Mustać nas je izvozao po zagrebačkim ulicama, sileći nas pritom da slušamo prazne i nesuvisle dijaloge, a Ištvančić je svojim filmom otkrio dvije stvari – kako se na ovim prostorima dolazi do sredstava za film i da se zapravo ništa ne mijenja i sve ostaje isto još od 1945.
PULA » Od dva žanrovska filma koji se vrte oko trilera i dramske potrage samo je jedan završio u Areni – »Most na kraju svijeta« Branka Ištvančića, dok bi za onaj drugi »Vjetar puše kako hoće« dugometražnog debitanta Zdravka Mustaća trebalo tražiti dodatno osiguranje na izlazu – da ne dođe do gužve i tako već iznervirane publike.
Jučerašnji dan bio je i dan kratkometraša i dokumentarista-eksperimentista, bivših mafafovaca i pionira Dana hrvatskoga filma. Mustać je sigurno jedan od tih, zajedno sa snimateljem Borisom Poljakom, montažetom Damirom Čučićem i nizom suradnika.
Ubojica s grižnjom savjesti
Poljak i dalje ustraje na svom snimateljsko-eksperimentalnom putu pa je s »Autofokusom« već oborio nekoliko A festivala. Mustać osjećao da uz njih ima priliku profitirati, ali je ispala prava katastrofa. Očito je njegov senzibilitet kratka forma i treba je se držati.
Recimo, u filmu »Vjetar puše kako hoće« do te mjere nas je izvozao zagrebačkim ulicama, sileći nas pritom da slušamo prazne i nesuvisle dijaloge, da smo svu svoju nervozu prebacili na Čučića, koji je kolegi montažom trebao sve to izbaciti i onda bi ostao onaj prepoznatljiv Mustaćev pomalo nadrealistički uradak o samcu ubojici (Mislav Čavajda) koji svojim dolaskom u grad na poziv lokalnog mafijaša (Marko Cindrić) treba nekoga ukokati, a sve se to reflektira i na ostale aktere. Posebno na mafijaševu suprugu (Iva Mihalić) i njenog cmizdravog ljubavnika (Bojana Navojca). Vizualni utisak je nešto drugo, tu sve štima.
Triler u kojemu ubojica ostavlja tragove na sve strane i ima na momente napade grižnje savjesti, jedan ispaljen ćorak i jedna odrezana glava, jedan pobjegli kunić, nekoliko usputnih leševa, a od seksa tek nekoliko pokušaja improvizacije… Mustać se u silnoj vožnji izgubio pa je zamamnu Mihalićku zaboravio skinuti čak i – u kadi.
Ištvančić nam je svojim filmom otkrio dvije stvari – kako se na ovim prostorima dolazi do sredstava za film i kako se zapravo ništa ne mijenja i sve ostaje isto još od ’45. »Most na kraju svijeta«, uz Artizanu i Irenu Škorić, Petra Jeftića i Almira Šahinovića, potpisuju i HAVC i HRT, Srbija i BiH, a razlog je seoba naroda i sudbina raseljenih beskućnika na zgarištima ovog rata na svim stranama – Hrvata u Hrvatskoj i BiH-u, Srba u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, Bošnjaka isto tako – kao da onaj vlak bez voznog reda ne staje.
O kojem je ratu riječ?
Policija istražuje starca protjeranog ispod Vlašića, recimo, u Lapac, a rodbina svoju neizvjesnu budućnost trampi za prodaju djedovine. I sam protjeran iz BiH, sada hrvatski policajac Filip (upečatljivi Aleksandar Bogdanović) u srpskoj kući sa suprugom (Nela Kocsis) i ocem (Vlatko Dulić) pokušava svima udovoljiti i sve pomiriti kako i tako loše stanje ne bi bilo još gore. Srbi povratnici će doći, otići, malo će se zapucati, previše je kave, cigareta i rakije … a sve u scenografiji istoj onoj koju smo gledali još u filmovima s prvih festivala nakon ’45.
Upravo ta sugestija, nadopunjena današnjim momentima, zbunjuje o kojemu je ovdje zapravo ratu riječ, ali time i metaforički pokazuje očitu namjeru scenarista Josipa Mlakića i suradnika da se na ovim prostorima sve mijenja osim nas samih.
Ištvančić zna s glumcima (Knezović, Stjepanović, Perčin, Kušelj, Brkić…), a i istraga dobro slijedi filmski ritam, kojega posebno ističe kamera Branka Cahuna, scenografija Zvonka Sarića i montaža Veljka Segarića. No, bojim se da su nam ostali dužni za onu osobnu priču koju je Filip u prvom kadru najavio, a moguće se vezuje za konobaricu (Sanja Radišić), bivšu vezu opterećenu međunacionalnim razlikama
