Ukrajinski redatelj Sergej Loznica predsjedavao je međunarodnim žirijem na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Sarajevu, a tu se mogao pogledati i njegov najnoviji film »Dva tužitelja« koji je imao premijeru u natjecateljskom programu ovogodišnjeg 78. Filmskog festivala u Cannesu, gdje smo i uspjeli s njim razgovarati i o filmovima i o ratu u Ukrajini te o umjetnoj inteligenciji.

Naime, Sergej Loznica je matematičar i radio je na Institutu za kibernetiku gdje je između ostalog razvio ekspertni sistem za umjetnu inteligenciju. Rad na filmu započeo je dokumentarcima, koje je nastavio raditi i nakon što je počeo snimati igrane filmove, a teme koje ga najviše privlače su uglavnom zlo i zvjerstva totalitarnog režima. Radnja filma »Dva tužitelja« odvija se u Sovjetskom Savezu 30-ih godina. To je drama o beznadežnom junaku koji pokušava tražiti pravdu u nepravednom svijetu. Film je komoran, mračan i odiše kafkijanskom atmosferom. Sve je pedantno razrađeno, pa su čak i kostimi glavnih junaka rađeni od materijala s teksturom iz 30-ih godina koje je kostimografkinja Dorota Roqueplo pronašla u Poljskoj, »tako da atraktivna odijela koja protagonisti nose vjerno prenose mušku modu tog vremena«, ponosno je istaknuo Loznica i dodao da su zatvorske scene snimane u stvarnom Centralnom zatvoru u Rigi, koji je izgrađen 1905. i gdje je ubijeno mnogo nevinih ljudi i psihičkih bolesnika, a u vrijeme Staljina zatvor je bio prepun političkih zatvorenika.

Priča o Demidovu

Film je rađen po istoimenom romanu Georgija Demidova i upravo pitanjem tko je Demidov započeli smo razgovor s redateljem Sergejom Loznicom.

– Priča o Demidovu je priča za sebe, o kojoj će možda netko također snimiti film. Georgij Demidov je bio fizičar, uhapšen je 1938. i poslan u gulag, najgoru vrstu koncentracijskog logora, gdje je proveo četrnaest godina i uspio preživjeti svu brutalnost. U gulagu se sprijateljio s Varlamom Shalamovim koji je također proveo u gulagu petnaestak godina i o tome napisao mnogo fantastičnih priča, a u jednoj od njih inspiracija za glavni lik bio mu je i Georgij Demidov. Kad se Demidov vratio iz gulaga, krajem 50-ih, on je napisao sva svoja sjećanja i nakon toga ih je čitao svojim susjedima. Naravno, uskoro su k njemu došli oficiri KGB-a, uzeli su njegov rukopis, pročitali ga i vratili mu ga rekavši: Ovo je vrlo ozbiljan i snažan roman i možeš ga zadržati pod uvjetom da ga nikome ne čitaš sljedećih dvadeset godina. Demidov, koji je stvarno bio poseban, nije na to pristao i KGB mu je 1980. oduzeo sve rukopise. Umro je bez da je doživio da se išta objavi od onoga što je napisao, a njegova kći se godinama borila da joj se vrate njegovi rukopisi. To joj je konačno uspjelo uz pomoć Aleksandra Jakovleva, bliskog suradnika Gorbačova i njegova prva knjiga publicirana je 2008. godine. Samo sjećanje na tog čovjeka me potaklo da snimim ovaj film.

Zanimljivo je da je KGB sve to sačuvao i da ništa nije uništeno.

– Morate znati da totalitarni režimi imaju savršene arhive. Bio sam u španjolskoj filmskoj arhivi koja ima materijale iz perioda Francove diktature i tamo ne samo da su sačuvani snimci korišteni u filmskim žurnalima, već i sav ostali materijal koji nije iskorišten. Obično, to je uglavnom smeće, ali sve je sačuvano i arhivirano. To je neka vrsta paranoje, jer prvo nitko nije želio biti odgovoran da je nešto uništio što bi sutradan moglo biti od važnosti i drugo, oni imaju cenzuru i znaju da to nitko, osim onih za koje oni žele, neće to vidjeti.

Ukrajina i Rusija

Zašto vam je bilo važno, današnjoj publici, ispričati još jednu priču o bezumlju staljinizma?

– Mislim da ovaj film govori o onome što se događa upravo sada i o onome što se može dogoditi u zemljama u kojima se još nije dogodilo. Svaka zemlja ima birokraciju, a, ponekad, autoritarni lideri žele imati više vlasti i moći nego što imaju. Ova studija nam pokazuje taj koncept na višoj razini i naivnost ljudi koji postaju žrtve režima. Protagonist ovog filma želi samo obaviti svoju dužnost, istaknuti pogrešku koja se dogodila u sistemu, ali taj koncept romantičnog junaka ne prolazi. Mi živimo u različitom civilizacijskom trenutku, no mi slijedimo isti koncept, mi trebamo junaka koji će nas voditi, boriti se za nas i koji će riješiti naše probleme, kao što to rade i europski političari koji spavaju i čekaju da netko drugi učini nešto po pitanju rata u Ukrajini. Oni još uvijek ne žele shvatiti da to što je Rusija napala Ukrajinu i tamo nastavlja voditi svoj agresivni rat nije samo problem Ukrajine, to je problem cijele Europe. Mi svi živimo na vulkanu, u vrlo nestabilnom svijetu, a Rusija vrlo agresivno gleda na Zapad. U filmu se govori o Rusiji, ali isti se elementi mogu prepoznati i u drugim državama, pa mislim da je ova tema vrlo važna. Želim pomoći ljudima i natjerati ih da razmišljaju o tome kako bi razumjeli situaciju i ne bi bili naivni kao protagonist našeg filma, jer najvažnije je razumjeti kako sistem funkcionira. To je jedini način da se ne bude naivan. Znanje nam uvijek pomaže i ja želim nastaviti opisivati totalitarne režime jer oni i dalje postoje i na to treba skretati pažnju.

Osjećate li se ponekad kao i protagonist vašeg filma?

– Ne. Mi možemo raditi filmove na ovu temu, možemo ih predstaviti na najboljem filmskom festivalu, ljudima je dozvoljeno da ih gledaju, novinari o tome pišu. Stoga situacija nije beznadna, ali ne znam bi li se išta od toga moglo dogoditi u današnjoj Rusiji i da će tamo itko napisati i redak o ovom filmu. Ja se ne osjećam sputan da radim ono što osjećam da moram reći o onome što nije dobro. Godine 2018. napravio sam igrani film »Donbas«, a nakon toga smo pripremali veliki, epski dokumentarni film »Babi Yar« o masakru Židova u Ukrajini i to smo snimali 2020. Nakon toga bili smo spremni snimati novi film u ljeto 2022., ali u Ukrajini je započeo rat. Bilo mi je teško reći zbogom tom projektu za koji sam živio deset godina, no još uvijek se nadam da ću ga moći ostvariti i snimiti u Ukrajini. Našli smo drugi film koji također govori o važnim stvarima i 2024. smo snimili »Dva tužitelja«, a dok smo pripremali taj film snimio sam 7 ili 8 manjih i većih dokumentaraca, oko petnaestak sati filma.

Spomenuli ste dokumentarac »Babi Yar«. Ukrajinska Filmska akademija vas je na neki način zbog njega izbacila iz članstva. Možete li to komentirati i što je za vas značilo napraviti taj film?

– To je stara priča i više ne igra nikakvu ulogu u mom životu. Možda će se neki ljudi jednog dana zbog toga sramiti. Napravio sam film »Babi Yar« jer se u njemu bavim vrlo važnim pitanjem i za današnju Ukrajinu, na koji način prihvatiti ono što se u to vrijeme dogodilo, svo to nasilje.

Prljava igra

Druga vrsta nasilja se danas opet događa u Ukrajini. Imate li ikakve nade da ta noćna može završiti?

– Nažalost, ne vidim nikakvih naznaka da Rusija želi prestati ratovati, a mi nemamo vojsku s kojom bi ih mogli pobijediti. Osim toga, njihova prljava igra će se nastaviti čak i onda ako zbog nekog razloga prihvate neku vrstu mirovnog sporazuma. Problem neće biti riješen. Rusija će uvijek htjeti okupirati taj prostor, jer oni žele izgraditi neku vrstu zaštite između Ruske federacije i Zapada. Prije početka rata oni su Zapadu poslali ultimatum i zahtijevali da se maknu sve trupe i ponište svi NATO ugovori s Poljskom, Češkom i svim zemljama koje su pripadale Sovjetskom Savezu. To je stajalo u pismu koje je ruski ministar vanjskih poslova poslao Zapadu i to je još uvijek njihov zahtjev. A kakva je na to bila reakcija? Ne vrlo ozbiljna. Da sam ja osoba na položaju koja može učiniti nešto, nakon primitka tog pisma odmah bih izvršio mobilizaciju, pojačao vojnu industriju i stvorio svu moguću vrstu obrane. Iskreno, nisam siguran da će Ukrajina ikad biti u mogućnosti povratiti okupirana područja. Jer, što bi se moglo dogoditi, Rusi će doći i reći: »Oprostite nam za tragediju koju smo prouzročili i naše psiho ponašanje, kao ono u Hitchcockovu filmu, odvedite nas pred sud i strpajte nas u zatvor.« To bi bio izvrstan scenarij za film, političari koji se ispričavaju i priznaju sve loše stvari koje su učinili. Svi bi ga gledali i umirali od smijeha. To bi bio bolji film od Kubrickova »Dr. Strangelovea«. Nažalost, to ne funkcionira u stvarnosti i za mene je vrlo bolno to što se događa u mojoj zemlji.

Umjetna inteligencija ne može pisati kao Tolstoj

Budući da ste vrlo mjerodavna osoba po pitanju umjetne inteligencije, moram vas pitati što je vaše mišljenje o naklapanju oko toga kako će UI uskoro zamijeniti glumce?

– O tome ne trebate brinuti, to se neće dogoditi. Sve je vrlo jednostavno, kompjutor može pobijediti Kasparova, tadašnjeg svjetskog prvaka u šahu, ali šah kao igra i dalje postoji. No, šah se može jasno definirati, postoji bezbroj kombinacija, no pravila su limitirana. Ali naš mozak živi u okolnostima s neograničenim brojem pravila i nijedan kompjutor to ne može kreirati. Austrijski matematičar i logičar Kurt Gödel je dokazao da nema teorije koja može opisati samu sebe, za to je potreban bar jedan aksiom, a dosljednost aksioma ne može biti dokazana unutar vlastitog sistema. U ono što se radi treba vjerovati, a supstancu vjerovanja ne može se prikazati matematički. Stoga je moguće da UI napiše pismo, ali nikada romane kao Tolstoj ili Dostojevski ili da napravi film kao Hitchcock. To je nemoguće. To bi bili vrlo dosadni filmovi.