Preminuo jedan od najznačajnijih protagonista glazbene scene 60-ih

Odlazak Edija Malovrha, pionira riječkoga rocka

Velid Đekić

Generacijski suborci Edija Malovrha sjećaju se kao neskrivena fana Micka Jaggera i društva, a »tvrdi«, rockerski imidž Rijeke posredno je izrastao i na djelu vokalista poput njega



RIJEKA Ovih dana, 10. ožujka, riječka rock-scena ostala je bez Edvarda Malovrha Edija, jednog od najznačajnijih protagonista njezina pionirskog razdoblja, onog 60-tih. Štoviše, mnogo je onih koji gradske 60-te po njemu i pamte.


Edi Malovrh se prvi put popeo na neku od riječkih pozornica početkom lipnja 1965. Bilo je to u Amaterskom kazalištu Viktor Car Emin, u sklopu priredbe za mlade amaterske pjevače Vedri ponedjeljak, a isto je uslijedilo u okviru Sijela 18. Obje priredbe su neka vrsta ondašnjih spektakala Hrvatska traži zvijezdu. Debitante je pratila instrumentalna grupa Jadran. Malovrh je na Sijelu 18 pobijedio skladbom Cliffa Richarda »The Young Ones«, tada učestalom testu za provjeru vokalnog umijeća, a pobjeda nije bila iznenađenje.


Naklonost Stonesima  





Pohađao je glazbenu školu – najprije u Šibeniku, iz kojeg se 1963. doselio, potom u Rijeci – učeći violinu, kontrabas i klavir. Ali, na užas svojih učitelja, neskriveno je naginjao pop-glazbi. Pobjeda na Sijelu 18 donijela mu je više poziva riječkih rock-grupa, a njegov odgovor bio je – Jadran. Svjedoci nastupa Malovrha s Jadranom u riječkom hotelu Park sjećaju se izvedbi Cliffa Richarda, Pata Boona, Paula Anke, Raya Charlesa, Franka Sinatre.


Kada se Jadran jeseni 1965. razišao, Malovrh karijeru nepovratno obilježava prihvaćajući se uloge pjevača vokalno-instrumentalne skupine Henric III. Osnovat će ga zajedno s Matjažom Kopačem (solo gitara), Sergiom Banovom (ritam gitara), Igorom Arnoldom (bas) i Zlatkom Mesićem (bubnjevi). Grupa će kratko vrijeme djelovati pod imenom Polaris. Premijerni izlazak na pozornicu Henrica III. dogodio se prvih dana 1966, u trsatskoj Čitaonici. Momčad od prvih dana »teše« standarde s potpisima Rolling Stonesa, Kinksa i Animalsa. Teško da je drukčije i moglo biti, zna li se za Malovrhovu bezgraničnu naklonost Rolling Stonesima.


Pravi Henrici


Generacijski suborci sjećaju ga se kao neskrivena fana Jaggera i društva, do te mjere da je slavnom frontmanu sličio i glasovno i vizualno. »Skinuo sam totalno njegov način pjevanja i pokrete, pa su me prozvali Jagger«, kazat će četiri i pol desetljeća kasnije Malovrh.


Postave sastava s vremenom će se mijenjati, a repertoar Henrica širiti, uključujući primjerice teme Bee Geesa ili Sama Cookea, ali u uporišnim točkama neće biti pomicanja. Ako se jedan drugi gradski VIS, Sonore moglo doživjeti kao gradske Beatlese, tragom činjenice da su liverpulske bube dale 70 posto pjesmarice Sonora – za Henric III. moglo se ustvrditi kako su oni gradski Rolling Stonesi, imajući pred sobom podatak kako je »kotrljajuće kamenje« odgovorno u identičnom omjeru za pjesmaricu Henrica III.


Bend munjevito izrasta u atrakciju, ne samo na gradskim plesnim mjestima. Henrici 1966. nastupaju u Rabu, Šibeniku i drugdje, a odlična reputacija prati ih u stopu. Jeseni iste godine formira se postava koja će u očima publike postati slika na koju se najčešće misli kada se spomene grupa, »pravi« Henrici. Postavu čine: Edi Malovrh (vokal), Begnamin Stanić (solo gitara), Sergio Banov (ritam gitara), Zoran Kompanjet (bas) i Andrija Fišćur (bubnjevi). U toj postavi upamćeni su nastupi na Nafti, gdje Henrici plijene uvjerljivim izvedbama uspješnica Rolling Stonesa, Kinksa, Who, Animalsa, Beatlesa.   

Suradnja s Malovrhom uplovit će 1967. u nemirne vode, pa će se na njegovu mjestu pojaviti Dalibor Brun. Za Malovrha u krivi čas – Henrici će travnja 1968. nastupiti na terasi Novog lista isporučujući note putem prvih riječkih gitarskih pojačala Marshall. To su najvjerojatnije prva Marshall pojačala u državi. Odgovor na pitanje zašto baš Marshall lak je: ako su s tim pojačalima nastupali Stonesi, moraju i Henrici. Malovrh je iznova u Henricima 1968-69.


Nakon Henrica, eto ga u članstvu benda Six Souls. Bend nije imao puhačku liniju, ali je taj nedostatak više nego nadoknađivan vokalnim dionicama. Bila je to zasluga Malovrha, koji nije žalio truda u vokalnom »drilanju« ekipe. Ništa čudno, zna li se kako je Malovrh ujedno bio na glasu po interpretacijama »crnih« izvođača, kojima je bila sklona njegova nova družina. Tragom Malovrhova »ovisništva« o Rolling Stonesima, dio nastupa ipak je znao uključivati set ili dva tema s potpisom »kotrljajućeg kamenja«, izvođenih u nešto suženijem formatu, kao slitina bendovske ritam sekcije i Malovrha za orguljama.


Six Souls će okončati rad listopada 1968., a Malovrh nastaviti kao član novoosnovane grupe Dani. Nemiran duh, završit će 1971. u Njemačkoj kao basist grupe Micky’s. Zadnja adresa njegova glazbenog djelovanja je riječka grupa Union, u kojoj se našao 1973.


Pioniri odlaze, djelo ostaje


Opće je mišljenje kako su riječku rock-scenu 60-tih obilježili uvjerljivi vokalisti, npr. nasuprot zagrebačkoj sceni, koja se mogla pohvaliti kvalitetnim instrumentalistima, a ta tvrdnja počiva na dojmljivu nizu riječkih gospodara mikrofona, predvođenom imenima poput Dalibora Bruna, Saše Sablića, Rolanda Šustera, Edija Malovrha, Ivice Veljačića, Marijana Stakorića…


Malovrh, Brun i Veljačić bili su rockerskije duše, što se osjetilo u njihovim interpretacijama, dok su Šuster, Sablić i Stakorić naginjali »mekšem« zvuku, bivajući bliži pop-vodama. »Tvrdi«, rockerski imidž Rijeke, na kojemu je zdušno poradila sljedeća gradska rock-generacija, ona 80-tih, posredno je izrastao, dakle, i na djelu vokalista poput Edija Malovrha.


Pioniri odlaze, a djelo, makar i nesnimljeno, ostaje.