Svaki pisac, kao i onaj koji ne zna je li pisac, ali zna da nije ništa drugo, u nekom je trenutku svoga života shvatio da bi pisanje moglo biti, ili jest, ono što ga/ju određuje. Nekada to može biti vrlo rano ili vrlo kasno, a ovdje donosimo početke nekih riječkih pisaca
Ivan Gundulić je svoje rane radove nazivao »porodom od tmine« i možemo ga zamisliti kako se križa i triput pljune na sam spomen neke njegove rane frivolne pjesmice ili zabavnog dramuleta. Na temu »kopernikanskog obrata« Miroslava Krleže i njegovih dviju glavnih stvaralačkih faza, barem kad je riječ o njegovu dramskom pismu, napisano je više doktorata negoli kaznenih prijava protiv političara.
Možemo i šire, i još ozbiljnije: Franz Kafka cijelo je svoje djelo smatrao nedostojnim objavljivanja pa je, vjerojatno nemoćan to sam učiniti, zamolio svoga prijatelja Maxa Broda da spali svu tu jalovost. Ovaj to, srećom po sve nas, nije učinio, ostavši tako zaslužan za opus jednog od najvećih književnih talenata koji su kročili ovim dijelom svemira.
Svaki pisac, kao i onaj koji ne zna je li pisac, ali zna da nije ništa drugo, u nekom je trenutku svoga života shvatio da bi pisanje moglo biti, ili jest, ono što ga/ju određuje. Nekada to može biti vrlo rano ili vrlo kasno; sjetimo se samo Arthura Rimbauda, koji je prestao pisati prije 20. godine života, dakle prije negoli je većina pisaca uopće i osvijestila pisanje kao poziv (ostaviviši iza sebe, opet, jedan od fascinantnijih pjesničkih opusa).
Nekada može biti plodom neke druge, vanjske okolnosti, poput priče o Antunu Gustavu Matošu, koji se ozbiljnije latio pisanja nakon što zbog bolesti desne ruke nije više mogao svirati violončelo. A dešnjak za zlo može pisati i lijevom rukom, ako je baš potrebno i ako iz njega ima što izaći.
Pa kako je to onda bilo s naši riječkim piscima okupljenim oko neformalne književne skupine Ri Lit, koju smo za ovu prigodu nazvali Ri Little? Kad su oni, i kako, počeli pisati, odnosno počeli osvješćivati da bi za njih pisana riječ mogla biti i nešto više od odrađivanja obaveznih školskih formi sastavaka, eseja i slično? Upitali smo neke od njih i, dakako, dobili svakojake odgovore.
Početak Tee Tulić vrlo je sažet, ali i informativan u vezi s njenom poetikom.
– Kada sam prvi put stupila u Katapult, na pitanje Alena Kapidžića što pišem, prozu ili poeziju, dala sam odgovor: »Ne znam«. Tako je ostalo do dana današnjeg – kaže Tea.
Neformalni vođa neformalne skupine Vlado Simcich Vava kaže, pak, da je 1989. godine odlučio da je pjesnik.
– Dao sam »to« na pregled Stojeviću (Milorad Stojević, pjesnik, op. a.). Ohrabrio me i rekao da si nađem izdavača. Jesam. Na moju sreću firma je propala i spasila me blamaža većih razmjera. Naravno da sam nakon 10 godina, kad sam naišao na zbirku u radnom stolu kod mojih roditelja, umirao od srama pred sobom. Sudbina je bila zapečaćena tom rukopisu prethodno opisanim osjećajem. Bacio ga down niz toilet – kaže Vava.
Ra(t)ni početak
Pravi ra(t)ni početak ima Kristina Posilović.
– Išla sam u talijansko-hrvatsku osnovnu školu »Mario Gennari«. Učiteljica Zlata Zulić je bila na porodiljnom dopustu, ne sjećam se kako se zvala učiteljica koja je bila na zamjeni. Uglavnom, rat je gruvao, Vukovar je bio pod opsadom, a učiteljica nam je rekla kako bi voljela da napišemo pismo ili pjesmicu djeci u Vukovaru pa će ona izabrati koje će im poslati. Ako me sjećanje ne vara. Pjesmica koju sam napisala je navodno poslana, a simptomatično je da je to jedina pjesm(ic)a koje se danas živo sjećam. Dodatna zanimljvost jest da sam na nju posve zaboravila dok me na fakultetu, u okviru kolegija Metodike nastave književnosti, profesorica Karol Visinko nije potaknula da je se prisjetim. Ide ovako: »Bio jedan grad, miran i lijep, / a sada tužan i osvojen grad, / kreveti hladni jer u njima nitko odavno ne spava, / Vukovar, Vukovar, /svi za Vukovar, / za taj tužan, i osvojen grad« – citira Kristina osmogodišnju sebe.
I Robert Vrbnjak ima ra(t)ni početak, no njegov je posvećen mrtvom Josipu Brozu, u punk maniri: »Strah me hvata / bit će rata / frka se sprema / a tebe nema / a tebe nema… / i TI TO ne možeš spriječitiiiiiii… /aaaaaaaaa… (a bend u pozadini Ti To Ti To aaaaaaaa)« – prisjeća se Robert.
Milan Zagorac podsjetio nas je da je prvo objavljivanje imao 1997. godine u Rivalu, dok je ta priča datirana u 1994. godinu, no pravi počeci ipak su se zbili ranije, samo od toga ništa nije ostalo sačuvano, tek sjećanje.
– U osnovnoj školi smo dobili domaću zadaću da napišemo nešto o Prvom maju i kako smo ga proslavili. Ja sam napisao da se na 1. maj ide kod dide i bake u Đakovo, peče se janje, zalijeva ga se pivom, dida se napije, pa tri dana nakon ne izlazi iz sobe, s njim moj tetak i još par komšija preko tarabe pocuclaju po tri gajbe osječkog piva, mlakog, dok se peklo ono janje, to je za podlijevat janje, sinko… Baka se onda razljuti pa gađa didu tanjurima preko stola i viče mu da je đubre jedno pokvareno. I dodam da nema škole i sve je super, jer sam u sobi i čitam stripove, a mogu ići i na bajer gađati žabe luftericom, a mogu se i vijat s djecom po dvorištu skroz do bunkera i gaja…
»Prva knjiga« u reciklaži
Zoran Žmirić kaže da je svoju prvu priču napisao negdje u sedmom razredu osnovne škole.
– Sjećam se da sam je dosta dugo »vukao« prije nego sam se odlučio na pisanje, što sad kad gledam i nije puno drugačije od načina na koji danas pišem. Danas također priču dosta dugo promišljam, slažem detalje i dijaloge, jednostavno pišem je u glavi… puštam je da raste dok mi nakon nekoliko mjeseci ne postane teret kojeg se moram riješiti pisanjem. Točno tako je bilo i tada. Kad mi je došla ideja za priču, odlučio sam je napisati, no nisam žurio. Bio sam toliko ohrabren time što sam tjednima smišljao priču, da sam na koncu ambiciozno povjerovao da ću imati materijala za cijeli roman.
Užicao sam od staraca lovu koja mi je navodno trebala za neki školski pribor i otišao u grad tražeći bilježnicu tvrdih korica koja bi bila što više nalik knjizi. Zamislio sam da će to biti prava pravcata knjiga, bez obzira na to što će postojati samo jedan, moj primjerak. Nakon što sam sve pripremio, krenulo je pisanje. Naravno da je bilježnica imala stotinjak listova više od onoga što sam imao za napisati, cijela je priča na koncu stala na desetak stranica. No to nije bilo važno, pravo se uzbuđenje vrtjelo oko cijele pripreme za pisanje, a ne oko priče – kaže Žmirić, no nas je živo zanimalo i kakva je priča.
– A priča? Pri pisanju sam bio nestrpljiv, želio sam je čim prije završiti, tako da je na koncu ispala tek sinopsis za nešto veće. Tijekom godina sam sačuvao »svoju prvu knjigu«; preživjela je selidbe, pitanja uobičajena za generalno pospremanje stana (»Treba li ti ovo?«), djecu i kućne ljubimce… I tako je bilo sve do pred koju godinu kad sam shvatio da za mene više nema emotivnu vrijednost, nakon čega sam je torpedirao u reciklažu. Zanimljivo, osim mene, nikad je nitko nije pročitao, no ispunila je svoju namjenu; na neki svoj način me gurnula prema pisanju – kaže Žmirić.