Hrvatska književnica Vedrana Rudan početkom je svibnja prošle godine objavila da joj je dijagnosticiran karcinom žučnih kanalića, a od tada nerijetko piše surovo iskrene tekstove u kojima progovara o tome kako se nosi s bolešću.

U posljednjem je tekstu podijelila svoje trenutno stanje i razmišljanje, a njezin tekst, pod nazivom “Umiranje na rate”, prenosimo u cijelosti. Tekst je dostupan ovdje.

,,Je**te, koji davež. Kemo, imuno, zračenja, bolnica, bolnica, bolnica… Pa dođeš doma. Mačke grickaju keksiće, cvijeće cvate oko kuće, muž u fotelji, na ekranu se neki kreteni bore za neko prvo mjesto”, započela je spisateljica.

,,Zove me prijateljica i plače. Čekam da se smiri. “Ovo ti nisam nikad rekla, nezamisliv mi je život bez tebe.” Šutim jer nije pristojno stalno ponavljati, želim umrijeti, želim umrijeti, a ljudi oko tebe ti prodaju foru kako je sve u mojim rukama samo treba thinkati pink…Moj muž skače sa stolice, “naši” će ipak biti prvaci…Kako će izgledati život u kući kad me ne bude?”, zapitala se.

,,Što će se promijeniti? Mome će mužu sisati komad, zdravi komad, peći palačinke, sve će naše zajedničke fotke ležati u konobi… Smijem se glasno. “Konačno”, govori muž, “vidiš da kemo ima smisla, bolje si, ozdravit ćeš…” “Da”, govorim, “osjećam se bolje” i gledam veselo u muža koji ne zna što ga čeka”, nastavila je.

,,A moja djeca? Zovu me, posjećuju, spremaju mi posebne ručkove, a ja glumim entuzijazam pred jednim djetetom koje kuži da glumim. Drugome kukam. Žao mi je ljudi koji me ne puštaju da odem, a onda mi pada na pamet kako bih se ja osjećala na njihovom mjestu. Ubila bih boga u njima ako bi klonuli”, priznala je.

,,Zadavila bih muža kad bi mi rekao, kad ja umrem na kauču će sjediti zdravi gospodin i ubacivati ti jagode u usta…“Jebale te jagode”, vrisnula bih histerično, “bori se za život, ne planiraj moju budućnost.” Zato mu nisam spomenula onu sisatu kuharicu. Prijateljica me opet zove: “Zamisli, nije zaboravio na godišnjicu, uplatio nam je ljetovanje na Korčuli…” A onda me zabrinuto pita, “kako si?” Osjeća se krivom“, nastavila je.

,,Htjela bih mojim dragima normalnim glasom reći, ne bojim se, spremna sam, opustite se i vi. Zašto moram cvrkutati, želim živjeti, želim živjeti želim živjeti…Kad ćemo svi mi shvatiti da se smrt dešava i onima koje volimo?”, zaključila je naposljetku Rudan.