Postoje autori koji vole provocirati nepretenciozne aribitre ukusa, serivrajući im ono što oni ne žele vidjeti. Distributeri imaju velike probleme s programskim tajmingom njihovih »šokantnih« i »teških« filmova. Kažu da im božićni termin nije idealan jer tada sve mora biti nekako fino, obiteljski sretno i jako hercig. Ni siječanj im ne odgovara jer je, kažu, riječ o jednom od najdepresivnijih mjeseci u godini.

   Ali najnovijem filmu Lukasa Nole »Šuti« dogodio se susret s riječkom kinopublikom upravo u ta dva termina i nitko još nije nastradao, ne računajući na nekolicinu suzama natopljenih papirnatih maramica, uključivši i moju s mirisom kamilice. Prvi susret s Riječanima dogodio se Nolinu doista mračnom i depresivnom ali empatičnom komadu baš u vrijeme lanjskih božićnih blagdana, i to u multipleksu iza ugla, iako ga tamo skoro nitko nije vidio. A kad bismo bili malo ironični, zaključili bismo da je zapravo riječ o tipičnom hrvatskom božićnom filmu, jer se uvodna scena vjenčanja i pijanih sirovih kretena u snježnoj noći, nimalo ne razlikuje od naših pijanih Badnjaka na Korzu, natopljenih popišanim odijelima, tamburama i Coloniom.

   Drugi svečaniji susret dogodio mu se  u riječkom Art-kinu »Croatia«, uz nazočnost dijela filmske ekipe i iznenađujuće dobru posjećenost, bez obzira na kišu koja je lila kao iz kabla, što je dodatno pojačalo ionako mračnu, kišnu i svjetlom prigušenu atmosferu Nolina filma.

   Beskompromisni prosede

U zadnje vrijeme festivalska scena iznjedrila je nekolicinu sličnih »teških« filmova koji problematiziraju bračno i obiteljsko nasilje. Možda najbliži Nolinu komadu sjajni je trosatni komad Nijemca Philipa Gröninga »Die Frau des Polizisten« (Policajčeva žena), premijerno prikazan lani na venecijanskoj Mostri, za koji naši festivalski programeri nažalost nisu imali previše sluha. Oba filma karakterizira krajnje sirov i beskompromisni prosede.

   Dok Gröningov komad završava prizorom majke i kćeri u kadi, Nolin film tim prizorom počinje. U oba slučaja smrt lebdi u zraku. Lik isprane majke iz Gröningova filma pokušava zadaviti kćer u kadi kako bi je tim bezumnim činom spasila užasa koje je sama trpjela, prekinuvši lanac psihofizičkog nasilja. A lik isprane majke iz Nolina filma dovlači u kupaonicu plinsku bocu kako bi ubila sebe, ali ne i kćer. U Gröningovu filmu nasilnik je muž policajac. A u Nole ulogu nasilnika najprije preuzima junakinjin monstruozni otac (Milan Pleština), a potom i njen sadistički muž (Živko Anočić).

   Osim toga, oba filma nude privid obiteljske topline u sceni odlaska u prirodu na piknik, pri čemu oba autora panoramski kadriraju obitelj na isti način. U Nolinu slučaju riječ je o dirljivom zagrljaju majke i kćeri, a u Gröninga im se pridružuje otac. U obe sekvence kadar je obasjan suncem. No to je u Nole izvedeno puno efektnije, jer se sunce pojavljuje naglo i neočekivano. Možda i zato jer je riječ o jednom od rijetkih nježnih i osunčanih kadrova autorova mračnog filma, kad majka odvodi kćer do napuštenog jezera.

   Oba filma su zapravo potresne i romaneskno strukturirane priče o ljubavi i destrukciji. Gröning je svoju priču podijelio u 53 poglavlja, pri čemu hladni narator tipičnom njemačkom pedanterijom mehanički i robotizirano upozorava gledatelja kad jedno poglavlje završava, a kad ono drugo počinje. Nola pak koristi trodjelnu jezgru priče snimljene prema istinitom događaju, koja se iščitava u flešbekovima, pri čemu je svako poglavlje naslovljeno imenom aktera kojem je posvećeno. I tu sličnosti prestaju.

   Ljubav i destrukcija

Gröning je za razliku od Nole krajnje distancirani sineast i odbija igrati na empatiju. U njegovu hanekeovski hladnom filmu znamo da se zbiva nešto jezivo, ali to ne vidimo. Jedini dokaz užasa su modrice na ženinu tijelu, čiji se broj povećava kako priča odmiče. Gröningov prosede je krajnje naturalistički, dok zatvara protagoniste u oštre geometrije njihova stana. Nolin prosede spaja stilizaciju i brutalnosti, dok ih zatvara u mračne stanove nalik teatru strave i užasa.

   Zato Nolin film pripada ženama. Majku portretira uvijek izvrsna Lana Barić koju šira publika poznaje po daleko vedrijoj ulozi leighovske frizerke u TV seriji »Stipe u gostima«. Kćer je sjajna debitantica Tihana Lazović. One su iznijele ovaj teški film do emotivnog krešenda, s nezaboravnim i prokleto dirljivim, ali ne i sentimentalnim, prizorom njihova imaginarnog susreta u kadi. Njihove sudbine pokazuju kako izgleda mrak u nama i oko nas.