U zagrebačkom KunstCaffeu, omiljenom okupljalištu umjetnika, uglavnom glumaca i filmaša, 19. rujna će gitarist, ali i dramatičar i scenarist Mate Matišić nastupiti s programom posvećenom kultnom jazz glazbeniku, usnom harmonikašu Branku Kralju (Zagreb, 10. ožujka 1924. – Zagreb, 18. prosinca 2012.). King je bio najpoznatiji hrvatski svirač usne harmonike i dugogodišnji predsjednik Jazz kluba Zagreb Hrvatskog društva skladatelja. Na spomenutom nastupu Matišiću će se pridružiti usni harmonikaš Matija Antolić.

Nit vodilja

Kako (pr)ocjeniti da je netko velika osoba, velikan jedne ere, da se svojim odlikama izdiže iznad prosječnosti, da ima karizmu, da je rođeni vođa? Može se to zaključiti iz egzaktnih rezultata, ali ponekad i prema osjećaju. Tako sam, prema osjećaju, doživio Branka Kralja, puno prije nego sam doznao o njegovim uspjesima na sportskom, ekonomskom, inovatorskom i glazbenom području, uspjesima koji su obilježili društveni, kulturni i privredni život Zagreba i Hrvatske kroz veći dio dvadesetog stoljeća. Naime, tijekom mnogobrojnih sastanaka predsjedništva Jazz kluba Zagreb HDS-a, kojeg je bio dugogodišnji predsjednik, upoznao sam ga dovoljno da, iako je bio skroman, ponizan i samozatajan, zaključim da se radi o velikanu. Bio je moj idol.

Naime, iako se nikad nije nametao, isticao svoj doprinos u raznim sferama, niti inzistirao da se uvaži njegovo mišljenje, svojim je radom u Klubu dao neizmjeran doprinos. Znanje, poduzetnost, mudrost, strpljenje, ljudskost, pristojnost, toplina, entuzijazam, ali i profesionalni odnos prema poslu – odlike su to kojima se odredio kao osoba koju smo željeli slijediti. Vjerojatno nije znao da je bio moj »mentor«, ali ono što sam naučio od njega i danas je nit vodilja u svemu što radim. Osvijetlio mi je put, pokazao da se do vrijednih dostignuća može doći bez načela koja proklamira današnje društvo kojem je imperativ uspjeha na prvom mjestu, a u postizanju toga cilja ništa nije nedozvoljeno.

Vjerujem da je Branko Kralj tako djelovao i na ostale suradnike: ekonomiste, privrednike koji su ga birali za direktora; inovatore, članove Narodne tehnike Hrvatske i Hrvatske zajednice tehničke kulture, koji su ga birali za predsjednika; rukometaše i nogometaše uz koje je bio izvanserijski vratar, osvajač državnih prvenstava i državni reperezentativac; glazbenike koji su s njim rado svirali. Svoje bogato životno iskustvo prenosio je svima, a optimizam i radost na sve s kojima se družio. Njegova je usna harmonika dizala moral, vraćala osmijeh na lica sportaša na dugotrajnim putovanjima, zbližavala ljude.

Esencija jazz glazbe

Koja od tih djelatnosti mu je bila posao, a koja hobi? Nemoguće je odgovoriti na to pitanje jer sve čega se prihvatio radio je kao da mu je to najvažnije u životu, sa strašću i zanosom predavao se umjetnosti svirajući i prenoseći znanje, kao i tehnici šireći stvaralačku i tehničku kulturu, ne radeći razliku među djelatnostima, kao što je nije radio niti među ljudima. Naime, uvijek se nesebično posvećivao svima koji su trebali pomoć, a osim usmene predaje, nedostatak informacija i edukacije na pojedinim područjima rješavao je jednostavno – napisavši knjige »Dinamo na četiri kontinenta« (1957.) i »Vratari koji se pamte« (1960.), glazbenu vježbenicu »Moja usna harmonika« (1994.) i »Da bi reč rekel – sjećanja i razmišljanja« (2004.).

Pozitivan stav i njemu je donio puno životnih radosti, ali i priznanja i nagrada. Između ostalih, godine 1997. primio je Državnu nagradu tehničke kulture »Faust Vrančić« za životno djelo, a priznanje za inovatorstvo donijelo mu je 2001. naslov viteza Kraljevine Belgije. No, možda su ipak važnija ona neopipljiva priznanja koja ostaju tek u sjećanjima. Naime, još i danas kruže priče o njegovim sportskim suparništvima i golmanskim paradama, razmjenama inovatorskih iskustava na najvišoj svjetskoj razni, suradnjama sa svjetskim glazbenim velikanima.

Kakav je to bio jam session u B. P. Clubu, na kojem je Branko Kralj zasvirao uz svojeg idola Tootsa Thielemansa, najvećeg svirača usne harmonike u povijesti jazz glazbe, i ravnopravno mu parirao! Radost muziciranja, spontanost, sjajna sola, komunikacija među glazbenicima u interakciji s publikom, naelektrizirana atmosfera koja je tom prigodom vladala u B. P. Clubu – esencija jazz glazbe. Tada, ali ne samo tada, doživio je nešto o čemu mnogi sanjaju, a rijetki dožive. Bila je to kruna karijere Branka Kralja koji je svoj prvi sastav utemeljio 1938., koji je vodio Kvintet usnih harmonika, a potom i trio te ponovo Kvintet usnih harmonika, nastupao na festivalima jazza, objavio tri ploče i jedan CD i uživajući svirajući s prijateljima, među ostalima s Miljenkom Prohaskom i Boškom Petrovićem, ali i, primjerice, Zagrebačkim solistima.

Nije li to i više nego dovoljno da se s ponosom sjećamo Kinga, da prema njemu i njegovu djelu iskažemo poštovanje i zahvalnost što je bio dio naših života – da slavimo njegov život? Upravo to čine Mate Matišić i Matija Antolić, u što ćemo se uvjeriti u petak u KunstCaffeu.