Još negdje početkom kolovoza moglo se primijetiti da su oglasni panoi po Rijeci prelijepljeni bijelim »plakatima«. Potpuna bjelina, praznina, ništa… Niti jednog oglasa koji bi najavio kakav događaj. Takvu situaciju ne pamtimo, iako riječki kolovoz tradicionalno, da se izrazimo turističkim jezikom, ima »kolovošku rupu«. Prazni oglasni prostori ipak su dobili sadržaj i to vrlo znakovit – na nekima od njih ispisane su antiratne poruke, toliko potrebne u ovo naše ratnički nastrojeno vrijeme. Bila sam na plaži, na riječkim Pećinama, i plivajući iz te morske perspektive uočila na zidu plaže crnim sprejem ispisanu poruku koja kaže da dok mi plivamo, »oni ubijaju ljude«, aludirajući na jedan aktualni rat. To me je, moram priznati, potreslo i navelo na razmišljanje – ljeto, sunce, more, uživanje na plaži, a s raznih strana svijeta stižu strašni prizori stradanja i patnje. I onda osjetim nemoć, sram, tugu… i nastavim plivati.

Utjehu nalazim u »Ljetu« Alberta Camusa i ovim njegovim rečenicama: »’Znate li vi’, govorio je Napoleon Fontanesu, ‘čemu se najviše divim na svijetu? Nemoći sile da nešto utemelji. Postoje samo dvije moći na svijetu: sablja i duh. Duh s vremenom uvijek pobjeđuje sablju.’ Kako vidimo, osvajači su katkada sjetni. Treba donekle platiti cijenu tolike isprazne slave. Ali ono što je prije stotinu godina bilo istinito u odnosu na sablju, danas više nije u istoj mjeri za tenk. Osvajači su ostavili tragove i sumorna tišina mjesta bez duha vladala je godinama nad razdiranom Europom… A mi želimo upravo to da se više nikad ne poklonimo sablji, te da više nikada ne dajemo pravo sili koja sebe ne stavlja u službu duha.« (prevela Višnja Machiedo)

Nakon kupanja i grižnje savjesti zbog ratova i ubijanja djece vratila sam se na riječke ulice i onim plakatima koje je preplavila bjelina. Dakle, tijekom kolovoza dobar dio kulture u Rijeci je na odmoru. Ovoga ljeta bio je ponuđen projekt Riječka ljetna vibra koji je objedinio razne programe riječkih ustanova u kulturi, i trajao je od negdje sredine lipnja do sredine srpnja. I bilo je zbivanja, tome se nema mnogo što prigovoriti, iako i dalje ostaje činjenica da Rijeka, za razliku od Splita, Dubrovnika pa i nekih drugih hrvatskih gradova, nema obilato financirane ljetne festivale niti, poput recimo Pule, ugošćuje velike internacionalne glazbene zvijezde. Drugim riječima, koliko para, toliko muzike.

I tako, negdje od sredine ovog srpnja po pitanju kulture u Rijeci je praktički sve zamrlo. Otvoreni su barem muzeji od kojih neki bilježe solidnu posjećenost, radi Gradska knjižnica, a tijekom kolovoza kazališne predstave daje jedino Ri Teatar – KUC Kalvarija te još poneki događaj nudi Ljeto na Gradini.

Sva sreća da kultura nije otišla na odmor i u okolici Rijeke pa ljetne programe i u riječkoj »kolovoškoj rupi« i dalje nude Opatija, Kastav, Krk, Cres, Novi Vinodolski, Pag i da dalje ne nabrajamo. I u te manje sredine svakoga ljeta dolaze priznati umjetnici koji izvode programe na visokoj razini, a ne izostaje ni lijepa posjećenost takvih događaja.

A što s Rijekom u kolovozu? U redu, jasno je, i riječka kultura nekad mora na ljetne praznike, ali trebalo bi razmisliti o tome da se tradicionalna »kolovoška rupa« ipak popuni nekim kulturno-umjetničkim sadržajima, a ne ovakvom zjapećom prazninom.