju kao i najave novih generacija, odgojenih u »oblaku«, a koji odavno žive u »globalnom selu«. Fascinira ih pogled s kontinenta (naročito Čehe, Poljake, Slovake, Slovence, Austrijance i Mađare), jer u nama vide najbliži Mediteran – to je teško objasniti nekome tko more vidi svaki dan – kao neki misterij sam po sebi.

Zanima ih svašta, ali najviše od svega vole i cijene neposrednost i nešto čega se mi pomalo i sramimo, neku vrstu opuštenosti i uzajamne prisnosti koju ne znamo monetizirati kao Danci »hygge« ili Šveđani »fika«, ali poznajemo je i te kako dobro kao kulturu zvanu »sjesti na kavu«. Bez iznimke, obožavaju našu kuhinju koja je derivat svega i svačega, ali je globalno dobra i u trendu. Ima zapravo beskrajno puno toga. U krajnjoj liniji, upravo to odražava i onaj temeljni naslov »Luka različitosti« – smatra Milan Zagorac.

Svoje viđenje dao nam je i riječki glazbenik i književnik Vlado Simcich Vava, idejni začetnik i koordinator neformalne književne skupine Ri Lit:

Riječani u Irskoj

– Ovaj čas nemam pojma, moja je to greška, u kolikoj je mjeri književnost važna za EPK. Iako sam neupućen o zastupljenosti, vjerujem da će se naći prostora za ovaj, meni svakako, važan segment riječke kulture. Osobna mi je želja predstaviti Europi naše pisce kroz prijevod zajedničke zbirke rilitovaca na engleski jezik, za što upravo prikupljamo sredstva. I ove godine ćemo kao književna skupina Ri Lit aplicirati na natječaj Grada Rijeke za sredstva neophodna za ostvarenje te ambicije. Nadam se da ćemo do sredine 2019. godine namaknuti potrebnih 15.000 kuna za taj cilj, a odmah početkom 2020. imati u rukama i knjigu koja će imati isključivo svrhu promoviranje riječkih autora, što znači da ćemo biti rasterećeni komercijalnih imperativa.

Također, ponovit ću još jednom, iskreno sam zagrijan za ideju o predstavljanju riječkih autora u Irskoj tijekom te »nulte« kulturne godine. Ne samo stoga jer je ondje veliki broj Riječana, već i zbog činjenice što je tržište globalno i predstavlja izvrsnu priliku za naše pisce u smislu otvaranja sasvim novih prilika, pa dakle i nalaženja inozemnih izdavača. Vice versa, ugostiti u Rijeci i irske autore podrazumijeva se – osvrnuo se Simcich.

Samostalni urednik Kruno Lokotar, eminentno čovjek knjige, bio je, kao vanjski suradnik, dio Radne skupine za izradu prijedloga programa Rijeka EPK 2020, pa smo ga upitali za mišljenje, no on nam je samo kratko odgovorio da budući da zasad nije kooptiran u program EPK-a, ne može ni komentirati planove.