As

IN MEMORIAM Otišao je Vinko Surina – Vinkić, legenda motociklizma

Miroslav Krpan

Foto Miroslav Krpan

Foto Miroslav Krpan

U jutarnjim satima 11. rujna prestalo je kucati srce velikog čovjeka, vizionara, sportaša, političara...



RIJEKA – U ranim jutarnjim satima 11. rujna 2019. godine prestalo je kucati srce velikog čovjeka, vizionara, sportaša, motociklističkog prvaka, antifašista, političara, lovca, gospodarstvenika, kolekcionara i restauratora, humanista i donatora, društveno angažiranog žitelja Rupe, svog rodnog mjesta kojeg je toliko volio, koja je u njegovu životu bila – više od svega.


Umro je Vinko Surina. Dvadesetak dana dijelilo ga je od 91. rođendana.


Životom povezati dva stoljeća, proživjeti ono što malo tko očekuje, ali uvijek, nadati se, samo dobrom, samo lijepom, samo uspješnom. Roditi se gotovo na izmaku 20-ih godina prošlog stoljeća, željeti sretno djetinjstvo, školske dane provoditi uz učenje i igru, pa kad sve to prekine – rat… Taj isti krvavi Drugi svjetski rat, iako već u danima svog izdisaja, jednog 17-godišnjeg mladića odveo je putem koji će biti sve, samo ne lak.




Srećom oslobođenje od okupatora, poslijeratna obnova, školovanje, rad i usavršavanje, davali su nadu u neki novi, bolji, ljepši život. Vezao se uz svoj kraj, svoje rodno mjesto Rupa kojem je ostao vjeran do sudnjeg trenutka napuštanja ovog svijeta.


Tko je zapravo bio Vinko Surina, u krugu svih koji su ikad čuli za njega ili ga i dobro poznaju – naš Vinkić? Pripremajući i pišući prije dvije godine knjigu o životu i djelu naslova »Zrela dob – Vinko Surina… legenda!«, osobno sam se suočio gotovo sa svakim detaljem Vinkova života, njegove borbe i njegovih radosti za sve za što je živio.


Na Šranjgi


Vinko Surina rodio se 8. listopada 1928. godine u Rupi. Nakon osnovne škole nastavak redovnog školovanja prekinuo je rat u koji se uključio s nepunih 17 godina. Na jesen 1945. godine upućen je u Labin na školovanje, koje kroz neko vrijeme nastavlja uz naukovanje u riječkom Brodogradilištu »3.maj«.


Tu pronalazi i svoj prvi stalni posao, nastavlja školovanje uz rad, s vremenom stječe zvanje inženjera pomorske struke na riječkoj Višoj pomorskoj školi. Tijekom 40 godina radnog staža prošao je sve kvalifikacijske i radne stepenice – KV, VKV, radnik, tehničar, poslovođa, tehnolog, direktor OOUR-a, direktor RO i generalni direktor SOUR-a, tadašnjih oblika organiziranja poduzeća.



Od djetinjstva vezan je uz rupjansku gostionicu »Na Šranjgi« koju je otvorio 1982. godine nono Josip. I dan danas je u obiteljskom vlasništvu. Kao mladić počeo se baviti sportom, posebne uspjehe ostvario je i zadovoljstvo pronašao u motociklizmu, 60-ih godina prošlog stoljeća bio je višestruki prvak Hrvatske, stekao niz poznanstava u zemlji i inozemstvu koja su dio njegova života kroz motociklizam, zapravo u cijelosti oktanski sport, vezale do dan danas.


Obiteljske okolnosti, malena dječica, kćerka i sin, sve veće i zahtjevnije poslovne obveze u jednom trenutku motociklizam i aktivne nastupe stavili su sa strane. Kako Vinko zna kazati, supruga Ivanka je »stala na kočnicu«. Posvetio se tada isključivo poslu, zadaćama rukovođenja u više riječkih poduzeća, društveno-politički se angažirao i tako stigao i do odgovorne zadaće predsjednika Skupštine općine Opatija.


Restauriranje


Pokrenuo je i vlastiti obrt koji 90-ih prerasta u obiteljsko poduzeće. Osvajajući glasove žitelja svog kraja s nezavisnom listom, politici se vraća u Općini Matulji zapaženim statusom vijećnika i predsjednika radnih tijela.



Tada pokreće i međunarodnu suradnju s mjestima Lidice u Češkoj i Oradour Sur Glane u Francuskoj koja su proživjela sličnu tragediju kao mjesto Lipa nadomak Rupe, za čiju revitalizaciju i godine sjećanja na te strahote velike zasluge ima i sam Vinko. Uz oca Milana stasao je u vrsnog lovca, u jednom periodu uspješnog predsjednika Lovačkog društva i tu ljubav prenio na sina i unuka.


Aktivan je bio u auto moto sportu kroz brojne zadaće u Auto moto društvu Matulji, a potom Moto klubu Kvarner. Vezan je uz legendarnu stazu Preluk i od prvih dana Automotodrom Grobnik. Sredinom 90-tih uključuje se u aktivnosti Oldtimer kluba Rijeka, aktivno nastupa, ponovo osvaja naslove prvaka Hrvatske u poznim godinama, doprinosi ekipnim titulama klubu kojem je glavni cilj očuvanje povijesnih motocikala i automobila.



Bavio se restauriranjem, u obiteljskoj zbirci našlo se 28 starodobnih motocikala, a posebno je bio ponosan na šest, gotovo identičnih, Ducatia 125 ccm, kakvima je davnih godina, a i ovih, pobjeđivao.


Te, prvenstveno motociklističke brzine, bez Vinka više neće biti iste. Obitelj koju je toliko cijenio i volio, ima pravo znati da su u ovoj svagašnjoj trenutnoj tuzi bili i jesu izuzetno sretni. Bili su dio obitelji oko velikog čovjeka – dragog Vinkića. Neka mu je laka zemlja, a na nama je da njegovo ime, djelo i srčani doprinos širokoj društvenoj zajednici nikad ne zaboravimo.


Pogreb Vinka Surine bit će danas u 17 sati na groblju u Jelšanama.


Počasni građanin


U društvenom životu posebno je značajno rijetko priznanje koje je dobio upravo Vinko. Proglašen je počasnim građaninom jedne talijanske jedinice lokalne uprave – grada Castel San Pietro Terme.



Za svoj rad i doprinos široj društvenoj zajednici dobitnik je niza priznanja među kojima se ističu Nagrada za životno djelo Općine Matulji, Nagrada za životno djelo Hrvatskog motociklističkog saveza i Nagrada za životno djelo Zajednice sportskih udruga Općine Matulji.