Neymara je, kako je sam rekao, srce vuklo prema novom izazovu i tako ga je odvuklo prema plaći koja iznosi tek nešto manje od 700.000 eura tjedno. Granice su pomaknute do suludosti
Netom završeni ljetni prijelazni rok definitivno je potvrdio da je trošenje novca u profesionalnom nogometu prešlo granice dobrog ukusa i zdravog razuma. Transferi su otišli u nebo, a skupa s njima i primanja najboljih igrača. Zapravo, odavno se zna da je nogomet postao igra za velike klubove pune novca, dok su oni manje bogati osuđeni na skupljanje mrvica sa stola ovih prvih. Ovaj ljetni prijelazni rok to je samo potvrdio.
Za pretpostaviti je da su čelnici Barcelone zadovoljno trljali ruke kada su prošle godine nagovorili Neymara da potpiše novi ugovor s klauzulom prema kojoj je mogao otići ako netko za njega ponudi 222 milijuna eura. U tom je trenutku transfer Paula Pogbe iz Juventusa u Manchester United za 105 milijuna eura predstavljao svjetski rekord i stvarno je bilo teško vjerovati da će se naći klub koji je spreman dati vrtoglavi iznos iz spomenute klauzule.
No, prebogati arapski vlasnici Paris Saint-Germaina tu su pronašli svoju računicu. Povrh toga, Neymara je, kako je sam rekao, srce vuklo prema novom izazovu. Transfer je obavljen, granice su pomaknute, a nogomet je izgubio dušu. Preciznije, Neymara je srce odvuklo prema plaći koja iznosi tek nešto manje od 700.000 eura tjedno.
Neymara je, kako je sam rekao, srce vuklo prema novom izazovu i tako ga je odvuklo prema plaći koja iznosi tek nešto manje od 700.000 eura tjedno
Nije na odmet podsjetiti da UEFA već godinama pokušava obuzdati sumanuto trošenje novca koje širi jaz između najbogatijih i onih koji nemaju novca na bacanje. Prvo je osmišljeno pravilo »6+5«, prema kojem bi svaki klub u početnoj postavi morao imati šest domaćih igrača i pet stranaca. No, to je neslavno propalo zato što se kosilo sa zakonima Europske unije.
Propale nade u »financijski fair play«
Zatim je na red stiglo pravilo zvano »financijski fair play«. U startu se činilo da bi to moglo donijeti malo reda, no klubovi su brzo pronašli rupe. Tako je, na primjer, PSG prije dva dana doveo Kyliana Mbappea iz Monaca na jednogodišnju posudbu s obaveznim transferom vrijednim 180 milijuna eura u idućem ljetnom prijelaznom roku. Ukratko, Parižani su ostali u zadanim okvirima, a kupili su igrača kojeg su htjeli.
Prema dostupnim podacima, prvi šesteroznamenaksti transfer na svijetu ostvario je Kostarikanac hrvatskih korijena Jose Rafael Meza Ivancovich u ljeto 1945., kada je u Meksiku prelazio iz davno ugašenog kluba zvanog »Moctezuma de Orizaba« u »Atlante« za svotu koja bi danas iznosila 120.000 eura. Dok je Drugi svjetski rat razarao velik dio ostatka planete, Meksikanci su 1943. pokrenuli profesionalnu nogometnu ligu i trošili za ondašnje prilike velik novac na najbolje igrače iz zemalja u svom okruženju. Doduše, podaci iz tog vremena su prilično šturi, ali na specijaliziranom internet portalu Transfermarkt jasno je zabilježeno da je Jose Rafael Meza Ivancovich, kojeg su zbog nogometne vještine zvali El Maestro, tada ostvario transfer koji je predstavljao svjetski rekord do 1953., kada je čuveni Alfredo Di Stefano prešao iz »River Plate« u »Real Madrid« za iznos u rangu današnjih 217.000 eura.
Naravno, PSG nije jedini klub koji troši sumanute svote novca. Na primjer, Manchester City je ovog ljeta potrošio 140 milijuna eura na tri beka, Benjamina Mendyja, Kylea Walkera i Danila, a ukupno je potrošio 244 milijuna eura na pojačanja za novu sezonu. Ni ostali veliki klubovi nisu puno zaostajali.
Ilustracije radi, nije na odmet spomenuti da se nogometni svijet prije 33 godine čudom čudio Napoliju koji je za transfer Diega Maradone iz Barcelone iskeširao svotu koja bi u ovom trenutku iznosila 13 milijuna eura. Danas se za taj novac ne može dobiti ni početak pregovora s nekim jedva punoljetnim klincem za kojeg nogometni stručnjaci tvrde da je izuzetno nadaren. A Maradona je te 1984. godine bio daleko najbolji nogometaš na svijetu.
Naravno, svako vrijeme nosi svoje. Na primjer, do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća u Engleskoj je postojalo pravilo da maksimalna plaća za igrača može biti funti tjedno. Kada se u obzir uzme inflacija, to bi danas iznosilo oko 350 eura. Tadašnji profesionalni nogometaši u pravilu su radili i neki drugi posao kako bi zaradili.
Povrh toga, klubovi za koje su se registrirali bili su njihovi vlasnici. Ako bi netko želio transfer, ovisio je o dobroj volji svog poslodavca. Preciznije, klub bi mogao držati igrača unedogled, sve dok ne dobije zadovoljavajuću ponudu, s time da mu nakon zahtjeva za transferom nije bio dužan davati plaću. Taj sustav je osjetno ublažen nakon što je izvjesni George Eastham 1963. dobio sudsku parnicu protiv Newcastlea koji ga nije htio prodati Arsenalu.
– To je bio robovlasnički odnos, ljudi na tribinama su zarađivali više od nas. Nisam htio ostati u Newcastleu i radije sam se ostavio nogometa na nekoliko mjeseci nego da budem tamo. Na kraju su me prodali nakon dva mjeseca sezone, ali svejedno sam ih tužio. Drago mi je da sam time nogometašima dao priliku da zarade više novca, da ne moraju spajati kraj s krajem nakon karijere. Međutim, svote koje se vrte u današnjem nogometu su pretjerane. Nogometaši traže sve više novca i stvarno ne znam kako će to završiti – rekao nedavno danas osamdesetogodišnji Eastham koji već dugo živi u Južnoj Africi.
Prekretnica – presuda za Jean-Marca Bosmana
Prava revolucija nastala je tri desetljeća kasnije nakon njegove pobjede na sudu. Sve do 15. prosinca 1995. godine klubovi su mogli imati ograničen broj stranih igrača na terenu, s time da su transferi još uvijek ovisili o njihovoj dobroj volji, čak i nakon isteka ugovora. Tog je dana Europski sud pravde donio presudu u korist relativno nepoznatog belgijskog igrača Jean-Marca Bosmana i nogomet više nikada nije bio isti.
Top transferi ljeta 2017.
Neymar Barcelona Paris SG – 222,00 mil eura
Ousmane Dembele Borussia (D) Barcelona – 105,00 mil eura
Romelu Lukaku Everton Man Utd – 84,70 mil eura
Alvaro Morata Real Chelsea – 62,00 mil eura
Benjamin Mendy Monaco Man City – 57,50 mil eura
Top transferi ljeta 2007.
Fernando Torres Atletico Liverpool – 38,00 mil eura
Arjen Robben Chelsea Real – 36,00 mil eura
Anderson Porto Man Utd – 31,50 mil eura
Pepe Porto Real – 30,00 mil eura
Wesley Sneijder Ajax Real – 27,00 mil eura
Top transferi ljeta 1997.
Ronaldo Barcelona Inter Milano – 28,00 mil eura
Rivaldo Deportivo Barcelona – 23,50 mil eura
Sonny Anderson Monaco Barcelona – 18,00 mil eura
Christian Vieri Juventus Atletico – 17,56 mil eura
Álvaro Recoba Nacional Inter Milano – 17,00 mil eura
Top transferi ljeta 1987.
Ruud Gullit PSV Milan – 6,75 mil eura
Rudi Völler Werder Roma – 3,75 mil eura
Mats Magnusson Malmö Benfica – 3,00 mil eura
Richard Gough Tottenham Rangers – 2,50 mil eura
Peter Beardsley Newcastle Liverpool – 2,15 mil eura
Top transferi ljeta 1977.
Franz Beckenbauer Bayern New York Cosmos – 900.000 eura
Uli Stielike Borussia (M) Real – 825.000 eura
Paul Breitner Real Eintracht (B) – 800.000 eura
Kevin Keegan Liverpool Hamburger SV – 500.000 eura
Kenny Dalglish Celtic Liverpool – 485.000 eura
Top transferi ljeta 1967.
Howard Kendall Preston NE Everton – 364.000 eura
Jupp Heynckes Borussia (M) Hannover 96 – 150.000 eura
Fabio Capello SPAL Roma – 150.000 eura
Mick Jones Sheffield Utd. Leeds United – 150.000 eura
Bernd Rupp Borussia (M) Werder – 125.000 eura
On je 1990. htio otići u Dunkirk nakon isteka ugovora s Liegeom, ali klub ga nije htio pustiti, odredivši enormnu odštetu za transfer. Osim toga, smanjili su mu plaću i natjerali ga da trenira s rezervnom momčadi. Revoltirani Bosman podnio je tužbu Europskom sudu pravde, tvrdeći da kao građanin Europske Unije ima pravo na slobodu kretanja unutar iste u potrazi za novim poslom. Pet godina kasnije donesena je presuda prema kojoj svaki igrač nakon isteka ugovora može promijeniti klub bez odštete, a klubovi unutar EU mogli su imati neograničen broj igrača iz zemalja EU.
U tom trenutku novac je postao važniji od nogometa. Svote od transfera samo su rasle iz godine u godinu, a klubovi s debljim novčanikom počeli su nemilice kupovati najbolje igrače od svojih konkurenata slabijih platežnih mogućnosti. Takav raspored snaga osjetno je podigao i plaće nogometaša.
– Mislim da sam napravio nešto dobro i ponosam sam zbog toga. Zahvaljujući toj presudi nogometaši su dobili prava. Danas svi zarađuju mnogo novca, i to je dobro za njih. S druge strane, ja ne zarađujem ništa. Puno toga mi je bilo obećano, a malo je realizirano. Možda se jednog dana netko sjeti i zahvali mi na onome što sam napravio – istaknuo je Bosman prije dvije godine, na dvadesetu obljetnicu presude koja je zauvijek promijenila nogomet.
Čovjek koji je kriv za sve nije imao previše koristi od svoje pravne bitke. Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća utonuo je u alkoholizam, a našao se i na sudu zbog nasilničkog ponašanja prema svojoj djevojci i njenoj kćerki u pijanom stanju. Za vrijeme karijere nije zaradio enormne svote novca, a sudbina mu se narugala kada je pokušao ostvariti profit na svojoj slavi.
Naime, danas 52-godišnji Bosman svojedobno je uložio velik dio svog imetka u proizvodnju linije majica s natpisom »Who’s the Boz«, nadajući se da će ih, između ostalih, kupovati nogometaši kojima je omogućio lagodan život. Međutim prodao je samo jednu, i to sinu odvjetnika koji ga je zastupao na Europskom sudu pravde. Nogometaši su, po svemu sudeći, bili previše okupirani brojanjem zarađenog novca.
