Foto R. Brmalj
Sa dvadeset godina sam napisala da nemam ništa, ali sve dok se mogu smijati imam sve. I to me je vodilo kroz život. Ponekad zaista zna biti teško, ali ja to ne želim prihvatiti. U svakom danu želim naći nešto lijepo, život je jedan, želim ga živjeti punim plućima. I zato sam sretna što idem u Rio – kaže Milka
Ako našu sreću određuje ono što jesmo, a ne ono što imamo, kako je to tvrdio slavni Arthur Schopenhauer, onda je Milka Milinković utjelovljenje sretne žene. Iako se s Milkom život poigrao i poigravao na prilično grub način, najpoznatija hrvatska sportašica s invaliditetom već 44 godine živi svoje snove na jedinstven način. Sve nedaće prolazi vedra, nasmiješena, unatoč svim problemima zrači rijetko viđenom energijom i optimizmom. I takav životni stav, praćen rijetko viđenom upornošću, odvest će je na desete Paraolimpijske igre. Desete! Da je putovala u Atenu 2004. godine i da nije bilo bojkota Paraolimpijskih igara u Torontu 1976. godine Milka bi danas imala dvanaeset nastupa i sigurno poneku medalju više u kolekciji. A i bez toga brojke su impresivne. Na deset paraolimpijskih nastupa osam je puta stala na pobjedničko postolje, a dva je puta bila paraolimpijska pobjednica. I, da, mnogima je najpoznatija po bacanju koplja, ali Milka je harala i u bacanju kugle i u utrkama u kolicima. Uostalom, 1972. godine u Heidelbergu bila je srebrna u sprinterskoj utrci na 60 metara. Heroina hrvatskog paraolimpizma rođena je 1955. godine, iako je prevalila šest desetljeća još uvijek svaki dan odradi trening. Nevjerojatno!
Poslije Paraolimpijskih igara u Londonu smo bili na prijemu kod predsjednika Josipovića i on mi kaže da bi volio da odem i na desete Paraolimpijske igre, a ja kažem njemu da bih voljela upoznati i petog predsjednika. I kada mi je prije odlaska predsjednik Josipović uručio odlikovanje Red kneza Branimira s ogrlicom za osobite zasluge i međunarodnu promociju Republike Hrvatske na području paraolimpijskog sporta i postignuća vrhunskih sportskih rezultata. I tada mi je Josipović rekao: Ako uspijete izboriti desete paraolimpijske igre, upoznat ćete predsjednicu. I u utorak imamo prijem kod predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. I naravno da ću joj ispričati i jedan vic.
– Nije mi to teško, ja to volim. Osim toga, ovako razumijem ljude koji su skloni nekim porocima, jer ja sam također luđak svoje vrste. Ne mogu zamisliti dan bez aktivnosti, ako i ne treniram prođem petnaest, dvadeset kilometara uz more. Jedino što ne volim kraće dionice – započet će Milka, koja odlazak u Rio de Janeiro itekako zahvaljuje izborniku reprezentacije Tomislavu Krističeviću Tompi i svom dugogodišnjem treneru Mladenu Mariću. A Rio će ipak biti posebna priča u Milkinoj karijeri. Od Heidelberga 1972. godine do Rija 2016. godine.
– Ipak su to desete Paraolimpijske igre, poseban je to motiv. Nisam ja jedina sportašica u ovoj mojoj dobi, ima nas dosta, ima ih čak i koji osvajaju medalje. Naravno da sam svjesna svojih godina i svojih mogućnosti, ali odlazak u Rijo nitko mi nije darovao. Ako sam već uspjela ispuniti A normu i ako sam šesta na svijetu na rang listi u svojoj kategoriji u bacanju koplja, zašto onda ne bih odradila onda i ovo natjecanje? Neizmjerno sam sretna što putujem, još uvijek ne mogu vjerovati da ću nastupiti u Rio de Janieru. Možda sam još uvijek pod dojmom, ali zaista mi je drago što ću i u Riju braniti boje Hrvatske. Naravno, želja mi je dati sve od sebe, ostvariti baciti svoj najbolji rezultat i plasirati se u finale. Naravno, i sam odlazak je veliki uspjeh, naročito u ovako jakoj reprezentaciji kakvu će Hrvatska imati ove godine. Uvjerena sam da će paraolimpijska reprezentacija pozitivno iznenaditi svojim rezultatima, svima od srca želim velike uspjehe i vjerujem da će tako biti.
Rehabilitacija
Okruženje će sigurno biti posebno inspirirajuće?
– Biti okružen svim tim ljudima, biti dio takvog natjecanja kao što su Paraolimpijske igre sigurno će dati dodatnu energiju. Uostalom, kao predsjednica Sportskog saveza osoba s invaliditetom Grada Rijeke svim našim sportašima želim da jednog dana nastupe na Paraolimpijskim igrama jer znam da je to san svakog sportaša. A kada se uspiješ uspeti na paraolimpijsko postolje, to je osjećaj što se ne može riječima opisati. Imala sam tu sreću da sam uspjela osam puta stati na paraolimpijsko postolje i svaki put je bilo jednako nevjerojatno. U tih nekoliko trenutaka čitav ti život prođe kroz glavu.
Jeste li na početku karijere slutili gdje vas sport jednog dana može odvesti?
– Sportom sam se počela baviti zbog rehabilitacije i nisam uopće razmišljala o tome. Uostalom, imala sam tada tek 13 godina, bila sam dijete. Ali moram reći da mi se odmah dopalo. I da sam bila nevjerojatno brza, vozila sam kolica kao luda, čak se i Sir Philip Craven, predsjednik Međunarodnog paraolimpijskog odbora, kada je bio u Rijeci, sjetio koliko sam bila brzo u košarci išla u kontru, a sjetio se i kada sam na Europskom prvenstvu u košarci u Francuskoj postigla koš s centra. To je bilo nevjerojatno. Inače, u atletici sam vozila utrke na 60, 100, 400, 800 metara.
Odakle crpite tu silnu energiju?
– Sitnice su me uvijek motivirale i još me danas motiviraju. Dogodi se i meni, ne mislim pritom na invaliditet, da pokleknem i da mi treba puno energije da se pokrenem, ali sve je to pitanje motivacije. Ponekad neka sitnica, ponekad osmijeh nekog djeteta u prolazu. Ljudski je da čovjek malo poklekne, ne daj Bože da je svaki dan isti, ljudski je ponekad misliti negativno, ali treba se što prije riješiti tih negativnih misli jer one su, kako kaže Emerson, jače od korova i ako se ukorijene teško ih je izbiti iz glave. Treba se riješiti negativnosti i ja se toga nastojim držati. U Primorju bi ljudi rekli: »Ne daj Bože da je svaki dan isti, jedan dan je huji, drugi je bolji i idemo naprijed!«.
Prva priznanja
U kolicima ste od trinaeste godine života?
– Nastradala sam kao curica, pala sam s trešnje i tada kao dijete nisam mislila da ću čitav ostati trajno vezana uz kolica. Nakon što sam nastradala došla sam u Kraljevicu na liječenje, a u Kraljevici sam se u sklopu rehabilitacije morala početi baviti sportom. I tako je počelo. Prvi puta na Paraolimpijskim igrama nastupila sam u Heidelbergu 1972. godine i ti rezultati koje sam tada ostvarila su me silno motivirali za dalje. Tada su bila drugačija vremena nego danas, ljudi su dosta zazirali od osoba s invaliditetom, a ja sam baš željela dokazati i sebi i drugima da nešto mogu. A ta prva priznanja, kada shvatiš da te ljudi uvažavaju kao osobu i da uvažavaju tvoje rezultate, bili su mi silan poticaj i motiv za dalje. Ima puno stvari koje čovjeka motiviraju i bitno je da se osjećaš da si dio društva. Danas je sve otišlo naprijed, drugačiji je odnos društva. Ljudi danas više ne gledaju tvoj invaliditet, gledaju tvoje rezultate, osobnost. Ne kažem da i nekad nije bilo takvih ljudi, ali ipak je sve to danas puno napredovalo u odnosu na neka prijašnja vremena. Uostalom, niti kod pokretnih sportaša 1972. godine nije bilo sve isto kao danas, i kod njih je sve napredovalo. I ne bi bilo dobro da je sve ostalo isto. Na kraju krajeva, zbog objekata neprilagođenih invalidima Paraolimpijske igre se sve do 1988. godine nisu mogle održavati u istom gradu u kojem se održavaju i Olimpijske igre. No, od Seula su uvedeni novi standardi i to se promijenilo.
Jeste li kao djevojčica bili tako vedra duha kao što ste danas?
– Bila sam vražja. Zato i jesam nastradala. Nije postojalo mjesto na koje se ja ne bih popela. Nekada se na tavanu sušilo meso, a pršut se rezao samo onda kada bi došli gosti. Onda bih se popela na krov, skinula dvije cigle i za sebe i braću skrivećki rezala pršut. Moja je pokojna mater tada ocu uvijek govorila da će to dijete hodati svijetom ili bez noge ili bez glave. Toliko sam bila živa. Valjda se je baš zbog toga sve to moralo dogoditi.
Od trinaeste godine života ste u Kraljevici?
– Kada sam došla u Kraljevicu svi su bili jako dobri prema meni, evo i sad osjetim radost života kada se sjetim svih tih dobrih ljudi. Zvali su me mića naša Bosančica ili miće naše dite, jer je tada puno više ljudi govorilo čakavski nego li je to danas slučaj. Ništa ih nisam razumjela, lancun, šugaman, kušin… Bili su to krasni ljudi. Ja sam nekako rasla s Hrvatskim paraolimpijskim odborom i sretna sam zbog toga. Zahvalna sam im na svemu što su oni meni dali, jer bez njih ne bih bila ovo što jesam, a nadam se da sam im isto tako vratila svojim rezultatima i promocijom paraolimpijskog sporta. Zahvalna sam i Hrvatskom atletskom savezu osoba s invaliditetom, Atletskom klubu »Srce«, Gradu Rijeci, Gradu Kraljevici, Primorsko-goranskoj županiji. Međutim, lako mi se zahvaliti svim institucijama, ali mi se teško zahvaliti svim ljudima koji su svih ovih godina bili uz mene.
Vicevi i medalje
Je li netko ipak posebno obilježio vaš sportski život?
– Puno je osoba obilježilo moj život, bilo bi nepravedno i nepošteno nekoga izostaviti i to nikad ne bih željela. Kroz moj život prošlo je strašno puno prekrasnih ljudi. I to od prvih dana kada sam nastradala. Danas imam 61 godinu, ali još uvijek pamtim svaki dodir tih prekrasnih ljudi u Kraljevici, naročito u danima kada su mi silno nedostajali roditelji. A jako su mi nedostajali. Neki od tih ljudi više nisu među živima, a ja upravo ove Paraolimpijske igre želim odraditi za sve one ljude koji više nisu među živima, a meni su bili velika podrška, a također i za sve one koji su još uvijek tu i još uvijek me podržavaju. Bilo je puno krasnih ljudi, ne bih se dobro osjećala da nekoga izostavim. Institucijama se lako zahvaliti, ali ljudima… Uvijek postoji netko tko ti je dao više, netko tko ti je dao manje. Vjerujem da sam mnoge ljude motivirala, ali isto su tako mnogi ljudi i mene motivirali, ponekad jednom sitnicom, ponekad nekim darom, ponekad je bilo dovoljno da me potapšaju po ramenu i kažu: »Ti to možeš!«. Ponekad je baš to vrijedilo više od bilo koje novčane nagrade. Sa dvadeset godina sam napisala da nemam ništa, ali sve dok se mogu smijati imam sve. I to me je vodilo kroz život.
Kažu da vam je jedino kolekcija viceva veća od kolekcije medalja?
– To su mnogi novinari napisali. Smijem se i kada sam tužna i kada mi je teško. Kada izađem iz kuće uvijek mislim da je nekome drugome možda ipak u ovom trenutku teže nego meni. Komunikativna sam i brzo uspostavim kontakt s ljudima i često osobama s invaliditetom kažem da smo mi ti koji moramo dati sve od sebe da uspostavimo kontakt jer ljudi možda ne znaju kako bi nam prišli, možda imaju nekakav respekt, možda im je naprosto neugodno. Komunikacija je jako bitna pa se ja tako malo našalim na svoj račun, malo ispričam koji vic. To sam ja. Bez toga bih bila ništa. Ponekad zaista zna biti teško, ali ja to ne želim prihvatiti. U svakom danu želim naći nešto lijepo, život je jedan, želim ga živjeti punim plućima. I zato sam sretna što idem u Rio. Uostalom, svi se mi volimo šaliti. Obično osjetim kako će ljudi reagirati, hoće li prihvatiti šalu, pazim da netko ne bi taj moj vic krivo protumačio. Ne daj Bože da ispadne uvredljivo.
Isti problemi
Savjet invalidima?
– Najvažnije je da sami sebe prihvatimo takvim kakvi jesmo i da nikada ne odustajemo. To je veći uspjeh od osvajanja medalje. Nikada ne smiješ odustati od sebe. Ako nisi u stanju situaciju prihvatiti onakvom kakva jest, ako nisi u stanju iskoristiti sve ono dobro što ti je ostalo, onda život uzalud prolazi pored tebe. Nikome u životu nije sve idealno, svi mi imamo manje-više iste probleme i s njima se moramo nositi. Nisu stari ljudi bili bedasti, uvijek su govorili da žito ne možeš žeti u proljeće. Mi smo danas nestrpljivi i razumljivo je jer u takvom vremenu živimo, ali sportašima uvijek govorim da je strpljenje najvažnije, da uspjeh ne može doći onda kada bismo mi to najviše željeli. Rad, trud, odricanja… I uspjeh će doći. Naravno, ako si zadovoljan onim što radiš. Dakle, ne odustajte od sebe i uživajte u životu i u onom što radite. Ne mora to biti sport. Ako ja sama sebe žalim, ako čekam da netko umjesto mene nešto napravi, od toga nema ništa. Život nije samo radost, život je i tuga i bol i nesreća. Ali sve to prođe. Uostalom, ja sam radila u bolnici u Kraljevici kao krojačica. Meni je to najveća medalja koju sam mogla osvojiti. Da sam radila i zaradila svoju mirovinu. Bilo mi je teško, ali sam bila sretna što imam posao.
Da danas možete nešto promijeniti…
– Često se znam našaliti na svoj račun, a ovo što ću reći ponekad možda nekome i grubo zvuči, ali da se ponovo rodim sve bih ovo ponovila. Sretna sam osoba, volim život, a i život voli i mene jer mi je sve ovo podario. Naravno, uz enorman trud. Uvijek se sjetim ljepote svega onoga dobroga što sam doživjela i proživjela, volim ljude i ljudi vole mene. Plavuša sam, po horoskopu ovca i pritom osoba s invaliditetom. Imam tri stvari da budem pozitivno munjena. I baš osjećam radost života. Da se ponovo rodim sve bih ovo ponovila, čak bih opet pristala biti osoba s invaliditetom. Uostalom, što mi nedostaje? Kada negdje dođem ne moram tražiti stolicu da bih sjela. To sam ja, volim život, volim se šaliti. Nikada nikome ništa loše nisam poželjela. A jezik mi odlično radi jer mi je to najrazvijeniji mišić u tijelu.
