Na Berlinaleu je prikazan najnoviji komad Timura Bekmambetova »Profil«, autora kojeg vole nazivati »kazahstanski Besson«. Njega je zaintrigirala priča o francuskoj investigativnoj novinarki Anni Erelle, koja je otvaranjem lažnog facebook profila pokušala doći u kontakt s Isilovim krvnicima kako bi istražila regrutaciju mladih Sirijki koje postaju njihove »djevice« i seksualno roblje.
Samo što Bekmambetov odlučuje izmijeniti junakinjinu nacionalnost, i ona postaje britanska novinarka Amy (Valene Kane) Isil je već postao prvorazredna festivalska atrakcija. Gotovo da praktički nema festivala, a da u program nije uvrstio barem jedan komad s njegovim viralnim videima koji su preplavili You Tube. Tako se Festivalu filmova o ljudskim pravima potkraj lanjske godine dogodio »Grad duhova« Matthewa Heinemana. Ovih dana u sklopu najnovijeg izdanja ZagrebDoxa prikazan je Derkijev »O očevima i sinovima«, koji se sličnom temom već pozabavio u prethodnom komadu »Povratak u Homs«. A na Berlinaleu je ovih dana prikazan najnoviji komad Timura Bekmambetova »Profil«, autora kojeg vole nazivati »kazahstanski Besson«. Poput Derkijeva filma, tako se i junakinja »Profila« pokušava infiltrirati u redove Isila koristeći lažni profil. Opet smo se dakle zatekli u zoni »novih digitalnih medija« u koju uranja Gruzijac Levan Gabriadze, koja je za Bekmambetova postala vječna opsesija. Sjetimo se filma »Unfriended« koji je čitav snimljen na junakinjinu desktopu. Isto vrijedi i za sumanuti eskperiment Ilije Naišulera »Hardcore Henry« iza kojeg Bekmambetov stoji kao producent. Napraviti čitav film koristeći Skype i screenshotove društvenih medija, nije nikakav revolucionarni pomak. Sjetimo se kultnog »Catfisha« s pečatom MTV-a. Jer živimo u eri koja nam nudi beskrajne opcije konstruiranja priča putem slika. Dovoljno je pokrenuti kursor miša i otvoriti različite prozorčiće na monitoru. Imaš poruku
Bekmambetova je naime zaintrigirala priča o francuskoj investigativnoj novinarki Anni Erelle, koja je otvaranjem lažnog facebook profila pokušala doći u kontakt s Isilovim krvnicima kako bi istražila regrutaciju mladih Sirijki koje postaju njihove »djevice« i seksualno roblje. O tome je Erelle napisala knjigu »U glavi jedne džihadistkinje«. Samo što Bekmambetov odlučuje izmijeniti junakinjinu nacionalnost, i ona postaje britanska novinarka Amy (Valene Kane). Ostatak filma prati njenu infiltraciju u redove Isilovih boraca, inkarniranih u Bilelu (Shazad Latif), koji joj obećava da će je prebaciti u Siriju i vjenčati se njome, zajedno dijeleći ogromnu palaču s tisućama soba, u kojima će biti smještena njihova buduća djeca – kalašnjikov u miraz garantiran. Amy kreira alternativni identitet i postaje Melody Nelson, 19-godišnja cura koja se preobratila na islam.
Ono što u filmu najviše fascinira je način na koji Bekmambetov promatra kemiju Amy i Bilela. Zato se u jednom trenutku, »Profil« čak može promatrati kao romantična komedija. Kao da gledamo neku novu lucidnu varijantu Nore Ephron (šifra: Imaš poruku), u eri Isilovih digitalnih noćnih mora. Ultimativna romansa s džihadistom. Kao da Amy više nije u stanju kontrolirati sentimente, dok se Bilel u isti mah doima kao da se izgubio u povijesti. Jer »Profil« je prvenstveno film koji pokazuje koliko je jednostavan način na koji digitalna noćna mora ulazi u naše živote i mijenja kompletnu percepciju svijeta. Uostalom, nije nikakva tajna da je internet najsnažnije oružje Isilovih hakera. Šteta što Bekmambetov razbija njihovu »pravu romansu« i pristaje na nepotrebne scenarističke kompromise, uvođenjem Amyna partnera Matthewa.
Digitalne tenzije
No iako autor pretvara u »Profilu« filmsko platno u kompjuterski monitor, dok nit koja razdvaja autoričin investigativni žurnalizam od stvarnog života postaje sve tanja, to nipošto ne smanjuje njegove tenzije. Zato je film snažno uronjen u distopijski limb društvenih mreža, dok nas autor bombardira Bilelovim porukama u stilu, »hej, curo, hoćeš li postati teroristkinja i čilati?«. Amy će kad tad pustiti suzu. Zato nas film ostavlja s osjećajem da je svijet manji nego što to mislimo, te da istinske noćne more vrebaju na drugoj strani prozora. Zato ima neke proklete simbolike da je na Berlinaleu prikazan i najnoviji komad Erika Poppea (»Utoya, 22 Juli«) kao antipod Bekmambetovoj strategiji. U tom filmu, masakr na istoimenom norveškom otoku promatra se očima Breivikovih žrtava, koje postaju njegova jeziva meta.
Zato Poppe igra na identično trajanje fikcije i stvarnosti, dok nas je smjestio u udobnost kina, udobno zavaljene u fotelji, kao da sudjelujemo u simulaciji virtualne stvarnosti. Zato »Utoya« rabi strategiju žanrovskog filma, kao refleksija na njegove beskrajne mogućnosti.
