Petoga kolovoza 1995. godine nisu prestajale borbe oko baze češkog bataljuna UNPROFOR-a smještene u bezvodnom miksu kamenja i šume planine Ljubovo, na bivšoj koti JNA zvanoj Repetitor.

Bojeći se da bi to strateško područje mogle uzeti hrvatske snage, gotovo nisu prestajali minobacački i pješački napadi srpske paravojske. Jedan projektil je usmrtio dvojicu čeških časnika, Petra Valeša i Petra Hosa, kada je među njih pala mina. Nesretnom Valeši eksplozija je otkinula obje potkoljenice koje je pod vatrom nastojao sanirati naš bolničar Ante Štavlić.

Dolazak naših bojovnika u češku bazu onako opremljenih i označenih nikome nije sličio na sedmoricu veličanstvenih iz istoimenog filma jer su se mnogi Česi razbježali po skloništima ili su spas i zaklon našli u obližnjem kamenjaru. Nakon prekida napada, iz zaklona su prvi izašli vojnici i časnici 118. Domobranske pukovnije i 9. gardijske brigade Vukovi.

Kiša metaka

Ubrzo su im se pridružili časnici i vojnici 9. gardijske brigade da bi predvođeni 29-godišnjem pukovnikom Blažom Beretinom iz Operativnog stožera 9. gardijske brigade, kasnije zapovjednikom Vukova, krenuli u osvajanje kamenitog brežuljka nadomak baze UNPROFOR-a.

Nakon kiše ispaljenih metaka s naše strane, sa suprotne strane nitko nije uzvratio. Dolaskom u šumoviti predio otkrivena je daščara za otprilike vod vojske, odnosno 30-ak ljudi, na kojoj se isticao natpis »Vila puh«.

Spomenik poginulim Česima, pripadnicima UNPROFOR-a

Po svemu sudeći, ti su Puhovi u velikoj žurbi i strahu napustili položaje i bazu jer su se posvuda viđali osobni predmeti, dijelovi vojne opreme i dokumenti. Sanitet ove paravojne postrojbe vodila je medicinska sestra Vesna s VMA Beograd.

Budući da je »dan još bio mlad«, pukovnik Beretin zapovjedio je nastavak forsiranja šumske ceste koja je na prijevoju Ljubovo imala spoj s asfaltnom cestom Gospić – Korenica.

Beretin je pritom ispalio nekoliko raketnih projektila iz RPG-a 7, a ciljevi su mu bili obližnji neprijateljski bunkeri. Niti kilometar od Repetitora nalazio se šumarak borova i hrastova na površini nešto većoj od 1,5 hektara.

Na lokacijama bližim šumskoj cesti nalazili su se kontejneri i različite nastambe prilagođene smještaju postrojbi razine jedne satnije. Na udaljenijim lokacijama neprijatelj je, u sveopćoj bježaniji, ostavio na tisuće minobacačkih projektila, raketa i mnoštvo puščanog streljiva različitih kalibara. Odmah je pao dogovor da se sutradan ujutro dođe prikupiti zatečeno streljivo i preveze u Gospić.

’Ko to tamo pjeva?

Sljedećih sat vremena pucnjava je utihnula. Napredujući prema glavnoj asfaltnoj cesti, pukovnik Beretin nas odjednom utišava i osluškuje: na kojih 100-200 metara udaljenosti čula se pjesma mnoštva ljudi.

Odmah smo potražili zaklone, pripremili oružje i bili spremni za vatreni okršaj. Umjesto neprijatelja, nama se približavao vod iz 118. Domobranske pukovnije Gospić koji je složno pjevao »Zovi, samo zovi«.

Bio je to neočekivan susret ispunjen porivom za vokalnu interpretaciju jer je domobranski vod prolazio kroz teren načičkan neprijateljskim minama. Niti danas ne znamo jesu li bili »sretniji, neg’ pametniji« ili je činjenica kako se kreću kroz neprijatelljski teren povećala njihov oprez.

General Blaž Beretin

Izlaskom na glavnu šumsku cestu uvidjeli smo kako je tim vodom zapovijedao popularni »gospićki mangup« Mihovil Kurs. Razmijenili smo nešto vode i hrane, a »pjevački vod« je nastavio dalje zacrtanim putem. Nadalje bez ispaljenog metka. Neprijatelj se požurio i već grabio glavnom cestom prema Buniću i Korenici.

Šestoga dana kolovoza 1995. iz vojarne »Eugen Kvaternik« krenula je skupina vojnika i časnika kako bi s obronka Ljubova prikupila dan ranije zatečene hrpe streljiva.

I ovoga puta nas je predvodio pukovnik Blaž Beretin, uz pojačanje ljudstva i vozila logističke satnije. Na jednoj utabanoj stazi prema obližnjem šumarku osjetio se neugodan miris.

Dolaskom na stjenoviti predio smrad se pojačao, uz zujanje mnoštva muha. Projektil ispaljen s hrvatskih položaja eksplodirao je na stijeni i raznio zatečenog neprijateljskog vojnika, a pritom je zbog kamenitog zaklona i konfiguracije terena ostala cijela samo lijeva noga u vojničkoj čizmi do visine koljena. Tako se još jedan nesretnik vodi kao nestali jer mu je tijelo raspršeno u tisuću komada.

Ni vlas s glave

Kada je Hrvatska vojska 6. kolovoza 1995. oslobodila Udbinu, zatekla je ondje pedesetak civila, mahom starije životne dobi. Te nesretne ljude su u sveopćoj bježaniji »zaboravili« povesti pripadnici tzv. Vojske Krajine. Skupinu ljudskih duša ostavilo se kao balast, nešto što nikome ne treba, a samo su nekima bili teret i smetnja.

Prvu pješačku bojnu 9. gardijske brigade Vukovi predvodio je zapovjednik pukovnik Frane Zorić. Netom prije ulaska u Udbinu, Zorić je zapovjednicima satnija i vodova naglasio: »Nikome ne smije pofaliti niti vlas s glave, treba im pomoći i organizirati da ti ljudi ovo lakše prežive!«

Nikome ne smije pofaliti niti vlas s glave – Frane Zorić

Frane Zorić je cijeloga rata bio ljudina, čovjek koji je svakoga uvažavao, a posebno je bio senzibilan na starije i nemoćne. Kada je njegova postrojba ušla u Udbinu, najprije je napravio popis zatečenih civila i njihovih potreba.

U prvim satima o tim ljudima se brinuo Vojni sanitet, a kasnije je pomagao Međunarodni Crveni križ. Starci su najprije dobili lijekove, mjerio im se tlak, razina šećera u krvi…

Bilo je ljeto, udarile su vrućine, a Udbina je tih dana uglavnom žeđala. Pukovnik Zorić je odmah organizirao prehranu zatečenih civila. Tko je mogao ponijeti doma hranu, dobivao je lunch-paket ili su ljudi dolazili »k Frani na kazan«.

Nije bilo protekcije, isto jelo se spremalo i za vojsku i za civile. Bilo je tada i nepokretnih ljudi kojima su se obroci triput dnevno nosili doma.

Vukovi – 9. gardijska brigada

Pored bivšeg hotela Javornik, danas je tamo Crkva hrvatskih mučenika, ostala je tada sama jedna starica. Teško je hodala, a prodorne plave oči bile su joj povazdan suzne. Kada su joj djevojke iz našeg saniteta donosile hranu i lijekove, nije mogla vjerovati da je nisu zaboravili.

»Dao Bog sreću i zdravlje tom vašem Frani. Veliki je čo’ek«, stalno je govorila ostavljena starica.

Dobre želje joj, nažalost, nisu bile uslišane jer je pukovnik Frane Zorić preminuo nakon nekoliko godina provedenih u časnoj mirovini, točnije 6. veljače 2007. Ostat će nam zauvijek u mislima kao hrvatski časnik koji je istinski uvažavao svakog čovjeka.

Skupo plaćena sloboda

Među »zaboravljenima« isticala se i elokventna starina Miloš Milošević iz sela Ondić.

»Pa ne mislite valjda da su nas naši slučajno zaboravili!?! Za babe ne velim, one mogu nešto skuvati i oprati veš. Al’ kome ja trebam sa skoro 80 godina? Ja više ne mogu ni drva cijepati, a kamo li se boriti«, kazivao je djed Miloš.

Baka Milica Uzelac bila je puna gorčine.

»Čemu su bile sve one silne vježbe evakuacije i bježanije? K’o da su unapred znali da će se ovo dogoditi. Naši oficiri se s familijama pokrenuli dan ranije, a mi nikom’ ne trebamo. Tako ti je to kada državu vodi milicajac Mile Martić«, oplela je baka Milica po vodstvu tzv. Krajine.

Tih dana su u Oluji ginuli mladići pridošli iz gotovo cijele Hrvatske: iz Like, Primorja, Dalmacije, Rijeke, Istre, Zagreba… U svim većim gradovima Like su se 7. kolovoza organizirale komemoracije.

Gospić – ispraćaj poginulih u Oluji

U gospićkoj vojarni »Eugen Kvaternik« nikada nije bio tužnijeg događaja. Silna mladost došla je koji dan ranije da s punim srcima sudjeluju u Oluji, a toga dana su ispraćani na vječni počinak.

Poginuli su bili iz svih postrojbi na ličkoj bojišnici. Nakon komemoracije krenule su obitelji sa svojim najmilijima na mjesna groblja. Gospićani su znali za ovaj događaj i svi su vozači koji su susretali ovu pretužnu kolonu izlazili su iz svojih vozila, pješaci stajali mirno ne skrivajući potoke suza kao zadnji pozdrav žrtvama skupo plaćene slobode.

Kave nema niti kada je doneseš

Na hrptu ceste Gospić – Korenica i danas se nalazi skromna i ruševna kuća bake Sofije (90). Obilazeći teren tijekom Oluje društvo mi je radio neustrašivi fotograf Novog lista Silvano Ježina.

Na vrhu Ljubova zatječemo malo odškrinuta vrata ljetne kuhinje – i baku Sofiju. Pitamo je može li nam skuhati malo kave. Uz uobičajene jadikovke doznajemo kako starica jedva preživljava jer nema: petroleja, brašna, tijesta, riže, mesa, šećera, soli, niti kave. Radimo popis jer joj želimo pomoći.

Komemoracija na Ljubovu

»Ma ne rugajte mi se. ‘Esam stara, al’ nisam benasta. Novaca nemam jer da sam ga imala o’šla bi svojima u Kanadu«, inzistira baka.

Istoga dana donosimo joj potrebne artikle. Zato nas dvojica ujutro opet molimo kavu. Odgovor od jučer.

»Nemam ni zrna, nisam kave kušala ima 3-4 godine pa sam je se zaželila«, uvjerava nas baka.

Te noći je palo nešto kiše, a u blatnjavoj stazi vidi se 20-ak svježih tragova vojničkih čizama. To su bili noćni gosti željni kave. Tek poslije smo doznali kako se svega kojih stotinjak metara od kuće bake Sofije cijeloga rata nalazila jedna veća baza tzv. Vojske Krajine.

Sedmorica veličanstvenih

Oko kamere ovjekovječilo je, na bivšoj koti JNA zvanoj Repetitor, 20-godišnjeg domobrana Ivicu Štavlića, načelnika Kadrovske službe 9. gardijske brigade, 61-godišnjeg bojnika Josu Ratkovića, 34-godišnjeg satnika Petra Krmpotića, 34-godišnjeg pomoćnika zapovjednika 9. gardijske brigade za propagandnu djelatnost, 34-godišnjeg bojnika Milana Franića, načelnika satnije veze 9. gardijske brigade, 21-godišnjeg bojnika Antonija Šebalja iz Izvidničke satnije 9. gardijske brigade, jedinog pripadnika Hrvatske vojske koji je u Oluji sudjelovao na štakama jer je tijekom VRO-a Medački džep bio teško ranjen u obje noge, 43-godišnjeg Milu Pevelića iz 118. Domobranske pukovnije Gospić, te 43-godišnjeg Antu Štavlića iz saniteta 118. Domobranske pukovnije.

Kota Repetitor na planini Ljubovo

Svi su iza sebe imali četverogodišnje ratno iskustvo jer su svi bili dragovoljci Domovinskog rata.