Vikend posvećen velikom talijanskom skladatelju Giuseppeu Verdiju u okviru festivala Riječke ljetne noći započeo je koncertom pod nazivom »Gala Verdi: Fuoco di gioia«. Lokacija koja je već doživjela ovakve izvedbe i koja je publici poznata kao mjesto glazbenih koncerata pokazala se kao pogodak, iako smo prilikom dolaska ostali iznenađeni što uopće nije bilo pozornice, već su se svi izvođači nalazili na podu. Drugo iznenađenje bila je činjenica izostanka bilo kakvog ozvučenja na tako otvorenom prostoru i usred grada koji živi jednu uobičajenu vibrantnu ljetnu večer. Ipak, rezultat nije razočarao, dapače, iznenadio je prihvatljivošću, osim u nekim posebnim trenucima u kojima Verdijeva faktura postaje izuzetno jednostavna.

Dobro amalgamiranje

Nositelj koncerta bio je orkestar HNK-a Ivana pl. Zajca (koncertna majstorica Vivijana Rogina) pod ravnanjem Valentina Egela, o čemu se nema mnogo za reći jer je sve što je trebalo biti izvedeno bilo sasvim korektno. U zvučnom smislu dalo bi se raspraviti primjerice jedino o već spomenutim dijelovima u kojima su gudači svirali pizzicato, što je zaista manje čujno, posebno u diskantu. Također, neka glazbala (primjerice klarinet) manje su se isticala, a možda bi za poboljšanje jednostavno trebalo više proba u tom koncertnom prostoru kako bi se stvari adaptirale u odnosu na pokusnu dvoranu ili pozornicu. U svim ostalim aspektima orkestralne stvari i vodstvo bile su dobre.

Foto Marko Gracin

Podršku izvedbi, mjestimično prema programu, samostalno ili u suradnji sa solistima, davao je i zbor stojeći u pozadini. Zbog dalekog položaja u odnosu na publiku, zvuk i glasovi prilično dobro su se amalgamirali, uz nešto manju jasnoću dikcije, posebno u brzim dijelovima. Potpuno zborski brojevi poput »Scorendo uniti« iz »Rigoletta«, »Va, pensiero« iz »Nabucca« ili »Fuoco di gioia« iz »Otella« kvalitetno su izvedeni (zborovođa Matteo Salvemini).

S obzirom na odabir većinom najpopularnijih brojeva iz raznih Verdijevih opera, ključnu prezentaciju koncerta odradili su solisti koji su se nalazili u prvome planu, nekoliko koraka ispred publike. Zbog toga ih se čulo i vidjelo jasno te je teško govoriti o voluminoznosti glasova koja bi ili ne bi bila problem pri izvođenju na pozornici. Nakon uvertire operi »Nabucco« došlo je do zamjene točaka u odnosu na tiskani program te je prva nastupila Stefany Findrik s arijom Fenene »Oh, dischiuso è il firmamento« iz opere »Nabucco«, a potom i Robert Kolar s arijom Nabucca »Dio di Giuda!« iz istoimene opere. Findrik je ariju manje razine zahtjevnosti otpjevala korektno uz tek nešto primjetnog umora u glasu, ali i dalje suvereno, posebno u krajnjim visinama koje su nerijetko problem mnogim mezzosopranima. Kolar je pak svoju ariju izveo vrlo glatko, naznačujući da već ima s ovom ulogom mnogo utakmica u nogama. Uslijedila je zatim Gabrijela Deglin s »Mercè, dilette amiche« iz opere »I vespri siciliani« – arijom vrlo pokretnog tempa sa značajnim gotovo koloraturnim zahtjevima. Uz tek mjestimične nejasnoće, Degli je lijepo brodila svojom dionicom, a kao preporuku može se dati još više plasmana u dikciji i artikulaciji kako bi efekt izvedbe bio potpun. Operni zbor je u ovom broju bio nešto manje uvjerljiv.

Doslovan blackout

Stupivši na scenu, tercet u sastavu Anamarija Knego, Bože Jurić Pešić i Jure Počkaj izazvali su »blackout« i to doslovno, jer se cijeli dio trga namijenjen izvođačima našao u mraku pa je koncert bio prekinut na desetak minuta nakon čega se moglo nastaviti s nešto manje umjetničkom, a više bazičnom rasvjetom. Tercet je nakon prekida izveo »Pronta sono… Son guerriera« iz »Ivane Orleanske«, nešto manje poznati dio iz Verdijevog opusa, nakon kojeg je bas Luka Ortar nastupio s recitativom i arijom Banca »Studia il passo… Come dal ciel precipita!« iz opere »Macbeth«. Dojmljivu izvedbu u nastavku koncerta pružila je Kristina Kolar u sceni »La Vergine degli Angeli« iz opere »Moć sudbine«, što predstavlja i jedan publici dobro poznati Verdijev operni broj pa su ga prisutni pratili bez daha i nagradili zasluženim pljeskom. Jure Počkaj otpjevao je manje nametljivo, a više korektno, ariju »Eri tu« iz »Krabuljnog plesa«, nakon koje je uslijedio već opisani zborski broj iz »Rigoletta« i dva broja iz »Traviate«: arija Alfreda »Lunge da lei« i duet Violette i Alfreda »Parigi, o cara« (Marko Fortunato i Anamarija Knego). Oba broja izvedena su emotivno kao odličan uvod u zaključni »Va, pensiero« prije velike stanke.

Foto Marko Gracin

U drugom dijelu koncerta kao prva izvođačica na sceni se pojavila mezzosopranistica Michaela Selinger, domaća stalna solistica koju izuzetno rijetko viđamo pjevati u Rijeci, a uz nju je u »Cancone del Velo« iz »Don Carla« sudjelovala i Gabrijela Deglin. Selinger je uspjela ostvariti izvedbu svih napisanih tonova s ponešto grča, ali ipak uspješno. Izostanak grča u izvedbi svakako je imao bas Slavko Sekulić s tradicionalno monumentalnim glasom, ali i nešto manje tankoćutnosti u inače emotivnoj ariji »Il lacerato spirito« iz opere »Simone Boccanegra«. Ulomke iz »Otella« započeo je samostalno zbor, a nakon njega još jedan vrlo poznati broj »Ave Maria« povjeren je Anamariji Knego za koju se također vidjelo da je ulogu izvodila mnogo puta pa je i ova izvedba bila rutinska uz mogućnost poigravanja s umjetničkom interpretacijom. Iako je u nastavku najavljena samo arija »Stride la vampa« iz opere »Trubadur«, prije nje je zbor izveo biser Verdijeve literature, nadaleko poznati »Coro di zingari«, a spomenutu ariju onda je otpjevala Michaela Selinger.

Foto Marko Gracin

Ovacije i povici

Velika očekivanja publika je imala vidjevši na programu hit-ariju, odnosno cabalettu Manrica »Di quella pira«, u izvedbi Bože Jurića Pešića koji je u većem dijelu izvedbe bio dobar i uspješan, ali je unatoč potpunom izostanku pjevanja dionice u cijeloj stretti do samoga kraja, izostao dojmljivi visoki tenorski c. Za kraj, publici su ponuđena dva ulomka iz opere »Aida«: prvo arija Aide »Ritorna vincitor« s kojom je Kristina Kolar doživjela velike ovacije i povike »Bravo!«, a zatim i cijelu scenu iz 2. čina, od nastupa Kralja nadalje.

Većina solista sudjelovala je u izvedbi s obzirom na to da tako zahtijeva partitura, ali je negdje u sredini ulomka ponovno nestalo struje. Orkestar u djelomičnom, a zbor u potpunom mraku suvereno su nastavili svirati i pjevati do prvog većeg kadencirajućeg dijela (F-dur) nakon kojeg je dirigent mudro i dobrom odlukom odlučio i završiti izvedbu. Još kad bi tenor Jurić Pešić pogledao u dirigenta i ne bi izvedbu nastavio bez znaka, bilo bi jako dobro, ali taj a cappella početak ugušen je pljeskom publike koja je prepoznala što joj je činiti. Umjetnici su nagrađeni kako i zaslužuju, a za bis je ponuđeno ono što se i u mraku može svirati i pjevati – »Napitnica« iz opere »Traviata« uz sudjelovanje baš svih izvođača.

Foto Marko Gracin

Dojmljiv koncert

Koncert u trajanju od sat i 45 minuta (ne računajući stanke i prekide) bio je lijep i dojmljiv. Svaki solist predstavio je svoj trenutak u vremenu kojim je pokazao u kakvoj je kondiciji i na čemu valja raditi. Općenito se može reći da nije bilo loših izvedbi, komentari bi bili više za razgovor u četiri oka, ali bi se generalno kod većine moglo poraditi na fraziranju i stilskim obilježjima Verdija koja i sama evoluiraju od opere do opere, kao i na temeljitijem čitanju napisane partiture. Naime, za razliku od primjerice Puccinija u kojem je dovoljno imati muzikalnost i glas te slijediti emocije i naboj koji proizlaze iz glazbe, kod Verdija je dramatičnost većinom u točnom odabiru interpretacije i fraze, kao i tempa ili boje, a što je, ako se pažljivo čita, jasno napisano. No, za to je potrebno više prionuti studiranju kako se versatilne i fraze pogodne za različite interpretacije ne bi pogrešno protumačile, što je na ovom koncertu povremeno bio slučaj. No, navedeno se ubraja u stručni komentar koji publika i tako rijetko prepoznaje pa se može reći da je koncert koji smo imali prilike vidjeti bio umjetnički na zadovoljavajućoj razini.

Foto Marko Gracin