Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 15° 4
Sutra: 15° 15° 4
24. rujna 2018.
Na ruku bogatima

Komentar Rezovi radnicima: Fini gaz Superhik revolucije

Rezovi radnicima: Fini gaz Superhik revolucije
Rezovi radnicima: Fini gaz Superhik revolucije
Autor:
Objavljeno: 25. prosinac 2017. u 8:43 2017-12-25T08:43:43+01:00

Posebnu spomenicu Superhik revolucije, ipak je zaslužio zdravstveni Grunf u Hrvata, ministar Milan Kujundžić.Taj čovjek je predložio – i Vlada je doista prihvatila! – da se za lijekove za rijetke i teške bolesti, a koji se ne nalaze na listi HZZO-a, novac prikuplja – dobrovoljnim donacijama pravnih i fizičkih osoba

Konzervativna revolucija traje, naravno, i dalje. I sve je uspješnija; ako se daleke 2012. godine činilo da društvo nepovratnog gazi naprijed, dalje od homofobije, šovinizma, ograničavanja ženskih prava i slobode govora, danas je potpuno jasno da je ta slika bila kobno pogrešna.

Hrvatska danas slika je zemlje koja je već napola utonula u neliberalnu demokraciju, zemlje koja ne samo da slavi svoje devedesete kao dane ponosa i slave – iako se radilo o sumraku i mračnom dobu čije je jedino svjetlo bila vojna pobjeda nad još većim mrakom s istoka, nego ih na neki način ponovno živi, s neskrivenom nakanom da ovaj put posao zarobljavanja društva bude obavljen – kapilarnije.

Ultradesnica djeluje lokalno i na strateškim mjestima na kojima su njihovi ljudi, pa tako notorni Ladislav Ilčić savjetuje ministricu kulture, razigrani Anto Đapić je u Kazališnom vijeću osječkog HNK-a, dok će se zagrebačkim kazališnim i koncertnim repertoarom baviti Zlatko Hasanbegović (HNK) i Bruna Esih (»Lisinski«). Željka Markić je, pak, bacila oko na mnogo veću ribu, pa inzistira da država dovede u red Facebook, koji, sram ga bilo, briše objave koje doživljava kao slavljenje osuđenog ratnog zločinca, pokojnog Slobodana Praljka.

Plenkovića nove ofanzive konzervativnih revolucionara očito nimalo ne zamaraju. Ne radi se o stvarima radi kojih bi bio spreman riskirati i djelić vlastitog komfora u stranci, koja je o sličnim pitanjima često duboko podijeljena. Kao as na desetku tu mu dolazi »novi« HNS, svojevoljno ispražnjen od bilo kakve želje za inzistiranjem na svjetonazorskim pitanjima. »Pozivam sve političke stranke da surađuju na rješavanju političkih problema i da jedini pobjednik u toj utakmici bude Hrvatska. Tek onda možemo razgovarati o trgovima, ulicama, pločama«, formulirao je početkom tjedna predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak to odustajanje od stajanja na put ultradesnici, kakvo je tipično i za njegovog kolegu u vlasti s Trga žrtava fašizma.

Dezerteri i poticatelji razočaranja

Nekad su na vlasti bili »njihovi«, a sad su »naši« – to tumačenje curi iz gotovo svake prigodne društveno usmjerene rečenice crkvenih velikodostojnika; baš u skladu s urbanom legendom o čuvenom odgovoru svećenika na pitanje vjernika »Za koga da glasamo?« prije prvih demokratskih izbora: »Ja ću za HDZ, a vi za koga hoćete«. No, kad stvar prelazi granice licemjerja, red je na njih jasno ukazati.

Ne, ovdje se ne radi o notornom sisačkom biskupu Željku Košiću koji je, evo, one koji odlaze trbuhom za kruhom preko granice prozvao dezerterima. Košić je jednostavno trajni incident, čijim upornim toleriranjem sam Kaptol govori o samom sebi.

Granicu licemjerja je preskočio kardinal Josip Bozanić, koji je u friškoj božićnoj poslanici prozvao »skupine ljudi« koje da se natječu kako bi našle što više zla u nas i tako »sugerirale kako u nas ništa ne valja i kako sve ide u pogrješnom smjeru«. »Življenje u našoj domovini prečesto opterećuje poticanjem razočaranja i biranim naglašavanjem nepovjerenja«, »Umjesto da se u prvi plan stavlja zauzimanje za jačanje pravila i sustava vrijednosti, ističu se pojedini slučajevi u službi zla, da bi se poljuljalo bitno« – tako zbori kardinal 2017. godine.

A kad je vlast bila druge boje? Upozoravao je na rastuću nezaposlenost i konzumerizam (2012.), na mlade građane koji su »lišeni temeljnih ljudskih prava, kao što je pravo na rad«, na »velike sukobe unutar hrvatske zajednice, vezane uz nacionalni identitet, odgoj i temeljna pitanja društvenog života« za koje su krivi »kreatori hrvatske javnosti« (2014.), pozivao je na akciju nemirenja s postojećim stanjem – »Osjećate li, braćo i sestre, taj sablasni muk koji se kod mnogih ljudi rađa kao plod mirenja s postojećim stanjem. Primjećujete li da muk u dušama ljudi, muk koji je rodila ravnodušnost sve više postaje zaglušujući...« (izborne, 2015. godine).

Niste li baš Vi, gospodine kardinale, u godinama koje su prethodile, možda i nesvjesno, opterećivali življenje u našoj domovni poticanjem razočaranja i biranim naglašavanjem nepovjerenja?

Ili je to dozvoljeno kad je vlast koju je izabrao narod – nenarodna?

No, teško da će se među tim problemima rješavati oni koji su dobro prekriveni bijelim dimom iz kojeg na otvoreno društvo nasrću likovi u crnom. Oni problemi koji su sve očitiji i konkretan teret ogromnom dijelu građana, pogotovo – radničkoj klasi.

Tihi bat 

Oni koji žive od svog rada u ovoj zemlji, naime, već desetljećima vegetiraju pri dnu društvene piramide, rastežući se »od prvog do prvog« (i ovaj izraz je ostatak komunizma, jer plaće su danas rijetko kalendarski predvidive) i očekujući da će se nekim čudom, jednom, »njihova država« pretvoriti u socijalnu i pravednu.

Kao što je bilo i za očekivati, povratak desnice na vlast od jeseni prije dvije godine, radničku klasu gurnuo je još niže.

Naime, razne vlade HDZ-a svoju su socijalnu osjetljivost trošile uglavnom na vlastite birače; shodno potrebi to su znali biti umirovljenici, wannabe mali dioničari kojima je država davala zakonski kontroverzan diskont na dionice odabranih firmi, ponekad poljoprivrednici (dok je HSS bio krotak)... Uvijek su tu bili i HDZ-ovi »čuvari revolucije«, braniteljske udruge, a čini se da im je aktualna ekipa, predvođena ministarstvom s korijenima u Šatoru, odriješila (našu) kesu više nego ikad dosad.

Politička odluka ove, Plenkovićeve Vlade, je da se maksimalno ide na ruku poslodavcima i općenito bogatijim građanima. Zato se oko poreza na nekretnine hoda na prstima i tjera ga u budućnost, zato se povećanje minimalca podupla i isplaćuje iz državne kase na ime olakšice poslodavcima, zato se dozvoljava masovni uvoz stranih radnika (jer bi rast plaća, daleko mu bilo, možda ugrozio profitne stope), zato su se ukidala ograničenja povlaštenim mirovinama i poreznom reformom značajnije podebljalo jedino već najdeblja primanja.

Ta vrst ekonomske politike, nazovimo je Superhik revolucijom, također gazi dalje, samo ova vrst finih, talijanskih čizama ima tiši bat. Pa tako prosječni građanin slabo zna da se ukida dodatak od 0,5 posto po godini staža u državnim službama.

Spin o tome da nema smanjenja plaća jer se postojeća osnovica ugrađuje u buduću je, pritom, posebno uvredljiv. Ne treba, naime, matematički fakultet, da se izračuna da će radnici ubuduće biti u gubitku. Naime, na osnovicu od primjerice, 5000 kuna, netko s deset godina radnog staža dobije 250 kuna (mjesečno!) dodatka na ime sada još uvijek postojećih 0,5 posto. Tom radniku će od naredne godine osnovica biti 5250 kuna, dakle, doista, plaća mu neće biti smanjena. No, godinu poslije osnovica će mu i dalje biti 5250 kuna, a ne cca 5512 kuna koliko bi bila po sadašnjim pravilima. Već u 2019. godini će, dakle, plaća na godišnjoj razini biti tanja za 3150 kuna, a razlika će svake godine biti sve veća.

Predložena zamjena tog dodatka nagradom za izvrsnost je pritom posebni cinizam jer će, pod uvjetom da sve funkcionira kako treba, značajnije povećanje moći ostvariti samo oni koji imaju – najviše plaće. Ostali će zbrajati minus. Zvuči poznato?

Strah je nuklearno oružje

Posebnu spomenicu Superhik revolucije, ipak je zaslužio zdravstveni Grunf u Hrvata, ministar Milan Kujundžić. Znam, onima koji su slabije upućeni zvučat će nevjerojatno, ali taj čovjek je doista predložio – i Vlada je doista prihvatila! – da se za lijekove za rijetke i teške bolesti, a koji se ne nalaze na listi HZZO-a, novac prikuplja – dobrovoljnim donacijama pravnih i fizičkih osoba. Naravno da je odmah u eter puštena i ideja da se za plaće političara uvede dobrovoljni fond (a iz proračuna financira lijekove), no mnogo bi bilo logičnije i ostvarivije da država novac za zdravstvo pokuša dobiti revizijom Vatikanskih ugovora. Pa neka rad religijskih organizacija financiraju njihovi vjernici.

No, u zemlji konzervativne i Superhik revolucije, koja često jedna drugu hrane i potiču, ovakav rasplet je potpuno nezamisliv. Jer, ako bi na vlast i došla neka opcija koja bi htjela osloboditi društvo i radničku klasu pogurati prema mitskom boljem životu, križari bi odmah (i opet) okupirali ulice u ime obrane Vjere i Domovine.

A strah je na ovim prostorima još uvijek nuklearno oružje.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka