Jedna od najemotivnijih i najžešćih sekvenci Cuaronove »Rome« ostaje ona u kojoj autor u monumentalnom crno-bijelom Cinemascopeu promatra krvave studentske nemire u Mexico Cityju ‘68. Jedino u toj monumentalnosti, njihove tragične žrtve dobivaju dignitet kakav zaslužuju.

Jer, Cuaronov komad nije laptop-friendly, iako je snimljen s Netflixovim producentskim pečatom, za streaming spreman. Možda je manje poznato da je Cuaron pronašao inspiraciju za tu scenu u epohalnom doksu »El Grito« (»Krik«) koji je snimio meksički student Leobardo Lopez Aretche.

Film se prikazuje u riječkom Art-kinu u sklopu Festivala nevidljivog filma, poznatijeg i kao Filmske mutacije, iza kojeg stoji agilna Tanja Vrvilo. Iako je Aretcheov nevidljivi komad u stvari odabir Godardove montažerke Nicole Brenez, koja je već postala ultimativna muza Filmskih mutacija (već je gostovala u Art-kinu u sklopu inspirativnog simpozija o Godardu).

Zato ima neke proklete simbolike da je samo tjedan dana uoči projekcije Aretcheova »Krika« u Art-kinu, na riječkom Molo longu u sklopu »Opere Industriale« odjeknuo snažni krik Tanje Vrvilo ispran kišom (»Nema više egzaltiranja!«) uz prodorne zvuke Indoševa šahtofona.

Ta kiša nije bila njen hendikep, već neizostavna scenografija impresivne EPK inauguracije i bez nje ništa ne bi bilo isto. Da joj se umjesto kiše i magle dogodio purpurni sumrak, onda bi buku šahtofona i dečke iz finskog zbora Mieskuoro Huutajat valjalo zamijeniti havajskim ukuleleom.

Jer, da je Aretche živ, bio bi oduševljen »Operom Industriale« (Matanić se tu puno bolje snašao nego s kičastim promotivnim spotom za EPK). Svidio bi mu se i onaj sumanuti mix talijanske himne s jugoslavenskom »Hej Slaveni«. Svidjela bi mu se i »Bella Ciao« u emotivnoj završnici spektakla.

Cvijeće i kamera

Svidjele bi mu se i iskre škverovskih brusilica na dizalicama kojima je trebao okončati čitav spektakl, a ne klišeiziranim i sveprisutnim vatrometom. Svidjela bi mu se i Cvijanovićeva zvijezda petokraka koja bi uskoro trebala ponosno zasjati na krovu riječkog nebodera, ako je neka frustrirana vidra iz Hvidre koja nema pametnijeg posla ne pogodi minobacačem i pretvori u buktinju poput Kožarićeva stoga sijena (ako pitate autora teksta koji držite u ruci, ta zvijezda trebala bi tamo stajati vječno).

Jer, Meksiko 1968. nije se previše razlikovao od Medijske Naše 2020. Vlada je kontrolirala nacionalnu TV i radio. A 600.000 studenata koji su tada izašli na ulice nazvani su »komunistima«, samo zato jer su tražili slobodu medija, ali i transparentnije demokratske procese.

Slavni meksički književnik Carlos Fuentes tada je napisao da se »režim našao u panici, jer nije imao političke odgovore na političke izazove«. Taj isti režim strahovao je da će prosvjedi dovesti u pitanje otvaranje Olimpijade, čiji su krugovi ucrtani na kacigu režimske lubanje koja krasi poster Aretcheova doksa.

Represija je bila žestoka. Vojska je okupirala studentske kampuse. Tisuće studenata okončalo je u zatvorima, a u sukobu s policijom 2. listopada život je izgubilo 400 prosvjednika. Masakr se dogodio na središnjem gradskom trgu koji krasi velebno zdanje Tlatelolco s potpisom Le Corbusierova učenika Maria Panija inspiriranog majanskim hramovima, a koji je trebao inkarnirati duh optimističnog modernizma.

Aretche i njegovi aktivisti u grupi El Movimiento iz CUEC-a (Centro Universitario de Estudios Cinematograficos) bili su jedini zaslužni za obilježavanje tog masakra u kolektivnoj svijesti. Na vladine tenkove i bajunete, studenti su reagirali pomalo naivno bacajući im cvijeće. Iako Aretcheovo primarno oružje nije bilo cvijeće nego kamera.

Brutalni krešendo

Tada je Aretche izbušio rupu u autu, snimajući u tajnosti vojnike koji patroliraju ulicama Mexico Cityja. Aretche je preživio masakr, ali je završio u zatvoru. »Krik« je bio njegov prvi dugometražni doks i vlasti su ga bunkerirale, iako su tijekom 70-ih i 80-ih održavane njegove ilegalne projekcije.

Prvi put je prikazan na meksičkoj nacionalnoj dalekovidnici tek 1998., kad ga je meksički kritičar Jorge Ayala Blanco nazvao »najkompletnijim i najkoherentnijim filmskim svjedočanstvom«.

Jer, Arechteov krik čisti je produkt bijesa, koji kronološki prati događaje sve do brutalnog krešenda. Iako najdramatičniji segment doksa nije sam masakr, već studentski plenumi, flertovi, borbe, planovi, prijepori i osmijesi koje promatra Aretcheova neinvazivna kamera.

»Povijest je poput horora«, napisat će veliki Roberto Bolano, koji je u Mexico City doputovao iz Čilea te iste ‘68.

U romanu »Amulet« inspiriranim istinitom pričom žene koja je tijekom invazije do zuba naoružane vojske na studentski kampus bila skrivena u zahodu, Bolano opisuje masakr kao »otvorenu ranu«. Tada će u zatvoru okončati i karizmatična studentska liderica Roberta Avendano Martinez, poznatija kao »Tita«.

Aretche će počiniti samoubojstvo 1970. neposredno nakon postprodukcije »Krika«. Bio je to njegov posljednji krik očaja. »Vi imate medije. Mi imamo zvučnike«, kazat će jedan od prosvjednika.

Zato je Aretcheov doks tako snažno fokusiran na komunikativne aspekte otpora – zvučnike i dizajn plakata i flyera. Zato će se borba za informaciju nastaviti i nakon Aretcheove smrti, iznjedrivši novu generaciju »profesora, novinara, aktivista i sindikalista«, koji će prepoznati trajne vrijednosti El Movimienta.