Od šestogodišnje djevojčice koja nije bila pretjerano oduševljena treninzima karatea, do dvostruke europske seniorske prvakinje u kategoriji do 50 kilograma. Od male dvorane na Zametu do svjetala velike pozornice. Na kojoj se osjeća kao kod kuće, uživa i itekako gušta u svakom svom uspjehu. Put dugačak 15 godina na kojem je bilo uspona, ali i padova, unatoč kojima nije htjela odustati. Jer odustajanje za nju jednostavno nije opcija. Dapače.

Za nju nema ljepšeg osjećaja od pobjede pa je njezine protivnice diljem Globusa gledaju s puno respekta. Zahvaljujući dvama europskim mlađeseniorskim srebrima, dvjema europskim mlađeseniorskim broncama, srebru i bronci sa Svjetskoga prvenstva te seniorskim titulama s Europskoga prvenstva u Zadru i armenskom Erevanu, znaju je i u njezinoj rodnoj Rijeci. Nedavno je i puna Rujevica uoči susreta posljednjeg, 36. kola SuperSport HNL-a i utakmice Rijeke i Slaven Belupa, skandirala njezino ime.

Ovo je priča o Emi Sgardelli, karatistici Championa, koja živi svoj san. A tek joj je 21 godina…

Foto Ana Križanec

– Biti dvostruka europska prvakinja je nešto nezamislivo, jako lijepo i uživam u svakoj sekundi. Ali nekako sve to brzo dolazi, ali i prolazi. Kada se samo sjetim da sam do 18. godine čekala svoju prvu medalju s velikog natjecanja, a treniram od svoje šeste godine. To je jako dug period, puno je tu rada, truda, treniranja i odricanja. I ne stajemo. Uspjesi se samo nižu jedan za drugim, hvala Bogu da je tako, hvala cijelom mojem timu i obitelji. Samo da se ovako nastavi.

SVAKA MEDALJA DRAGA

Imam samo 21 godinu i mogu reći da sam puno toga osvojila. U kolekciji imam sigurno više od 200, ako ne i 300 medalja, ne znam im niti broj. U početku sam ih brojala, a onda sam brzo prestala. I baš svaka od njih draga mi je na svoj način. Ali najdraže mi je ipak prvo europsko seniorsko zlato iz Zadra jer je osvojeno na domaćem terenu, pred domaćim navijačima, koji su mi bili dodatni vjetar u leđa. Prva seniorska medalja uvijek se pamti, a još je i zlatna, na kraju dana, seniorske medalje su ipak one koje su najbitnije. Ali jako mi je draga i medalja s mlađeseniorskog EP-a u Pragu 2022. godine. Jer je s tim srebrom sve počelo.

Krajem ožujka završila sam svoj mlađeseniorski staž, a nisam osvojila zlato na velikom natjecanju. Moram priznati da mi je bilo teško što u veljači zbog ozljede nisam mogla ići na Europsko prvenstvo u Poljsku, to je trebalo biti moje posljednje mlađeseniorsko prvenstvo i posljednja prilika za zlatnu medalju. Ali sa zlatom iz Armenije sve je nekako došlo na naplatu. Ako je moja ozljeda bila razlog da bih mogla osvojiti seniorsko zlato, onda sam zadovoljna.

Zlato iz Armenije još je jedna potvrda da se isplatilo čekati, trenirati i odricati nekih stvari, što je danas problem kod većine sportaša i današnje mlađe generacije općenito. Jako im je teško nešto čekati i osvijestiti da nekoliko godina moraš krvavo raditi i odricati se mnogih stvari da bi došao do uspjeha. A on ti i u tom slučaju nije zagarantiran. I tada dolazi do odustajanja jer nema odmah rezultata. Sve se prelako ostavlja, mladi nemaju želju i motivaciju napraviti dvogodišnji ili trogodišnji plan, odrediti i na papir staviti svoje ciljeve. Sve nas je »pucao« pubertet, krenuli smo u srednju školu, pa su na red došli izlasci, rođendani, odlasci na more… A ti ne možeš jer imaš trening. Ili ideš, ali ne možeš ostati onoliko koliko želiš. Bilo je toliko toga što sam morala propustiti, ali znam zašto sam to propustila. A onda kasnije sve stigneš nadoknaditi.

RASKRIŽJE

Moja priča s karateom nije počela baš najidealnije. Točnije, uopće ga nisam željela trenirati. Ali moj brat je trenirao karate pa me mama upisala iz jednostavnog razloga da budem aktivna. Onda sam uskoro krenula na natjecanja. Oduvijek sam voljela osjećaj pobjede i uspjeha, volim izaći na tatami da me svi gledaju, iako sam ja u te tri minute koliko traje borba toliko fokusirana da zapravo nikoga i ništa ne vidim, ali volim ta svjetla pozornice. Kao i osjećaj kada se kući vratim s medaljom. Ali nisam očekivala da ću toliko zavoljeti ovaj sport i tako dugo ostati u njemu. I osvajati sve ove medalje.

Karate je za mene puno više od samog sporta, zahvaljujući njemu jako puno putujem, upoznala sam jako puno ljudi od kojih su mi neki postali jako dobri prijatelji, nije sve samo stvar natjecanja.

I opet dolazimo do dijela koji je bio sve samo ne idealan. Kriza. A bilo ih je. Ona presudna dogodila se 2019. godine, nakon što u klubu u kojem sam trenirala jednostavno više nisam vidjela mjesta za napredak. Svi su prestajali trenirati jer su upisali fakultete, ja sam još bila u srednjoj školi i nisam više imala s kim trenirati, niti išta novoga za naučiti, a karate se svaka dva mjeseca digne stepenicu više. Onda sam otišla na Svjetsko kadetsko prvenstvo u Čileu, moja sadašnja trenerica Ivana Bebek Bašić bila je izbornica i odmah smo kliknule. Moj trener Dejan Aleksić je prije mene iz Zameta otišao u Champion, a ja sam mami rekla da ću promijeniti klub i raditi na ciljevima koje stvarno želim ostvariti ili ću prestati trenirati. Više nisam imala volje ni motivacije ići na trening, samo sam jedva čekala da završi. Onda smo moja trenerica Ivana, moj trener Rene Pernuš, mama i ja sjeli, brzo smo sve dogovorili i ja sam 2020. godine postala članica Championa.

Foto Ana Križanec

Ni tada nije sve bilo idealno. Dapače. Prvih godinu i pol dana bila je borba, novo okruženje, novi način treniranja, morala sam postati drugi tip borca. Sve se nekako prebrzo događalo i tih godinu i pol dana bilo je stvarno pakleno i za mene, ali i za moje trenere. No, sve smo uspjeli prebroditi i zato smo danas tu gdje jesmo. Svidio mi se njihov koncept rada, ali ja sam sama sa sobom morala riješiti neke svoje mušice. Uskoro sam počela raditi sa sportskim psihologom, to mi je bilo nešto potpuno novo, morala sam promijeniti sklop u glavi, jednostavno je trebao proći taj period prilagodbe.

Klik sa Championom još uvijek traje, sve je kako sam htjela, iako smo još na početku. Otkad sam došla u klub, niti jednom nisam pomislila na odlazak jer stvarno ne znam tko bi mi mogao ponuditi tako dobre uvjete poput ovih koje imam u svojem klubu. Niti to želim negdje drugdje pronaći. Nisu tu u pitanju samo financijski uvjeti, treninzi, već i odnos koji imamo. Naš odnos je jedinstven i trebamo nastaviti u tom smjeru. Imamo stvarno prijateljski odnos, ali zna se da za vrijeme treninga završava granica prijateljstva. Oni su treneri, ja sam natjecatelj.

Iza sebe imam velik tim ljudi, trenere za karate, trenere za kondicijsku pripremu, nutricionista, sportskog psihologa, stvarno smo na jednoj jako ozbiljnoj razini i svatko od njih ima jako bitnu ulogu u cijeloj mojoj priči. I to je ono što je važno za uspjeh. Podrška. Ne samo njihova, već i podrška cijele moje obitelji. Bez njih ništa ne bi bilo moguće, oni su ti koji su me upisali na karate, oni su ti koji me već 15 godina prate u ovom sportu, koji su uz mene u svakom mojem usponu i padu. Bitno je oko sebe imati dobar krug ljudi, ne samo u sportu, već općenito u životu, ljude kojima vjeruješ 120 posto. I to je moja formula uspjeha.

Nemam uzor, ali imam rečenicu vodilju koju me naučila trenerica Ivana. »Počet ćete pobjeđivati kada znate da ništa ne morate, a sve možete«. I to je zaista tako. Kada shvatiš da treniraš zbog sebe, svojeg gušta i jer ti to želiš, onda je stvarno sve moguće.

DJECA

Ono što je također jako bitno je – jaka glava. U tri minute koliko traje borba može se puno toga dobiti, ali i izgubiti. Karate je specifičan jer si sam, nemaš suigrače na koje se možeš osloniti, možeš biti fizički najspremniji ikad, ali ako nisi posložen u glavi, to ništa ne vrijedi. I zato je bitan rad sa sportskim psihologom. Kod svih sportaša, pogotovo onih na vrhunskoj razini, sportski psiholog je sportska higijena. Kao što s kondicijskim trenerom radiš na prevenciji ozljeda, moraš raditi i sa sportskim psihologom jer se kad-tad suočiš s nekim pritiskom i očekivanjima drugih ili samoga sebe. Volim pričati s nekom osobom koja nije direktno uključena u moj život jer se tada mogu otvoriti, a dobijem objektivnu viziju umjesto onoga što bih htjela čuti.

Foto Ana Križanec

Privatno sam jako opuštena, ja sam onaj tip osobe koji nema mira pet minuta i stalno bi negdje išla. Nekada, pogotovo kada se vratim s natjecanja, treba mi dan-dva da dođem k sebi i nigdje ne izlazim, ali inače sam stalno negdje, pogotovo ljeti, bilo na moru, na putovanju s prijateljicama ili dečkom. Jako se volim družiti, ali volim i svoje vrijeme, volim biti sama, jako volim šetati sa svojim psom Lexom, mješancem njemačkog ovčara i ptičara, planinariti s prijateljicama, gledati serije, kupati se, sunčati, putovati. Čudno je kad idem na putovanje, a to ne uključuje karate pa ne moram skidati kilograme, paziti na prehranu, pripremati se za natjecanje… Volim i trenirati, i sada kada sam na odmoru od karatea, moram trenirati tri puta tjedno. Volim sve neke dosadne stvari, odmarati, ispijati kave, čitati knjige.

I djecu. To je i razlog zbog kojeg sam upisala predškolski odgoj i želim jednoga dana imati svoj vrtić. Završavam treću godinu, uskoro počinju završni ispiti pa obrana završnog rada u rujnu, staž, a onda upis diplomskog studija. Jako volim djecu i mislim da znam s njima, voljela bih biti trenerica da sva svoja iskustva i znanja prenesem na mlađe jer na njima svijet ostaje, ali tko zna gdje će me život odvesti. Ne volim previše planirati jer se u 85 posto slučajeva planovi izjalove pa pokušavam uživati u trenutku, imati svoj neki okvirni plan i ciljeve, ali da barem malo uživam.

Drago mi je da sam popularna među djecom i mlađim natjecateljima, to mi godi i drago mi je da se ugledaju na mene jer to znači da radiš nešto dobro i da se tvoj trud napokon isplatio.

Karate u Hrvatskoj nije toliko popularan, ali u Francuskoj, Japanu, Ukrajini ili ostalim zemljama u Europi itekako je popularan. Možda je najbolji primjer za to Italija, ne možete niti zamisliti koliko ljudi trenira karate. Biti sportaš je stvarno nešto najljepše na svijetu. Osjetila sam to i nedavno na Rujevici gdje sam se našla u jednoj potpuno novoj situaciji. Hvala Rijeci na toj prilici i svima koji su skandirali moje ime jer je bilo stvarno jako lijepo. Osjećala sam baš jak adrenalin i kada sam došla na teren, nisam ništa čula.

Sport ti usadi toliko životnih vrijednosti i stvari koje inače ne možeš naučiti. Ja sam naučila da ništa ne dolazi preko noći, da za sve ciljeve treba jako puno rada i truda, ali da niti tada nema garancije. I da je važna želja, jednostavno to moraš htjeti, ne samo u sportu, nego u životu. Koji puno puta nije fer.

Moj odmor od karatea uskoro završava jer me u kolovozu čekaju Sportske igre, a onda u studenome Svjetsko prvenstvo u Kairu. Ova sezona je stvarno jako duga, ali je bila i jako dobra. Za pamćenje.