U mikrokozmosu tehnički savršenih fotografija, nužnosti da sve bude naknadno i digitalno obrađeno prema (estetskim) standardima, u Galeriji O. K. nedavno otvorena izložba »Metasomnik« autora Kristijana Vučkovića kontapunkt je postavljenom redu: iniciranje nereda, pogreška pa i onoga podsvjesnog.

Novootvorena izložba stoga propituje prijelaze između sna i jave, svjesnog i nesvjesnog te između zadanosti i slučajnosti, a autorovi radovi zbog dispozicije (ne)reda prenose kakav osjećaj, atmosferičnost i otvoreni su za različita tumačenja.

Između sna i jave

Kako u predgovoru izložbe piše kustos Rade Šupić, autor izložbom »istražuje prostor između budnosti i sna, koristeći digitalne jedinice i nule kao alat za razotkrivanje meta-stanja«; radi se o trenucima »koji nisu ni potpuno budni ni potpuno sanjani — ponekad grubi prijelazi, ponekad glatke, melasaste tranzicije, a ponekad duple ekspozicije koje stvaraju jedinstvene percepcije«.

– Medij je ključan u ovom procesu. Korištenjem organskog filma, autor se igra fizičkim i vremenskim ograničenjima medija, stvarajući prostor u kojem je jedna dimenzija zamijenjena vremenom.

Ova »ograničenost« stvara okvir koji je jednako doslovan (aluminijski okvir filma) kao i apstraktan — prostor za eksperimentiranje i neposrednu komunikaciju. Radovi nastaju nasumičnim eksperimentiranjem s filmom, koristeći emulzije kao temelj za pokušaj dovođenja promatrača do subliminalnih poruka.

To je komunikacija koja zaobilazi riječi, preskače misli i povezuje se s nečim dubljim i univerzalnijim — s bićem promatrača. Kroz nered koji je oblikovan granicama fotografije, radovi pozivaju na interpretaciju, stvarajući prostor za igru percepcije.

Inspirirani su sjećanjima na prijelaze između snova — mikrosvjetovima između akcija i osjećaja. Oni govore o vremenu koje je gotovo nebitno, o prostoru između svijesti i podsvijesti, o trenucima koji su na granici između snova i budnosti, piše Šupić.

Revija fotografskih grešaka

Glede tih trenutaka koje Šupić u autorovim radovima određuje kao one u prijelazu, sam autor pojašnjava kako se radi o »reviji grešaka u fotografiji, namjernih grešaka u fotografiji«, koje su »nastajale korištenjem neprimjerenog filma u određenim fotoaparatima«, odnosno »sve je rađeno na filmu«.

– Bilo da je riječ o istaknutim filmovima ili filmovima koje sam bacio u mašinu za pranje rublja, osušio i premotao u druge role. Presjek je ovo projekta koji traje već nekih desetak godina. S obzirom na to da radim kao IT-jevac na brodu, uzeo sam skenove i dao si vremena.

Napustivši profesionalnu fotografiju, ona je prešla u čistu ljubav, što uvelike olakšava stvari. Slobodno vrijeme na brodu iskoristio sam za igranje s tim potpunim kaosom tih skenova.

Riječ je o suludom paždroću svega i svačega te objedinjavanja ideje oko toga. Snovi su utjecali na fotografiju i fotografija na snove, kako mijenjam kadrove u snovima, kazuje Vučković.

Različite perforacije

Kako autor dalje govori, u radu je koristio »aparate i filmove koji se po pravilima ne kombiniraju«, pa se radi »o kombinaciji koječega«.

– Poigravanjem crvenim skenom dobivao sam neke »sumanute« rezultate. Kupio sam i jeftine aparate, puštao svjetlo unutra, koje bi se raspršilo, preklapao bih kadar po kadar.

Ima fotografija koje sam uslikao isteknutim filmom koji sam po završetku snimanja bacio u mašinu za pranje rublja. Zatim, ima radova ulovljenih Holgom sa preklapajućim kadrovima.

Od kutije šibica napravio sam cameru obscuru i time zabilježio određene fotografije. Crna majica sa zašivenim vratom mi je u nekim slučajevima koristila kao prijenosna tamna komora.

Kroz rukave majice bih zavukao ruke unutra, izvukao bih film, zgužvao ga i minimalno osvijetlio svjetiljkom te bih dobio željene perforacije, pojašnjava autor te dodaje da iz kaosa nekad »proizlaze sjajne stvari«.

O autoru

Umjetnik Kristijan Vučković rođen je u Rijeci, gradu u kojemu odrastanje okruženo morem, industrijom i svakodnevicom ostavlja tragove koji se često provlače kroz umjetnikov rad. Fotografijom se počeo baviti 1997. godine, kad je prvi put uzeo djedov fotoaparat u ruke.

Prije toga pokušavao se izraziti crtanjem i slikanjem, no kadar i svjetlo brzo su mu postali prirodniji jezik. Više ga zanimaju osjećaji koje fotografija može prenijeti nego savršena forma.

Apstraktni elementi i otvorenost interpretaciji postali su ključni dio njegova pristupa – radije postavlja pitanje nego što nudi odgovor. Član je HDLU-a Rijeka od 2017. godine.

Fotografiju doživljava kao prostor slobode unutar ograničenja, način da izađe iz vlastite glave, ali i da druge pozove da na trenutak zastanu i pogledaju svijet iz malo drukčijeg kuta.