Čak i Bosanci misle da je zapadna kultura toliko ispred njih da im se čini gotovo nepristojno biti – Bosanac. Tražim ih po svijetu pa im govorim: ne možete vi meni pobjeć' da vas ne mogu naći. Onda počnemo pjevat’ i plakat’, to ti je naša sudbina
Halid Bešlić jedan je od najpopularnijih izvođača takozvane »novokomponirane glazbe«, koju kolokvijalno nazivamo – narodnjaci. Njegovi koncerti ispunjeni su do posljednjeg mjesta, bilo da se održavaju u Sarajevu, Zagrebu, Splitu, Beogradu, Banja Luci ili kojem drugom gradu na području država bivše Jugoslavije i dalje, sve do Stockholma i Sidneya. Halid Bešlić je fenomen, jedan od rijetkih »narodnjaka« kojeg voli i mnoštvo onih što takvu vrstu glazbe uopće ne preferiraju.
U jednom razgovoru za novine zapitali ste ste: »Kakva su ovo vremena došla da je cool biti na Halidovom koncertu?« Uistinu, što se to dogodilo da i ljudi koji nikad nisu slušali »narodnu muziku« hrle na Vaše Koncerte?
– Jest, pitao sam se šta je to, ali mislim da znam odgovor. Kad si mlad tražiš nešto totalno novo, nešto što nije domaće, što ne slušaju mama i tata. Kako stariš vraćaš se pomalo iskonu. S druge strane, ja sam kao pjevač krenuo prema popu. U zadnjih deset godina u mojim pjesmama ima puno elemenata popa i etna. Koketiram s tim, jer mi je blisko. Ti stariš, vraćaš se malo sevdahu, staroj pjsmi, a ja idem opet prema tamo, prema tebi, pa se dogodi taj sudar. Uzmi recimo pjesmu »U meni jesen je«. To je dobra pjesma. Da sam je snimio dok sam bio mladić bila bi petnaest puta veći hit nego danas. Takve pjesme uvijek nađu plodno tlo, a to su znali iskoristit’ i pjevači prije mene. Recimo, Haris Džinović je bio takav pjevač. Mene danas u osamdeset posto slučajeva sluša i publika koja voli rock, ali kad hoće dernek – daj nam Halida. To je moj veliki uspjeh, a to mi je bila i želja, da me sluša ta publika.
Izvor duše
– Ovo je pravi Balkan. Kod mene Balkan nema nikakvu negativnu konotaciju. Naprotiv, on je za mene pozitivan, samo kad se uzima lijepo. Od Bosne, recimo, nema ništa ljepše na svijetu, ali kad uzmeš u obzir ono lijepo u njoj. Đaba je i svaka čast svima, ali u Bosni postoji nešto drugo, nešto što u drugim zemljama ne mogu naći, a to je izvor duše. Od toga se pokušava pobjeći. Čak i Bosanci od Bosne pokušavaju pobjeći. Misle da je zapadna kultura toliko ispred nas da im se čini gotovo nepristojno biti Bosanac. Jest, lijep je zapad, ali Balkan je drugačiji, opušteniji.
Što je taj »izvor duše«? Kad se želi pozitivno govoriti o Balkanu često se ide u tu patetiku: »duša« i slično. Što bi to Balkanci imali, a da zapad nema?
– Najlakše je pisat’ kad se ništa ne zna. Obraz tad nije bitan. Malo lupetaš i to je to. Kad tako nešto pročitam u novinama samo se nasmijem. A onaj ‘ko dobro zna – on ne piše, jer njemu je ta riječ skupa. On zna što ta riječ znači i zna da se ta riječ nekog tiče. Bosna je jaka priča, nije to tek tako, samo što je nesretna zemlja. Kad gledam one rijeke, potoke i planine – to je moja Bosna. Ono što je bog stvorio, a čovjek nije pokvario. A ljudi su ljudi. Naš čovjek u Bosni dosta je dobar kad gledaš u globalu, ali okolnosti su teške. A ti ratovi što su se dogodili, oni su mu nametnuti. Nitko ne ratuje zato što mu je ćeif.
– Imamo neku dinamiku koja je ljudima interesantna. Kad plačemo – plačemo, kad se smijemo – smijemo se, kad napravimo nešto genijalno – onda je to stvarno genijalno. Puno smo otvoreniji nego ljudi na zapadu i s tom svojom otvorenošću iskačemo. Nismo u šinama.
A kad radimo loše?
– Radimo to do kraja. Ako mislimo na rat onda je to tako, al’ j… ga, šta ćeš.
U Bosni se nedavno dogodio socijalni bunt koji ste i vi podržali.
Divlji penzioneri
Kakvi su to »divlji penzioneri«?
– Pa ode u četrdesetoj godini u penziju, »triespeta« godina dobije nekakvu penziju. Dadne mu neko nešto. Penzionera ima od 40 do 50 godina kol’ko ti bog hoće. Masovno je to pensionisano, ba!
I što ste na kraju zaključili o prosvjedima? Mislite li da je netko to izrežirao sa zadnjim namjerama?
– Ma to je slika naše realnosti. Nije tu bilo nikakve nacije i slično. Svi su se udružili; svi su zajedno izišli na ulicu. Ipak je najvažnije od čega ćemo i kako ćemo živjeti. Važno ti je da imaš fin standard i da ne moraš mislit’ kako ćeš napustit’ ovu zemlju i ići u druge zemlje. Šta će meni druge zemlje?
Mladi u Bosni i Hercegovini tako ne razmišljaju. Oni uglavnom gledaju kako će pobjeći.
Kako vi doživljavate politiku, odnosno nacionalne politike u BiH?
– Ma kod nas su svi mozgovi uključeni na modus: ko će šta jamit’. Ono što je bilo u Hrvatskoj – »ko je jamio – jamio je« – kod nas još nije skroz prošlo. Ostalo je još jakih firmi. Političari se samo domunđavaju ‘ko će šta uzet’. Tako se u BiH vodi politika. Ta utakmica za vlast, to se sve svodi na to ‘ko će upravljat elektroprivredom, telekomima i nekim drugim ključnim firmama. Niko ne misli kako će stvorit’ nešto novo.
– Eto, to je ta politika. Dobar primjer kako ne treba raditi. Trebao je prvo doći u Sarajevo i da svi budu u Sarajevu. Ipak je to glavni grad države. Pogotovo Milanović, koji je SDP varijanta. Oni su se odrekli nekih pretenzija. Vjerojatno on nije mislio na te pretenzije, nego je možda htio dobiti bodove u Hrvatskoj. Ne znam. Takve matematike vode politiku.
Komentirajući prosvjede u Bosni, novine iz okolnih zemalja uglavnom se nisu mogle odmaknuti da ih sagledaju u nacionalnom ključu. Kako tumačite taj običaj, da se svaki proces u Bosni i Hercegovini sagledava isključivo kroz prizmu nacionalne podijeljenosti.
– Eto, to je rat donio. To je rat i takva ti je politika. Dakle, svi su narodi organizirani kroz nacionalnu varijantu. To je najlakši modus da se narodom vlada. Kad dođe do belaja, fataj se svog naciona, znaš.
Mislite li da će taj modus u Bosni i Hercegovini ikad nestati?
– Ja sam do rata mislio da će pobijedit’ ova druga opcija. Međutim, pobijedila je nacionalna opcija i mislim da to nikad neće stat’. Sve će bit’ isto.
Nikad?
Ja sam starog kova
Vas nikad ne gledaju kroz pripadnost bošnjačkom narodu. Punite dvorane gdje god se pojavite, bilo da se radi o Sarajevu, Zagrebu, Beogradu ili Banja Luci.
– Pa gledaju sigurno, ali ne gledaju toliko. Ja sam malo, kako bi rek’o, ja sam stari kov. Nisam ja ova nova priča. Tako se osjećam. Ja jednostavno ne mogu pobjeći od prijeratnog Halida. Meni nacija i predstavlja, a i ne predstavlja ništa. Nacija je lijepa stvar, kad uzmeš one elemente koji su lijepi. Neki filozof je rek’o: nacija je posljednje utočište za hulje. Ima i ta opcija. Nacija zna biti lijepa stvar, a ima i ova druga opcija.
Kad je lijepa?
– Svaka nacija ima svoje lijepe momente, svoje praznike, običaje. Kao Bošnjak, kao Musliman, ja imam Bajram pa mi je lijepo. Lijep je Božić, lijep je Uskrs, lijepe su svadbe i fešte, a najljepše je kad zajednički to slavimo. Ne valja kad se to zloupotrijebi, kad se hvali samo moja nacija, a druga ne valja. To nije dobro.
Čak vas ni u Banja Luci ne gledaju kroz nacionalnu pripadnost. Svojedobno ste rekli da ćete u Banja Luci pjevati kad vam se majka vrati u selo iz kojeg je protjerana. Majka se u selo vratila, a vi ste napravili koncert u dvorani koja je bila ispunjena do zadnjeg mjesta.
– Pa meni je bilo bitnije da prije zapjevam u Banja Luci nego u Beogradu. To je bila neka moja postavka.
Zašto?
– Zato što je Banja Luka moja. Ona je bosanska, shvaćaš? To kod mene nikad neće bit’ drugačije. Prvo moram u svoje dvorište pa onda idemo dalje.
Vi ste rođeni, odrasli, započeli karijeru i popularnost stekli u Jugoslaviji, a Beograd je bio glavni grad te zemlje. Zar nije i Beograd vaš?
– Ne može nikad bit’ k’o Banja Luka. Emotivno. Bosna i Hercegovina je moja zemlja, a Jugoslavija je bila moja zemlja, a sad je nema i nisam ja za to kriv.
Mnogi ljudi s estrade koji su bili popularni i u prošloj državi imaju vrlo zanimljiv odnos prema prošlosti. Nekad su pjevali Titu i Jugoslaviji, a kad je te zemlje nestalo postali su veliki Srbi, Hrvati i Bošnjaci, uvijek orni za domoljubnu pjesmu.
Fali mi sloboda
Gubitnici su, međutim, ponovo digli glavu. U Srbiji je četnički pokret gotovo u potpunosti rehabilitiran, a u Hrvatskoj ustašije imate koliko vam srce želi.
– Šta ćeš, to je tako. Ipak oni pedeset godina nisu smjeli pisnuti. Nakupilo im se pa sad treba malo sačekati da im se isprazni. A ispraznit će se kad-tad. Svega nakon nekog vremena bude dosta.
Što vama najviše nedostaje od Jugoslavije?
– Fali mi sloboda. U Jugoslaviji se većina ljudi osjećala toliko slobodno da to fali svakom čovjeku. Danas niti u jednom gradu nisi siguran kako si nekad bio. Druga stvar; ljudi su onda pristojnije živjeli. Nije nikad bilo bogato, vazda je nešto falilo, ali čovjek je imao svoje dostojanstvo. Te stvari meni fale. Ja starim, a vrijeme je turbo i sve je brže i opasnije.
Razvoj tehnologije znatno je ubrzao naše živote.
– Kako nije!
Koliko na dnevnoj bazi dobijete poziva na mobitel?
– Smanjio sam to. Ne javljam se. Javljam se samo onom ‘ko mi je ukucan u mobitel. Da se javljam, javlj’o bi se svakih pet minuta. Smanjio sam to, jer jednostavno ne mogu tako. I neću. Nemam živaca, znaš.
Po političkom opredjeljenju izjašnjavate se kao socijaldemokrat, ali često ste isticali i da za politiku uopće ne marite. Kao pjevač ste, opet, nastupili u kampanjama za čitav niz političkih stranaka.
Bosna s tri ekonomije
Ti prijatelji vas ne spašavaju od inspekcija. Vlasnik ste benzinske pumpe kod Sarajeva pa ste govorili da vas neprestano obilaze inspekcije.
– Jest, dolaze non-stop. Inspektor za ovo, inspektor za ono… Neka inspekcija, meni je drago što dolaze. Drago mi je jer nemam kazni pa znam da mi ljudi dobro rade. U jednu ruku, dakle, te inspekcije dobro dođu, a stvarno dolaze često. Ako nađu neku manu znači da mi ljudi loše rade. Oni ganjaju ove neprijavljene, a moj obraz ne može podnijet’ da mi neko radi, a da ga ne prijavim. Ne mogu to zbog sebe. Imam devet zaspoeslenih, svi prijavljeni od A do Ž. Plaća im nikad nije zakasnila ni jedan dan. Kad to ne budem mog’o plaćat – neću ni radit’.
Kako to da ste, kraj toliko pjevačkih obaveza, otvorili i benzinsku pumpu?
– Učim se malo biznisu za stare dane. Neću da doživim starost, a da nemam ništa. Dosta mojih kolega je tako završilo karijeru, a ja neću da me neko žali. Nikad. Pokušat ću se obraniti od toga. Uzmi ti, od pokojnog Tome Zdravkovića, preko Šabana Bajramovića do Bore Spužića Kvake; svi su završili život bez novca. Lijepo je kad te slave, a kad ostaneš sam, kad ostaneš bez para… Ja sad moram mislit’ o tome. Mene slava ne može ponijet’. Da napunim Wimbledon – mene to ne može ponijet’. Opet ću bit’ dječak s Romanije. Tako je to. Lijepo je meni, ne kažem. Neka me slave, lijepo je kad te gotive, ali ja ti na sve to gledam kao na svoj pos’o. A živjet’ moraš i kad završiš karijeru, sve dok ne odeš na onaj svijet.
S jedne strane imate iskustvo života u Bosni, a s druge – dugo ste živjeli i u Njemačkoj. Poznajete, dakle, život u perspektivnim i nešto manje perspektivnim društvima. Kako vam izgleda Hrvatska?
– Hrvatska izgleda dobro. I ovdje postoji taj problem nezaposlenosti, ali dosta stvari je kod vas već riješeno. Vi sad imate problem globalizacije i monopola. Kako se malo bavim i tim biznisom, često razgovaram s poslovnim ljudima. Preveliki su monopoli, a monopolizam je zeznut za ekonomiju, posebno u malim državama. To nije dobro. U Bosni toga nema, zato što mi imamo tri ekonomije. Svaki narod ima svoju ekonomiju. Malo svoju, nacionalnu, a malo i onu izmiješanu. A kad imaš monopol ne može čovjek prodat’ svoj proizvod. Kako da ga prodaš kad te neko ne pušta da uđeš s proizvodom u trgovinu? Kako da uđeš ako te ne voli vlasnik koji ima pet hiljada trgovina? Kako ćeš ti ubacit svoj proizvod? Nikako. U Bosni je teško napravit monopol kad nema jedinstvenog tržišta, a u Hrvatskoj i Srbiji je, vidim, to već gotovo. U Hrvatskoj imaš dvije, tri firme, Agrokor i još neke, koji drže sve prodavnice. Tako je Mišković u Srbiji. Ljudi mi se žale da ne mogu ubaciti svoje proizvode. A svi vole držat’ monopol. Imate i problem unutrašnjeg duga, a to je ono kad svak’ svakom duguje. Dug je stvaran, ali tih para nema. To je zrak. Tako ti je to.
