Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
25. lipnja 2017.
Razgovor s povodom

Hrvoje Hribar bez dlake na jeziku: Bit novog domoljublja je novi krug zgrtanja novca

foto: Robert Anić / Pixell
foto: Robert Anić / Pixell
Autor:
Objavljeno: 12. veljača 2017. u 16:04 2017-02-12T16:04:57+01:00

Domoljublje je jedno ime za dvije različite stvari, dok su ljudi ginuli u Vukovaru i Vinkovcima, po vlaškim ćukama i zapadnoj Slavoniji, kao tvrdoglavi romantici i povijesno slavljeni naivci, kulturni i gospodarski domoljubi su oslobađali javno dobro, OTV, Jadran film, sve ono što je odnio Kutle i drugovi i sve ono što su odnijeli drugi koji su odnosili.

Teško je naravno zaključiti, što bi pokojni Albert Kapović, producent koji je vizionarski osmislio Hrvatski audiovizualni centar kao središnju instituciju koja bi, neovisna od politike, trebala unaprijediti hrvatski film, rekao danas za stanje naše kinematografije. Ali sigurno bi bio sretan da zna kako se, recimo, svake godine snima sve više filmova, na međunarodnim festivalima osvaja sve više nagrada, sve je veći broj mladih autora, Hrvatska ima mrežu digitaliziranih art-kina, a velike su se strane produkcije vratile u naše krajeve. Ovi konkretni rezultati rada HAVC-a u gotovo šestogodišnjem mandatu Hrvoja Hribara jak su argument onih, a to je veći dio filmske struke, koji misle da su tehnički još uvijek aktualni ravnatelj HAVC-a i njegova ekipa radili dobar posao. Izvješće Državne revizije koja je HAVC-u dala negativno mišljenje došlo je kao točka na »i« onima koji misle suprotno i u konačnici rezultiralo Hribarovom ostavkom.

Metar i nanometar

Kako sad, s odmakom od par dana, gledate na ostavku – je li vam je laknulo ili vam je žao što odlazite?

– Ne čini mi se previše bitno, kako se osjećam u vezi ostavke. Morao sam je podnijeti, o tome nemam što razmišljati, dobio sam čvrsta uvjerenja da će sustav biti zaštićen ako podnesem ostavku. Sustav, to znači dvije stvari – politički autonomnu kinematografiju na postojećoj stvaralačkoj razini i drugo – ljude – fantastičan tim koji je samnom preuredio industriju radeći u maloj smiješnoj, slabo financiranoj ustanovi. Ime joj je HAVC. Hoće li će političari držati riječ? Dvojim.

Rekli ste da ne želite vjerovati da je revizija bila instrument politike, ali dali ste naslutiti da izvješće ipak smatrate jednim vidom pritiska...

– Državni ured za reviziju je važna ustanova. Koliko autonomno i pravično obavlja posao koji joj je namijenjen, to je preozbiljno pitanje za mene kao redatelja i uskoro bivšeg ravnatelja jednog filmskog Centra. Takvo pitanje može postaviti Sabor kojem Državni ured formalno odgovora ili eventualno Hrvatska vlada, kojoj ista Revizija oprašta 300 tisuća kuna nepravilnih putnih naloga, dok rad jedne kulturne platforme, naprotiv, ocjenjuje drugim metrom, odnosno mikroskopom i nanometrom.

Za dio izvješća u kojem se govori da ste raspolagali iznosima iznad 50.000 kuna bez odluke Upravnog odbora, te iznosima iznad 200.000 kuna bez suglasnosti osnivača, ustvrdili ste da se može promatrati i kao napad na autonomiju HAVC-a. Što je smisao ideje autonomije koju bi HAVC kao institucija trebao imati u odnosu na Ministarstvo?

– Na stranu ideje, pogledajte Zakon i devetogodišnju praksu. Zakon o audiovizualnoj djelatnosti je u proceduru uputilo nadležno Ministarstvo kulture, kako kažete – osnivač, a sastavljači tog Zakona su živi i zdravi i još uvijek su zaposleni gdje su bili kad su Zakon pisali 2007 godine. Pitajte, molim, ministre: Biškupića, Mesića, Zlatar-Violić, Šipuša, Hasanbegovića zašto nisu supotpisivali te ugovore s upravnim odborima? Pitajte uostalom svih dosadašnjih 13 članova četiri ranija saziva Upravnog odbora HAVC-a. Zar zato što su rastreseni? Ili možda ipak zato što su imali zakonski temelj da tako postupaju? Devetogodišnja praksa vezana uz ugovorne procedure započeta je prvim potpisanim programskim ugovorom HAVC-a, 4. travnja 2008. od strane Alberta Kapovića, prvog ravnatelja. Do svoje smrti Albert je potpisao desetine i desetine takvih ugovora, a poslije njega Martina Petrović, pa Nikša Sviličić, zatim moja malenkost budući da sam bio četvrti ravnatelj u nizu. Nalaz bilježi navodnu poslovnu neposobnost ili neubrojivost svih uključenih osoba. Svi oni su navodno kršili temeljnu proceduru središnje djelatnosti HAVC-a – financiranja kinematografije! Uvjerljivo ili ne? Uzbudljiv je stupanj sumnje i prezira koji smo javno uzgojili prema svemu i svakome tko predstavlja ovu našu Državu.

Potplaćeni suradnici

Možete li objasniti neke »najspornije« detalje izvješća – recimo o nedefiniranom financijskim planu, sumnjivom parkirnom mjestu, većim koeficijentima...

– Financijski plan za 2015. je javno objavljen, usvojen od Hrvatskog audiovizualnog vijeća te, prema nalazu nadzora Ministarstva financija, razmotren od Upravnog odbora, dok Državna revizija tvrdi da ovo zadnje – nije. Parkirnu karticu sam preuzeo s inventarom kad sam došao u HAVC, krajem 2010. godine. Tvrdi se da bi ona bila opravdana da smo nabavili službeno vozilo, što nismo – jer smo škrti, pa se djelatnici, gosti i međunarodni partneri HAVC-a voze vlastitim vozilima koje zatim, eto i parkiraju. Svi koeficijenti i povišice su uvedeni svojedobnim pismenim nalozima Ministarstva kulture, revizija tvrdi da su se tumačenja propisa u međuvremenu promijenila, a stručne službe da to nisu uočile, itd, a radi se o ukupnim svotama materijalne vrijednosti manje od promila ukupnog godišnjeg prometa HAVC-a. Mislio sam da ću se morati ispričavati zbog potplaćenosti i izrabljivanja djelatnika i suradnika, a ne zbog iznosa njihovih prihoda, slabih ako ih usporedite s plaćama činovnika po ministarstvima i agencijama, ili kad sagledate novac koji su svojim radom donijeli u ovu zemlju.

Posljednjih godinu dana HAVC je neprekidno na meti pojedinih braniteljskih udruga i nekih političara. Kako gledate na cijelu tu anti-HAVC kampanju i je li imala posljedice na rad HAVC-a?

– Vi spominjete vjerojatno onu lažnu koordinaciju nepostojećih udruga koja funkcionira kao PR mašina specijalnog rata protiv hrvatskog filma, HAVC-a i filmske zajednice. Molim da te ljude ne nazivate braniteljima, jer to prave branitelje vrijeđa. Jednako je glupo kad ih javnost naziva desničarima, jer se radi o osobama čije nepoštenje nadmašuje svaku ideologiju.

Dotična »kampanja« često otvoreno podrazumijeva da bi hrvatski film trebao štititi hrvatske interese i biti domoljuban. Što mislite o tom konceptu »domoljubne kulture« i kakve posljedice on može imati?

– Svaki dobar hrvatski film je domoljubni čin, osobito kad se hrvatska zastava zavijori na Grand Palaisu, pred Casinom na Lidu ili pred Berlinale Palastom, a vijori se neprekidno zadnje dvije, tri godine. Svaki loš film je naprotiv nacionalna sramota. Domoljublje je jedno ime za dvije različite stvari, dok su ljudi ginuli u Vukovaru i Vinkovcima, po vlaškim čukama i zapadnoj Slavoniji, kao tvrdoglavi romantici i povijesno slavljeni naivci, kulturni i gospodarski domoljubi su oslobađali javno dobro, OTV, Jadran film, sve ono što je odnio Kutle i drugovi i sve ono što su odnijeli drugi koji su odnosili. Velik je to novac, ali novac se potroši kad ne paziš. Bit novog domoljublja je ideja financijske obnove, novog financijskog ciklusa zgrtanja. Povratak u budućnost, onda punih džepova možemo nazad, gdje god to bilo.

Smatrate li da su hrvatski filmaši ponekad pod utjecajem »autocenzure« u kontekstu ove »napadačke« atmosfere?

– Hrvatski film zadnjih godina živi slobodno, a sloboda uznemiruje mlohave i uškopljene. Pogledajte, govorim nasumce: »Ne gledaj mi u pjat«, »Ljiljan Vidić«, »S one strane«, »Zvir«, »Dum spiro spero«, »Piknik«, »Belladona«, »Ustav RH«, »Zg 80«, »Kratki izlet«, »Zvizdan«, »Ježeva kućica«, »Aerodrom«... Podigli smo sami sebi galge slobodno se izražavajući, kako mi se čini.

Novi kavez

Zlatko Hasanbegović je recimo pred neki dan zaključio da »treba demontirati hrvatsku kinematografiju«...

– Hasanbegović se nije pretrgao od iskrenosti u svojom životu, ovo je obrat, izgovorio je stvarno što misli. Hrvatsku kinematografiju treba demontirati, s njezinih 400 miljuna kuna zarade od izvoza, s nepregledom slobodnomislećih, dobrih, svjetski uspješnih filmova, s reputacijom koju je ta kinematografija napravila Hrvatskoj kao zemlji kreativnosti, slobode, kulture, prirodnih ljepota i simpatičnih ljudi. Sve to treba demontirati, pa zatim krenuti dalje po vertikali vlasti, do demontaže same Hrvatske. Hrvatsku treba demontirati, da bismo napravilu jednu novu, ljepšu, stariju, etnički proćišćenu i priglupu. Samo maknite film, slobodne medije, kulturne stvaratelje, Obuljenku, Plenkovića, opoziciju, ljude koji pričaju viceve i tjeraju humor na facebuku i eto nam u čas novog kaveza. Lako je osuđivati oba prošla totalitarizma, kad gradimo treći, ljepši nego ova dva prije.

Iako je veći dio stručne filmske zajednice hvalio i podržavao rad HAVC-a, posljednjih su se godina sporadično pojedini filmaši i dalje bunili na »nepotističku« dodjelu sredstava. Mislite li da ste uspjeli natječaje učiniti pravednijim i objektivnijima?

– Natječaj za potpore je ritual proizvođenja duševne boli. Od 40 ili 50 projekata, odobri ih se pet ili šest. Neki autori prebole, pa šutke sjednu i popravljaju projekt, a neki smjesta traže pogubljenje umjetničkih savjetnika ili ravnatelja. Natječaj je situacija u kojoj kandidati rado gube razum. Vrlo mi je drago da s tim više neću imati posla.

Povratak kriterija

Kako ste u HAVC-u pokušali postići veću objektivnost?

– Veliki intelektualac i redatelj Zvonimir Berković je apokalipsu hrvatskog društva, ima petnaestak godina, objasnio jednostavno: Izgubili smo kriterije. Ideja HAVC-a stane u dvije riječi: Povratak kriterija. Nije najbitnije što je HAVC u pravilnik, prvi put u povijesti stavio set mjerila koji film mora zadovoljiti. Bitnije je da je zajednica prihvatila igru: svi smo ovdje da bismo zajedno imali bolju kinematografiju, tko napravi bolje, prije će u realizaciju, to je sva pamet HAVC-a. Tko nije uspio, neka popravi, ili neka iznova radi nešto drugo. O filmu su u HAVC-u odlučivali ljudi koji vole i razumiju film. Na natječaje su pak izlazili ljudi koji su većinom prihvaćali pravila i meritornost onih koji prosuđuju, sva zato što film razumiju i vole – na zajednički način. Uvijek postoji, naravno, manjina koja luduje, iz osjećaja manje vrijednosti i iz stvarne sumnje u sebe. Sumnjaš u sebe, pa batinom navališ na bližnjeg.

Što vam je bio najveći izazov tijekom ravnateljskog mandata?

– Sastanak s upravom HBO-a u Ocean hotelu u Santa Monici, imao sam 100 minuta da ih uvjerim da dođu snimati »Game of Thrones« u ne baš uglednu balkansku zemlju. Ježe mi se trepavice kad se sjetim tih 100 minuta vrijednih 100 miljuna kuna.

Što su vam bile najveće prepreke u radu?

– Bez premca, osnivač – Ministarstvo kulture. Kad ti je osnivač glavna prepreka, eto grčke drame, vrlo frojdovska situacija, kad onaj tko te stvara radi na tome da pogineš. Kad zbrojite mrtve i bolesne u HAVC-u tijekom ovih godina, vidjet ćete da ne govorim u metaforama. Ljudi su ovdje ulagali živote, doslovce živote, a državna birokracija je širila svoj prirodni medij – jalovost, neplodnost, smrt. Apsurdne formulacije u zakonu, manjak podrške u financijskim krizama oko naplate, nedostavljanje bitnih formalnih informacija vezanih uz propise, te najposlije namjeran bojkot procedura. Najveće dostignuće hrvatskih Vlada, kao industrije prepreka bila je zabrana zapošljavanja koja nas je natjerala da kršimo meni osobno najvažniji propis – onaj o 22 potrebna zaposlenika. Sve što smo napravili, učinili smo sa šakom divnih ljudi i stalno s jednom rukom zavezanom na leđima. Jer – ministarstvo nas nije voljelo. Ministri ponekad da, ali škrgutava ekipa slabih činovnika – ne.

Dostojanstvo

Što smatrate najvećim uspjehom, a što najvećim neuspjehom HAVC-a u vašem mandatu?

– Postignuto dostojanstvo i samopoštovanje filmske zajednice, osjećaj vlastite vrijednosti koji filmski ljudi danas imaju, a stekli su ga djelima. Neuspjeh? Pa poraženi smo od onih koji nisu dostojni, čak niti toga da se s njima sukobite.

Iako je hrvatski film zadnjih godina neosporno procvjetao, čini se da filmaše i dalje muči nedostatak sredstava, odnosno možda i dalje nemamo novi zamjetni »val«. Što je po vama ono što hrvatskom filmu i dalje nedostaje i na čemu treba raditi?

– Mislim da se u ovom trenutku hrvatski film ne bavi onim što mu nedostaje, već brine da ne izgubi ono što već ima. Zadnjih godina o Hrvatskoj kinematografiji su odlučivali ljudi koji film vole i razumiju. To je dar proteklog razdoblja, ponosan sam što sam u njemu sudjelovao.

400 miljuna kuna u pet godina

Koliko je otprilike Hrvatska zaradila svih ovih godina od stranih filmskih produkcija?

– Zaradila je točno 400 miljuna kuna u pet godina, od toga je država zaradila stotinjak, isplativši ranije 60 miljuna poticaja. Hrvatski građani godišnje daju hrvatskoj kinematografiji 30 miljuna kuna, deset puta manje nego za kazališnu industriju, 33,3 puta manje godišnje nego za HRT. Zauzvrat država zaradi dvostruko više no što dade, a dade 24 posto manje no prije 10 godina. Film je za državu pojeftinio, a pojedinačno projekti prikupe više sredstava, polovica dolazi s međunarodnog tržišta, a ukupna hrvatska proizvodnja je više no dvostruka no ranije. Međunarodnih uspjeha je više no ikad od 1946. do danas. No sve što sam sad rekao izgleda vrtoglavo i nerazumljivo prosječnom čitatelju, kao neki citat kvantne teorije ili nekog ludog profesora matematike. Životnije je gledati Jerry Springer Show na HRT-u u kojem nevjerodostojni ljudi ponavljaju laži, ili jednostavno – građanima je bolje ugasiti televizor, odložiti novine i pokriti se lancunom preko glave – ovi prizori masakriranja HAVC-a stvarno loše izgledaju. Postavljam pitanje dana: što je na rasporedu – sutra?

Osluhnite poruku »Ježeve kućice«

Trenutno ste u Berlinu – kako se hrvatski film predstavlja na Berlinalu ove godine?

– Imamo u programu film Antoanete Kusinović »Duboko plavo« i nešto osobito, sasvim primjereno trenutku – »Ježevu kućicu«, našu koprodukciju s National film board of Canada, snimljen u Zagrebu. Taj divni crtić nas podsjeća na zvjezdane dane Hrvatskog animiranog filma, kad smo radili s najboljim animiranim studiom na planetu – NFB, baš kao danas. A još bitnija je poruka »Ježeve kućice«, priče o uređenom, skromnom domu na kojeg kojem divlje zavide likovi iz basne, životinje s lošim etičkim i higijenskim navikama. Crtić je odličan, pogledajte ga čim stignete. Bolja poruka od svega što mogu reći u ovom razgovoru.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka