Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 1
Sutra: 9° 9° 1
13. prosinca 2019.
Filmske mutacije

Festival Locarno u znaku Lea McCareya: Sineast koji je hodao u oblacima

Festival Locarno u znaku Lea McCareya: Sineast koji je hodao u oblacima
Festival Locarno u znaku Lea McCareya: Sineast koji je hodao u oblacima
Autor:
Objavljeno: 12. kolovoz 2018. u 8:35 2018-08-12T08:35:55+02:00

Veliki Jean Renoir rekao je u razgovoru s Andrewom Sarrisom da je »Leo McCarey shvaćao ljude bolje od bilo kojeg drugog holivudskog sineasta«. Iako ga je Cahiers drsko i neobjašnjivo ignorirao, riječ je o autoru bez kojeg Hollywood ne bi bio to što jest, mada se klimaks njegova razbarušenog opusa dogodio u tridesetima, da bi ga zaokružio jednim od svojih najkomercijalnijih komada »Going My Way« sa svećenikom Bingom Crosbyjem, koji je osvojio Oscara za najbolji film, režiju i scenarij

Netom završeno, 71. po redu izdanje Locarno Film Festivala moglo bi biti prijelomno u njegovoj genezi, nakon što je njegov legendarni selektor Carlo Chatrian najavio da napušta festivalsko kormilo, prihvativši izdašnu ponudu Berlinalea. Predsjednik Locarna Marco Solari dopuštao je naime Chatrianu da se razmaše do mile volje, ne mareći za zakone tržišta.

Zato je Locarno zahvaljujući njegovu krajnje radikalnom programskom pristupu postao jedini festival A-lige koji nije koketirao s provjerenim autorskim imenima ili poput Cannesa igrao na efekt staklenika s uvijek istim facama koje su mu se stalno vraćale. Dovoljan je samo letimični osvrt na njegovu ovogodišnju konkurenciju, kojom su dominirali autorski anonimusi poput Iranca Abasa Fahdela (»Yara«), Tajvanca Yinga Lianga (»Obiteljska turneja«), Singapurca Yea Siewa Huea (»Zamišljena zemlja«), Turkinje Cagle Zenkirci (»Sibel«) ili miljenika radikalne filmofilije Amerikanca Kenta Jonesa (»Diane«). Iako nemale zasluge za takav programski pristup ima Chatrianova neizostavna desna ruka, inkarnirana u sumanutom Marku Peransonu, uredniku kanadskog filmskog portala CinemaScope.

Ostaje pitanje kako će Chatrianov odlazak utjecati na budućnost Locarna i hoće li mu Berlinale dopustiti da zadrži identični radikalni programski pristup. Jer konkurencija Berlinalea nije isto što i rubni Forum, kojem ne treba Chatrian, jer ima svog kućnog programera Christopha Terhechtea. Nadamo se da će njegov dolazak u Berlin prekinuti agoniju započetu s Dieterom Kosslickom, koji je selekciju srozao do neprepoznatljivosti. Ipak, ono po čemu je Locarno postao prepoznat u krugovima radikalne filmofilije nije samo Chatrian, već i njegove mitske retrospektive. Nakon one genijalne lanjske posvećene Jacquesu Tourneuru, ovogodišnja je bila rezervirana za Lea McCareya, a kurirao ju je Robreto Turgliatto u suradnji s Cinematheque Suisse.

McCarey & McCarthy 

Veliki Jean Renoir rekao je u razgovoru s Andrewom Sarrisom da je »Leo McCarey shvaćao ljude bolje od bilo kojeg drugog holivudskog sineasta«. Iako ga je Cahiers drsko i neobjašnjivo ignorirao, riječ je o autoru bez kojeg Hollywood ne bi bio to što jest, mada se klimaks njegova razbarušenog opusa dogodio u tridesetima, da bi ga zaokružio jednim od svojih najkomercijalnijih komada »Going My Way« sa svećenikom Bingom Crosbyjem, koji je osvojio Oscara za najbolji film, režiju i scenarij. Ljevica mu nije bila naklonjena, optuživši ga da je podupirao makartizam, s filmovima poput »My Son John«, čiji je junak portretiran kao komunistički špijun, i »Sotona nikad ne spava«, ambijentiran u Kini 1949., koju su okupirale Maove trupe. Zato su nam puno draži McCareyevi politički antipodi, poput gotovo ekspresionističkog antiratnog »Rally Round the Flag, Boys« s Paulom Newmanom i Joanne Woodward, u kojem građani prosvjeduju protiv izgradnje vojne baze.

U McCareyevu opusu ključnu ulogu odigrala su dva sineasta – Tod Browning i Hal Roach. Od prvog je prigrlio onu nevidljivu, ali konzistentnu deformaciju realnosti blisku zonama horora. Od potonjeg je preuzeo instinktivni osjećaj za ritam i gegove, gotovo svedene na geometrijski teorem, praktički izmislivši Stanlia i Olia, od kojih je izvukao komični maksimum. Zato nije ni čudo da je režirao najpoznatiji film braće Marx (šifra: »Pačja juha«). A njegov komični opus ne bi bio potpun bez Harolda Lloyda (»Mliječni put«), ali i Charlesa Laughtona u jednoj od njegovih rijetkih komičnih uloga (šifra: »Ruggles of Red Gap«), u kojoj se doima poput provizorne reinkarnacije Bustera Keatona. Iako će McCareyev optimizam splasnuti u filmu »Make Way for Tomorrow«, toj emotivnoj paraboli o ostarjelom bračnom paru koji zbog financijskih razloga mora napustiti dom i preseliti se razdvojeni kod svoje djece (film će kasnije inspirirati Iru Sachsa za dramu »Love Is Strange«).

Majstor improvizacije 

Neki su kritičari otišli tako daleko da su za taj film vjerovali da je poslužio velikom Ozuu kao inspiracija za »Tokijsku priču«. Iako McCarey te iste 1937. ne odustaje od komedije, s prvim od triju filmova koji je snimio s Caryjem Grantom (»The Awful Truth«), jednim od neprijepornih vrhunaca u podžanru bračne komedije. No tajna njegova rada je i sposobnost za improvizaciju, ali i gotovo roselinijevska pokretnost, zbog čega se često sukobljavao s Grantom, jer mu nije dopuštao da do kraja pročita scenarij. A na setu bi znao sjesti za glasovir i izvesti neku skladbu, što ga je opuštalo u pripremama za scenu koju je morao snimiti.

»Ne znam koja je mora formula. Znam samo da volim junake kad hodaju među oblacima. Volim onu njihovu bajkovitu dimenziju, jer dopušta drugima da fotografiraju ružnoću svijeta. Ali u isto vrijeme ne želim mučiti te iste junake«, rekao je McCarey. Jer ako je lani tijekom jedne od Tourneurovih »olujnih« projekcija prokišnjavao strop starog kina Ex Rex, ove godine smo tijekom projekcije kratkometražnog ludila »Liberty« sa Stanliom & Oliom na Piazzi Grande mogli uočiti tek par oblaka. I McCareya koji hoda s njima.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.